Genocid je namjerno ubijanje ljudi zbog njihove pripadnosti nekoj rasi, vjeri, naciji, politiÄkoj stranci ili drugoj društvenoj grupi. Genocid je i podupiranje težnji koje dovode do takve akcije. Genocid je dakle zloÄin u kome je dokazana namjera da se neka populacija uništi. Genocid nije sluÄajna pojava, nego nužna posljedica lošeg stanja Älanova društvene skupine koja je poÄinila zloÄin.
U Bosni i Hercegovini {BiH} pored agresorskih ratnih dejstava i strahota, po svom karakteru, znaÄaju i prirodi posebno se izdvaja genocidno djelovanje srpskih vojnih i civilnih vlasti prema Bošnjacima: civilima, ranjenicima, bolesnicima, ratnim zarobljenicima, ženama, intelektualcima i mladima. Obimna dokumentacija i graÄ‘a ukazuje da su nad Bošnjacima samo zato što su pripadnici bošnjaÄke nacionalne grupe, što su pripadnici ideje Bosne i bosanskog duha, što su muslimani, masovno, kontinuirano u dužem vremenskom razdoblju vršeni sistemski zloÄini genocida, ratni zloÄini protiv civilnog stanovništva, ratni zloÄini protiv ranjenika i bolesnika, ratni zloÄini protiv ratnih zarobljenika, zloÄin silovanja, zloÄin etnocida, ekocida, urbicida, kulturocida, elitocida i etniÄkog ÄišÄ‡enja.
Dokumentacija o stradanju bošnjaÄkog naroda ukazuje na zamah, obim, dinamiku i intezitet strahota, muÄenja i neÄovjeÄnog, surovog postupanja, kojima su Bošnjaci bili izloženi, pod uticajem, instrukcijom, nadzorom i naredbom zvaniÄnih organa Srbije. Posebno su dokumentovani zloÄini namjernog ubijanja civila i zarobljenih lica, pripadnika bošnjaÄkog naroda, kao i odvoÄ‘enje civilnog stanovništva bošnjaÄke nacionalnosti i zarobljenih Bošnjaka u koncentracione logore smrti, nehumano postupanje, zlostavljanje, ubijanje i silovanje.
Od 1699. do 1995. godine nad Bošnjacima je poÄinjeno deset genocida
Strateg, idejni promotor i agens većine ovih genocida je bila Crkva, nekad katoliÄka, nekad pravoslavna. Srpski neonacizam i njegovi ideolozi Äetnici bez noža ne bi znali za šta im služi glava u genocidnom ratu koji Srbi vode kad god im se za to ukaže prilika. Uzrok genocidnosti Srba je u nedostatku stida i ljudskog straha, koji nije u svim oblicima identiÄan sa životinjskim. Oni se više životinjski boje nego ljudski stide, zbog Äega izbjegavaju neposrednu borbu, što srbizam Äini ne samo ideološkim nego i patološkim sindromom. Snaga srpske ljubavi prema genocidu nalazi se u tome što je genocid utkan u samo povjesno i kulturno biće srpskog naroda. U svim genocidima nad Bošnjacima izražene su jasne i nužne posljedice zloÄina genocida: nepravda, mržnja, osveta, uništena mnoga duhovna, kulturna, nacionalna, tradicijska, historijska blaga, ubijanje, muÄenje, silovanje, progon.
Ivo Andrić zbog svojih literarnih djela, snosi veliku odgovornost za srpske zloÄine
Ivo Andrić je jedan od onih koji je sijao mržnju i razdor u BiH i jedan od arhitekata zloÄinaÄkog projekta Velika Srbija. Andrić se u svojim djelima (Na Drini ćuprija, TravniÄka hronika i neke pripovijetke) uveliko etniÄki ogriješio u odnosu na Bošnjake koje je prikazivao u negativnom svjetlu – kao siledžije, kabadahije, pijanice, ubice, nemoralne ljude, perverzne i nakazne. On je na taj naÄin doprinio scenariju srbijanskog fašistiÄkog režima, na Äelu sa Srpskom akademijom nauka i umjetnosti i Srpskom pravoslavnom crkvom, u pokušaju uništenja Bošnjaka i države BiH.
U agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima ne samo da se nije spreÄavalo, nego se poticalo, organizovalo i nareÄ‘ivalo iz Srbije
Prva Presuda MSP o odgovornosti države i prva Presuda o genocidu govori o zloÄinu genocida kao nekoj vrsti lokalnog genocida u Srebrenici. Kao da je uvjet da se genocid u jednoj državi ustanovi u tomu da u svakom djeliću države genocid bude na djelu. U Srebrenici su se nalazili mnogi Bošnjaci koji nisu izvorno bili stanovnici Srebrenice, nego su bili tamo stjerani iz Äitave BiH. MSP je tu Äinjenicu zaboravio. Time je MSP oštetio bitnu pozitivnu sastavnicu meÄ‘unarodnog prava, koju je uveo MeÄ‘unarodni kriviÄni tribunal za podruÄije bivše Jugoslavije {MKTJ}, insistiranjem na zapovjednoj odgovornosti, jer je tu zapovjednu odgovornost lokalizovao. Nije prihvatio koncept agenata koje je prihvatio MKTJ, koji je govorio o tome da su organi države Srbije preko svojih agenata djelovali u BiH. MSP govori o vojnim i policijskim vlastima RS, ponaša se dakle kao da su se tu neki vojnici oteli kontroli i spontano, samostalno proveli genocid.
MeÄ‘unarodno pravo tradicionalno funkcioniše u trokutu politike, prava i morala. Kad je moral izletio iz tog trokuta, ostalo je jednodimenzionalno odnošenje politike i prava. Politika je nadjaÄala pravo. Zato je MSP bilo teško pripisati genocid državi Srbiji, gdje državu treba shvatiti kao aparat vlasti, kao skup ustanova i institucija. MSP nije rekao da su državni organi i institucije Srbije ne samo propustili kažnjavati one koji su poÄinili zloÄin genocida, nego su taj zloÄin organizovali, omoguÄili i propagandno i akademski pripremili. Radilo se o državnim organima i institucijama koji su jedinstveno djelovali i imali jedinstvenu komandu.
Slobodan Milošević je u ime Srba iz BiH potpisao Dejtonski ugovor. Netko ko može završiti rat je netko tko je taj rat mogao zapoÄeti i voditi. Dakle u agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima ne samo da se nije spreÄavalo, nego se poticalo, organizovalo i nareÄ‘ivalo iz Srbije. Dogmatska odluka da će se prihvatiti koncept odgovornosti države, koja je odgovorna za genocid, samo onda ako se mogu naći dokumenti u kojima doslovice piše planski, namjerno, smišljeno pobiti sve Bošnjake se nije mogla oÄekivati. Takvih dokumenata nije bilo ni u Nirnbergu, ali se moglo logiÄkom analizom pokazati kako su funkcionisali fašistiÄki koncentracioni logori smrti. MSP je mogao logiÄkom analizom pokazati kako su funkcionisali koncentracioni logori smrti u BiH. MSP je mogao logiÄkom analizom pokazati kako je funkcionirala vojska i policija Srba iz BiH. MSP je zaboravio da je Skupština RS proglasila namjeru sjedinjenja sa Republikom Srpskom Krajnom i Saveznom Republikom Jugoslavijom.
RS nije ustavna Äinjenica nego genocidna tvorevina
Stvaranje RS je zapoÄelo metodama najgore vrste zloÄina zabilježenih u ljudskoj historiji. Umjesto pomoći BiH je nametnut embargo na uvoz oružja od strane Savjeta bezbjednosti UN-a. Sav taj nezamislivi zloÄin bio je posmatran, i prešutno podržan od strane Älanica EU i Savjeta bezbjednosti UN-a. Ta svjetska sramota je okonÄana u Dejtonu, gdje su zvaniÄnici BiH bili ucjenjeni i prisiljeni da prihvate Aneks 4 Dejtonskog sporazuma kao Ustav države BiH. Prema tom Aneksu 4 najgora vrsta zloÄinaca i njihovih sljedbenika su nagraÄ‘eni sa skoro pola etniÄki oÄišÄ‡ene teritorije BiH. Zahvaljujući njima RS je kreirana, prihvaćena i priznata, što je bio poraz unutrašnjeg i internacionalnih zakona i poraz ljudske civilizacije. S toga RS nije ustavna Äinjenica nego genocidna tvorevina.
