BOŠNJAÄŒKO NARODNO BIĆE JE TOK SVIJESTI KOJU TREBA STALNO SAZNAVATI, OBLIKOVATI I USMJERAVATI
BOŠNJAÄŒKO NARODNO BIĆE JE TOK SVIJESTI KOJU TREBA STALNO SAZNAVATI,
OBLIKOVATI I USMJERAVATI
Profesor Emir Ramić
UVOD - UNUTARNACIONALNA DEMOKRATIZACIJA BOŠNJAÄŒKOG BIĆA
Na poÄetku XX stoljeća Bošnjaci nemaju razvijenu državotvornu svijest. Osjećaj posebnosti
i razliÄitosti iskazivan u odnosu na Srbe i Hrvate, zasniva se na vjerskoj, a ne državotvornoj
osnovi. Bošnjaštvo je tada domovinska, a ne državotvorna kategorija. Prerastanje
domovinske u državotvornu svijest izostaje zbog nepostojanja društvenih snaga
koje bi vodile i pomogle politiÄko okupljanje na osnovu bošnjaÄkih narodnih i
bosanskohercegovaÄkih državnih interesa.
BosanskohercegovaÄki državni okvir, koji podrazumijeva oÄuvanje cjelovitosti i suvereniteta
države Bosne i Hercegovine, ultimativni je uslov opstanka Bošnjaka, ali u prvoj Jugoslaviji
oni nemaju položaj državotvorne, nego vjerske zajednice. FiziÄka i imovinska nesigurnost
Bošnjaka odraz je neravnopravnog položaja u Kraljevini SHS. Ipak, od tada polagano postaju
svjesni da samo jaÄanjem politiÄke svijesti i upotrebom politiÄkih i državnih sredstava,
mogu zadovoljiti svoje interese. Ali, gubitak ekonomske snage i samostalnosti, izveden
u obliku nepovoljne pretvorbe zemljišnog vlasništva, proporcionalan je gubitku politiÄke
samostalnosti i moći. Ekonomsko osiromašenje Bošnjaka koÄi razvoj njihove politiÄke
svijesti i tako uvodi pasivno politiÄko stajalište koje ih primorava da sudjeluju u svakakvoj
državnoj vlasti.
BosanskohercegovaÄka politiÄka usmjerenost, ideja samostalnosti Bosne i Hercegovine,
borba za bosanskohercegovaÄki državni okvir kao adekvatan bošnjaÄki okvir, postepeno
postaje politiÄka ideja i odreÄ‘enje tadašnje politike. Ideju jugoslavenstva Bošnjaci prihvataju
samo u ideološkoj ravni, iskljuÄivo kao taktiÄki instrument svojeg opstanka i oÄuvanja Bosne
i Hercegovine. Jugoslavenstvo Bošnjaka je tada bilo brana agresivnom srpstvu i hrvatstvu,
naÄin uklapanja i pokušaj zaštite bošnjaÄkih posebnosti i razliÄitosti.
Podjela i razaranje Bosne i Hercegovine se po pravilu priprema i izvodi u neuravnoteženim
internacionalnim prilikama. Tada Bosnu i Hercegovinu osporavaju spolja, iz Srbije i
Hrvatske. Njihove nacionalistiÄke i velikodržavne snage za takvu podjelu traže podršku Srba
i Hrvata unutar Bosne i Hercegovine i određenih internacionalnih subjekata. Podjela Bosne
i Hercegovine sporazumom MaÄek–Cvetković, 1939. godine je rezultat srpsko-hrvatske
nagodbe, usklaÄ‘ivanja srpskih i hrvatskih zahtjeva, koji osporavaju bosanskohercegovaÄku
državu. Na suprot tomu, teritorijalna cjelovitost i politiÄka nezavisnost Bosne i Hercegovine,
javlja se kao zajedniÄki imenitelj svih bošnjaÄkih zahtjeva. O tom pitanju sve politiÄke
bošnjaÄke razliÄitosti su složne. U prelomnim trenucima, interesi domovine u bošnjaÄkom
narodu se uzvisuju iznad svih vlastitih nesuglasica, što odražava zrelost i jasnoću bošnjaÄkog
politiÄkog cilja u širokim narodnim masama. Nažalost, bošnjaÄko politiÄko vodstvo ne nalazi
adekvatan odgovor na agresivnost Srba i Hrvata, te nespremno doÄekuje Drugi svjetski
rat. Ali bošnjaÄka komunistiÄka inteligencija tada jedina doseže svijest o bitnosti Bošnjaka
i zasebnosti države Bosne i Hercegovine, i poentira obnovom države kao Republike Bosne i
Hercegovine.
Bošnjaci kao narod ne sudjeluju u Drugom svjetskom ratu. Nema jedinstvenog politiÄkog
i vojnog djelovanja; oni su jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji nije imao vlastiti fašistiÄki
pokret, niti fašistiÄku ideologiju. Komunisti su ti koji Bosni i Hercegovini tada vraćaju
državnost, ali Bošnjacima ne uvažavaju puna politiÄka prava.
Poslije Drugog svjetskog rata komunisti Bošnjacima ne priznaju politiÄki status naroda, a niti
priznaju BosanskohercegovaÄku naciju kao stanovništvo Republike Bosne i Hercegovine,
što je svim ostalim republikama priznato. Nespojivost njihovog ateizma s islamskim bićem,
dodatno kod Bošnjaka proizvodi štetne uÄinke, uz istovremeno osiguranje i poboljšanje
njihove fiziÄke i socijalne opstojnosti. Komunisti su Bošnjacima uzurpirali ustanove, politiÄki
i materijalno obespravili gornje društvene slojeve, a svojim državnim represivnim sustavom
pohapsili i kaznili grupe i pojedince.
Bošnjaci su u odbrambenom ratu od višestrukih agresora {1 dodatak } i otporu od
višestranog zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i internacionalnog prava{ 2dodatak }, branili
svoj narod, ali i sve građane Republike Bosne i Hercegovine. Branili su državu i njeno
graÄ‘ansko društvo. Branili su internacionalni pravni poredak! U tom otporu višestrukim
agresorima, planerima i izvršiocima strašnih zloÄina, Bošnjaci su prerasli u nezaobilaznu
politiÄku Äinjenicu. Tako se nastavlja stupnjevit razvoj bošnjaÄkog bića, s poÄetka stoljeća
kada nemaju ni vjersku samostalnost do kraja stoljeća kada postaju politiÄki faktor; kada
Bošnjacima postaje bolno jasno da je politika njihov usud i naÄin opstanka. Ulaze u
fazu vlastitog politiÄkog prosvjećivanja i razvoja u kojoj politika postaje bitak opstojanja
slobodnog Äovjeka. Zato je poznavanje i razumijevanje politike i svih asociranih disciplina,
od prvorazredne važnosti za Bošnjake.
U odbrambenom ratu od više agresora, Bošnjaci su branili suverenu i cjelovitu Republiku
Bosnu i Hercegovinu; identificirali se s tom državom kroz državnu zastavu, himnu i vojsku;
utvrdili civilno, slobodno društvo kroz prihvatanje općih interesa, ravnopravnosti naroda,
liberalne demokratije, ljudskih prava i sloboda; oÄuvali svoj bosanski jezik koji su normirali
kroz izradu gramatike, rjeÄnika i pravopisa; napisali svoju historiju; štampali prvi kritiÄki
pregled vlastite književnosti u 100 knjiga; povratili tradicionalno narodno ime. A kao
BosanskohercegovaÄki graÄ‘ani, priznati od cijelog svijeta kao državotvorna nacija.
TRENUTNI TOK BOŠNJAÄŒKE POLITIÄŒKE SVIJESTI
Trenutni razvoj bošnjaÄkog naroda odreÄ‘uje: višestranaÄka politika, agresija protiv
Bosne i Hercegovine, genocid nad Bošnjacima, dejtonska administracija pod kontrolom
internacionalne zajednice, evropska ideja i ideja islamskog bratstva. Na sadašnjem
stepenu razvoja, kod Bošnjaka je još prisutna unutarnja neraskidiva prepletenost
narodnog profila i religije. Naime, religija je spoljni znak prepoznavanja i predstavljanja
bošnjaÄkog kolektiviteta, a ne samo sredstvo njegove unutarnje mobilizacije i duhovne
opstojnosti. Nažalost, bošnjaÄka politiÄka elita tu posebnost instrumentalizira u vlastite
svrhe, deformirajući i otežavajući obranu graÄ‘anske države. Ona se, tako, bošnjaštvom
legitimira pred Svijetom, dok u unutarnjoj komunikaciji oslonac za sebe traži u protezanju
kategorije vjerskog jedinstva na politiÄko. Usprkos tomu, kategorija države u odbrambenom
ratu postaje presudni element bošnjaÄkog identiteta. Ali se ona javlja u dva suprotna
oblika: jednom, kao nacionalna bošnjaÄka, monoetniÄka država, i drugom, kao graÄ‘anska
bosanskohercegovaÄka država u kojoj živi više naroda.