Pariški sporazum, kao finalna verzija Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, koji se trenutno koristi kao Ustav BiH, nije nikada ratifikovan u Paramentu BiH. To znaÄi da Aneks 4 nikada nije prošao legalnu proceduru propisanu prethodnim, jedino važećim Ustavom BiH. To ujedno znaÄi da genocidna tvorevina RS ne postoji legalno, ne postoji za 64.4% graÄ‘ana BiH, koji su glasali za nezavisnost i zasigurno ne postoji za sve poštene i Äasne ljude širom svijeta. Ukoliko bi se tokom naredne rasprave o ustavnim promjenama u BiH izvršila legalizacija RS to bi znaÄilo disoluciju BiH u skoroj budućnosti, vjerovatno novi rat i novi nepravedni svjetski poredak, u kome bi agresija i genocid bili prihvaćeni i dobrodošli kao metodi rješavanja politiÄkih sporova.
MSP je skrivanjem kljuÄnih dokumenata o genocidu nad Bošnjacima zažmurio pred odgovornosti Srbije za genocid u BiH
Bivša glasnogovornica MKTJ Florence Hartmann u svojoj knjizi iznosi sistematiÄan pregled postupaka kojima su skriveni zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane, koji su mogli biti dokazi protiv Srbije za genocid u Srebrenici i BiH.
MKTJ , nije naredio skidanje peÄata sa srpskih državnih arhiva. Stoga je BiH bila sprijeÄena zatražiti dokumente koji su mogli biti dokazi protiv Srbije u sluÄaju genocida. Da je MSP posjedovao dokaze, da je Srbija imala “pod kontrolom” nadležna tijela u Republici Srpskoj i Vojsku bosanskih Srba, Sud ne bi mogao izbrisati Srbiji krivnju za genocid u Srebrenici. Mnogi vjeruju da transkripti i zapisnici sastanaka Vrhovnog savjeta obrane – tijela zaduženog za nacionalne i strateške odluke i Jugoslavensku vojsku, sadrže te dokaze. Ti zapisnici su prihvaćeni kao dokazi u sluÄaju Milošević pred MKTJ. Suci u sluÄaju Milošević su imali te zapisnike na raspolaganju kada su presudili 2004. da mogu biti “zadovoljeni izvan svake sumnje da je optuženi bio suuÄesnik udruženog kriminalnog pothvata koji je imao za cilj i namjeru uništiti dio Bošnjaka kao ciljanu skupinu“ ne samo u Srebrenici nego „i u BrÄkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bjelini, KljuÄu i Bosanskom Novom“. Prije podastiranja VSO dokumenata kao dokaza u sluÄaju Milošević, Srbija je zatražila zaštitne mjere prema Älanku 54 Pravilnika Tribunala o postupku i dokazima. To pravilo ovlašÄ‡uje države da zatraže tajnost dokumenata i dijelova koji bi bili od “nacionalnih sigurnosnih interesa” te države. Nakon saslušanja predstavnika Srbije i Crne Gore , Sudsko vijeće u sluÄaju Milošević se 2003. godine složilo da se dio tih dokumenata zaštiti. Najosjetljiviji dijelovi ne mogu biti prikazani MSP ili javnosti. BiH ih stoga nije bila u mogućnosti iznijeti pred MSP u nezaštićenoj verziji VSO-a koja je u posjedu MKTJ. Kao i uvijek MSP može zahtijevati dostupnost tih dokumenata VSO-a. Sud odbija pitati Srbiju da im ih preda. BiH je tražila od Suda da naredi objavu tih zaštićenih dokumenata, ali njihov zahtjev je odbijen. Suci MKTJ su skrili kljuÄni materijal od javnosti zbog jedinog razloga da zaštite Srbiju od odgovornosti pred drugim sudom UN-a.
Presuda ima Äetiri mahane. Prvo, Škorpioni kojima se MSP bavio vrlo malo. Drugo, redigovani dokumenti u haškim predmetima koje MSP nije tražio od Srbije i gdje je BiH taj zahtijev podnijela kasno, samo dva mjeseca prije poÄetka suÄ‘enja. Treće, analiza sauÄesništva Srbije u genocidu u Srebrenici, gdje MSP ne pominje Äinjenicu da je Mladić 14. jula 1995. godine bio u Beogradu. Iz ove Äinjenice se mogu izvući zakljuÄci o sauÄesništvu Srbije u genocidu. ÄŒetvrto, najveći problem u Presudi je priÄa o prevenciji genocida. MSP kaže da svaka država ima obavezu da sprijeÄi svaki genocid. To je progresivno Äitanje Konvencije o genocidu. MSP kastrira obavezu prevencije genocida tako što kaže da je jedini pravni lijek za kršenje te obaveze formalna deklaracija MSP da je povreda uÄinjena. MSP je tako propustio priliku da putem reparacije da satisfakciju žrtvi, što bi doprinijelo procesu pomirenja. Presuda se takoÄ‘e nije odredila prema karakteru sukoba u BiH. Iza pitanja genocida se zapravo krije priÄa o karakteru rata u BiH. Mir u Dejtonu su garantovali predsjednici Srbije i Hrvatske. Ako su garantovali mir, mogli su da garantuju i rat, odnosno prekid rata.
Obaveze i mogućnosti države BiH po pitanju Presude MSP
Obaveze države BiH su velike, a mogućnosti slabe u trenutnoj situaciji funkcionisanja politiÄkog sistema države i civilnog društva. Presuda jasno upućuje da niko neće moći da se sakrije ko je poÄinio genocid i drugi ratni zloÄin. Presuda jasno kaže da je genocid poÄinila RS, odnosno VRS i Ministarstvo unutrašnjih poslova RS. To obavezuje UN, EU i svaku pojedinaÄnu državu da pomogne BiH i njenim dražavnim organima u procesu implementiranja Presude. Poseban problem je sa policijom RS koja je poÄinila genocid. Presuda jasno doprinosi da se proces produkcije jedinstvenih policijskih snaga u BiH završi na naÄin kojim će biti zadovoljena pravda. Presuda zapravo omoguÄuje ukidanje RS.
Presuda MSP protiv Srbije je najteža osuda jedne države od postojanja MSP. Srbija je proglašena krivom za nespreÄavanje genocida u Srebrenici i za kontinuirano kršenje Konvencije o genocidu zbog odbojanja da uhapsi i pred Haški tribunal privede ratne zloÄince. Srbija je i poslije donošenje Presude nastavila kršiti Konvenciju o genocidu.
I ako je Srbiji presuÄ‘eno po dva osnova, država BiH i Bošnjaci nisu zadovoljni. Naime MSP je pored utvrÄ‘ivanja odgovornosti Srbije po dva osnova, oslobodio Srbiju direktne odgovornosti za genocid u BiH i Srebrenici. Odgovornost za genocid u Srebrenici MSP je prebacio na vojsku i policiju RS. Pasivan, zbunjujući, licemjeran i niÄim objašnjiv odnos MSP prema zaštiÄenim dokumentima na MKTJ i u arhivima Srbije doprinosi Äinjenici da Presuda nije utemeljena na meÄ‘unarodnom pravu i meÄ‘unarodnim standardima i propisima. Država BiH ima pravo da pokrene proceduru utvrÄ‘ivanja i obavještavanja UN da li je MSP povrijedio meÄ‘unarodno pravo, ignorišući i odbijajući pokrenuti inicijativu za dolazak u posjed skrivenih dokumenata za koje je znala i svijetska javnost da su sakriveni i zaštiÄeni na MKTJ i u Srbiji i to upravo zbog postupka pred MSP. Država BiH treba obavjestiti UN i EU da Srbija i dalje krši naloge iz Presude i Konvencije o genocidu ne hapseći ratne zloÄine.