Ideja uspostave bošnjaÄke nacionalne države na dijelu teritorija BiH, poentirana je 1993.
godine u vidu Owen-Stoltenberg, a kasnije i Kinkel-Juppe plana, koji traže unutrašnju
podjelu zemlje kao naÄin zadovoljavanja agresora. Jedan dio bošnjaÄke inteligencije i
politiÄara, vidio je tu svoju priliku; i to sasvim osobnu. Stoga se nekritiÄki zagrijao za takvu
mogućnost, i na tome planu radio. Kada je unutrašnja podjela zemlje u konaÄnici izvršena,
rezultatima agresije u praksi se ova ideja svela na aboliranje kriminala po principu: ako
oni ne procesuiraju svoje kriminalce, zašto bi to mi radili. Ali teritorijaliziranje etniÄkog
identiteta, teritorijliziranje duhovnosti, koje vodi ka odvajanju Bošnjaka od cjelovitosti Bosne
i Hercegovine, nisu bošnjaÄka politiÄka tradicija i interes. Postojanje ovakvih stremljenja u
dijelu bošnjaÄke politike i danas, rezultat je oligarhijskih interesa onih koji svoje najprofanije
materijalne poslove prikazuju kao brigu za narod.
BOGUMILSTVO JE TEMELJ BOŠNJAÄŒKOG IDENTITETA
BošnjaÄko razumijevanje srednjovjekovne bosanske države i njene duhovnosti je temeljni
kamen bošnjaÄkog identiteta. BošnjaÄko tematiziranje bogumilstva je potaknuto težnjom
da svome današnjem identitetu daju što dublju vremensku dimenziju da ga na taj naÄin
osiguraju od srpskog i hrvatskog osporavanja ukorjenjujući ga bez ikakve sumnje u
bosanskohercegovaÄku zemlju. Kroz ponovno probuÄ‘eni interes za Crkvu bosansku,
Bošnjaci nalaze svoje ravnopravno mjesto kao muslimani pored katolika i pravoslavaca
u tradicionalnoj Bosni i Hercegovini, ali i istiÄu sebe kao odsudne graditelje savremene
bosanskohercegovaÄke državnosti. MeÄ‘utim, bosanskohercegovaÄku državnost Bošnjaci
sami niti mogu niti trebaju graditi i tražiti.
OPSTANAK BOŠNJAÄŒKOG NARODA JE JEDINO MOGUĆ NA NAÄŒELU
BOSANSKOHERCEGOVAÄŒKE NACIJE, A NE VJERSKE ZAJEDNICE
Na bošnjaÄkoj društvenoj sceni prisutna je instrumentalizacija religije. Ali je opstanak
bošnjaÄkog naroda jedino moguć na naÄelu BosanskohercegovaÄke nacije, a ne vjerske
zajednice. Stoga je otvoreno pitanje koliko i kako koristiti islam u Bošnjaka. Naime,
elementi navodne islamizacije bošnjaÄkoga društva se koriste kao instrument održanja
vlastite politiÄke moći uz naÄin zadovoljenja vjerniÄkih emocija najširih masa. Obnova
vjerskih prava i sloboda nakon komunizma, pokazala je da kontinuitet vjerskog života
Bošnjaka nije prekinut, ali da su se u svijesti njegovih nosioca nataložile praznine koje su
ukazivale na djelomiÄni zaborav tradicijskih obrazaca vjere u Bosni i Hercegovini. I to je
jedan od razloga da se otvorio prostor za nekritiÄko prihvatanje novih oblika vjerske prakse
i politiÄke instrumentalizacije religije. Pad komunizma otvorio je Bosnu i Hercegovinu
strujanjima iz tzv. islamskog svijeta, doprinoseći njenom susretu s brojnim i raznovrsnim
razumijevanjima islama. Vjerska dimenzija bošnjaÄke inteligencije, postala je njena dodatna,
ali Äesto i odluÄujuća preporuka i vrijednost. To principijelno nije sporno, ali u praksi loše
funkcionira. Takvo ponašanje za posljedicu ima to da su prosjeÄnost i poslušnost postale
osnovne kadrovske vrline meÄ‘u Bošnjacima. Ovom praksom, veliki broj kompetentnih i
slobodnomislećih pojedinaca ostao je izvan politike.