Na osnovu Presude država BiH može pokrenuti proceduru u okviru UN i EU za trajno brisanje i ukidanje MUP RS u cilju trajne zabrane zloÄinaÄke organizacije pod nazivom MUP RS, organizacije odgovorne za genocid. Trajnim ukidanjem zloÄinaÄke organizacije MUP RS poštuje se dio Konvencije o genocidu koji podrazumjeva spreÄavanje i prevenciju genocida.
Ukidanjem MUP RS ukida se i genocidna tvorevina RS
Suština insistiranja na reviziji tužbe BiH protiv Srbije za genocid pred MSP u Hagu nije u naplati ratne štete koja bi ekonomski sahranila Srbiju, već u tome da bi presuda kojom se Srbija proglašava odgovornom za genocid nad Bošnjacima praktiÄno obezvrjedila kljuÄni dio Dejtonskog sporazuma i omogućila ukidanje RS.
Zato je revizija tužbe BiH protiv Srbije za agresiju i genocid sudbinsko pitanje i jedini put opstanka BiH kao države. Samo na taj naÄin doći će se do ukidanja manjeg bh entiteta, koji je nastao na masovnim zloÄinima, grobnicama, logorima, silovanjima, etniÄkom ÄišÄ‡enju, paljevinama. Ma koliko ukidanje RS kao osvajaÄkog i genocidnog cilja srpskog fašizma, kao spomenika genocidu napravljenog pomoću Dejtonskog kriminalnog ugovora, danas zvuÄalo nevjerovatno, to će biti neminovnost ako istrajemo na reviziji tužbe. Bošnjaci su povrijeÄ‘eni Presudom kao žrtve genocida. Bošnjacima je odavno jasno da postoje planovi pomjeranja srpskog etniÄkog prostora s onu stranu Drine po svaku cijenu. To pomjeranje prostora se i desilo. Taj etniÄki Äist prostor se sada nastoji održati onemoguÄavanjem povratka izbjeglica i onemoguÄavanjem funkcionisanja države BiH i otvorenog, slobodnog, civilnog društva.
Izdvojeno mišljenje jordanskog sudije, potpredsjednika MSP Al – Khasawneh
Jedinstvo ciljeva i zajedniÄka ideologija Srbije i Republike Srpske su dokaz o uÄešÄ‡u Srbije u genocidu na Äitavoj teritoriji BiH
Sudija Al-Khasawneh se ne slaže sa većinom sudija ne samo u zakljÄcima i pretpostavkama na osnovu kojih su ostale sudije izvele svoje zakljuÄke već i u samoj metodologiji pomoću koje su sudije izvodile zakljuÄke. Jordanski sudija smatra da je uloga SRJ u ratu u BiH bila mnogo ozbiljnija od one koju je MSP utvrdio i da se genocid nad Bošnjacima desio i u drugim djelovima BiH. Ovaj sudija se fokusirao na pet pitanja: na redigovane zapisnike Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, na primjenjivost testa efektivne kontrole, na saznanju Srbije o masakru u Srebrenici, na postojanju genocidne namjere i u drugim djelovima BiH i na izjavu Vlade Državne Zajednice Srbije i Crne Gore.
Al – Khasawneh smatra da MSP nije izveo neophodne zakljuÄke iz odbojanja tužene strane da otkrije i izloži sadržinu redigovanih zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane. Naprotiv, MSP je samo konstatovao sugestiju tužioca da on može na osnovu ovakvog držanja tužene strane da izvodi drugaÄije zakljuÄke, ali je sam MSP propustio da te zakljuÄke i izvede. Zbog odbijanja tužene strane da dostavi ove dokumente, MSP je trebao, po mišljenju ovog suduje, a koji se poziva na praksu MSP, ili da prebaci teret dokazivanja na tuženu stranu ili pristupi jednom slobodnijem izvoÄ‘enju zakljÄaka u ovoj situaciji.
Pri ocjenjivanju stepena kontrole SRJ na Voskom RS, MSP je pogrešno primjenio test efektivne kontrole umjesto testa sveukupne kontrole. MSP se u svojoj Presudi stalno poziva na sluÄaj Nikaragva, a prema mišljenju jordanskog sudije to nije bilo moguće zbog toga što izmeÄ‘u Vojske RS, odnosno RS kao pravnog subjekta i SRJ postoji jedinstvo etniciteta, jedinstvo cilja i jedinstvo ideologije, što u sluÄaju Nikaragva izmeÄ‘u kontraša i SAD nije sluÄaj. Test sveukupne kontrole je primjenilo Žalbeno vjeće MeÄ‘unarodnog krivićnog tribunala za podruÄije bivše Jugoslavije MKTJ radi utvrÄ‘ivanja karatktera sukoba i tu MKTJ nije izišao iz svoje nadležnosti. Kada se radi o dvije oružane formacije za koje postoje istovjetnost etniciteta, ideologije i vojnih ciljeva, nije razumno zahtijevati da za svaku vojnu operaciju postoji nareÄ‘enje, sto je MSP u ovom sluÄaju uporno zahtjevao.
Zastupnici tužbe su od MSP zahtjevali da se ispita da li proklamovani strateški ciljevi srpskog naroda u BiH i Äitav obrazac ponašanja srpskih snaga u BiH predstavljaju genocidnu namjeru. MSP je zakljuÄio da se proklamovani strateški ciljevi srpskog naroda u BiH mogli provesti i samim protjerivanjem drugih etniÄkih grupa u BiH, ali je propustio da objasni zbog Äega su srpske snage pribjegavale masovnim ubistvima i zatvaranjem u koncentracione logore smrti, a ne samo protjerivanjem. MSP se, potkrepljujući tezu o nepostojanju genocidne namjere u drugim djelovima BiH, pozvao na praksu MKTJ. Pozvao se na Äinjenicu da ne postoji, osim u sluÄaju Srebrenica, presude za kriviÄno djelo genocida. Sudija Al – Khasawneh je ukazao na Äinjenicu da je MSP imao kapacitet da sam ispituje da li je obrazac ponašanja srpskih snaga u BiH takav da se iz njega može izvući konstatacija genocidne namjere i takoÄ‘e ukazao na jednu Äinjenicu da je praksa ostalih MeÄ‘unarodnih kriviÄnih tribunala takva da kriviÄne presude nisu jedini dokazi postojanja genocidne namjere, već da se jedan širi i opšti kontekst ponašanja vojnih snaga može uzeti kao dobra osnova procjenjivanja da li postoji genocidna namjera. MSP nije uvažio niz podataka o saznanjima srbijanskih vlasti o dešavanjima u Srebrenici i boravku generala Ratka Mladića u Beogradu 14. jula 1995. godine. MSP takoÄ‘e nije dokazao u toku postupka da su Škorpioni u vrijeme dogaÄ‘anja zloÄina u Srebrenici bili organ Republike Srbije, taÄnije Ministarstva unutrašnjih poslova. Jordanski sudija ozbiljno dovodi u pitanje rezonovanje MSP po kojem on nije ocjenio pravno znaÄajnim dokument koji je priložen od strane podnosioca tužbe, a u kojem se Škorpioni jasno definišu kao organ MUP-a Srbije, sa obrazloženjem da taj dokument nije upućen Beogradu i da su i pošilaoci i primaoci tog dokumenta zapravo visoki Äinovnici MUP-a Republike Srbije.
Sudija Al – Khasawneh izražava svoje neslaganje i sa pravnom ocjenom ozjave viskog zvaniÄnika Vlade Dražavne zajednice Srbije i Crne Gore koja je data neposredno nakon prikazivanja snimka egzekucije šestorice srebreniÄana. Jordanski sudija smatra ovu izjavu priznanjem uÄešÄ‡a Srbije u genocidu u Srebrenici i ne slaže se sa konstatacijom MSP da je ova izjava politiÄke prirode i da nema pravni znaÄaj. I ovdje se jordanski sudija poziva na praksu MSP koja smatra ovakvu vrstu izjava Ävrstim dokazom, pogotovo u onim situacijama gdje su ovakve izjave nepovoljne po državu Äiji je zvaniÄnik da izjavu za tu