ARGUMENTI ZA BOŠNJAÄŒKI STATUS ŽRTVE
Bošnjaci argumentiraju status žrtve s više razloga. Oni su u raspadu Jugoslavije bili politiÄki
nevini; a od srpskih i hrvatskih vojnih snaga su brutalno napadnuti. Poslije višestruke
agresije i višestrukih zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i internacionalnog prava, internacionalna
zajednica je zloÄine nad Bošnjacima nagradila zacrtavanjem Republike srpske, agresorsko-
genocidne tvorevine.
BošnjaÄka žrtva svakako putuje s Bošnjacima, u budućnost, bez obzira da li je priznavali
ili ne. BošnjaÄko okretanje glave od ubijenih Bošnjaka moglo bi Bošnjake koštati odsustva
Božije Milosti. Prevazilaženje pozicije žrtve od naroda koji je u kontinuitetu žrtva genocida,
od žrtve koja je i danas žrtva, nije ništa drugo do bezbožniÄki kukaviÄluk. BošnjaÄka žrtva je
realnost, bošnjaÄka žrtva treba Bošnjake da poduÄi opstanku.
BOŠNJAÄŒKO ISKUSTVO SA EVROPOM
BošnjaÄko iskustvo s Evropom u proteklom dvodecenijskom razdoblju je vrlo bolno, pa
su se meÄ‘u njima izdiferencirala tri stava o evropejstvu. Prvi je nihilistiÄki, potaknut
evropskim nezaustavljanjem genocida nad Bošnjacima, a manifestiran je folklorizacijom
i prekomjernom islamizacijom svog identiteta. Drugi stav formiraju ¨turbo-Evropljani¨,
a izražen je u pretjeranom i nekritiÄkom odobravanju i prihvatanju svega što iz Evrope
stiže. Treći stav je najzdraviji, a na svu sreću, izražava ga većina, koja vidi Evropu kao svoju
širu domovinu, jer sebe opravdano smatra, po kulturi, jeziku i porijeklu, jednim od starih,
autohtonih, državotvornih evropskih naroda.
TRENUTNO BOŠNJAÄŒKO POLITIÄŒKO STANJE
Velikosrpska narav prve Jugoslavije, komunistiÄko idelogizirajuća narav druge Jugoslavije,
stalnost srpske i hrvatske agresije prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini; pogrešno
komunistiÄko shvatanje nacionalnog pitanja, zapostavljanje nacionalnog pitanja kao
politiÄkog pitanja u okviru bošnjaÄke politike, odstranjivanje i stoga nedostatak intelektualne
snage koja bi odredila naÄela bošnjaÄke bitnosti, bitisanosti i opstojnosti i nedostatak
slobodnog politiÄkog prostora za gradnju takvih naÄela su elementi trenutnog bošnjaÄkog
politiÄkog stanja.Velikodržavni ciljevi Srbije i Hrvatske nisu demontirani. Oni se ostvaruju u
mirnodopskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. MeÄ‘unarodna zajednica, koja je
u vrijeme agresije bila aktivni posmatrać agresije i genocida, i danas vodi jednaku politiku.
Cilj dejtonske agresije na Bosnu i Hercegovinu je da politiÄki, ekonomski i kulturno paralizira
kritiÄnu masu Bošnjaka koja svjedoći da je rijeć o narodu, a ne o vjerskoj manjini. Jer, kad se
bošnjaštvo, po državotvornoj potenciji, svede na manjinu, tada ce ova Bosna i Hercegovina
biti samo geografski pojam, kojim će vladati oni što imaju realnu snagu.
1.Trenutni bošnjaÄki politiÄki razvoj je odreÄ‘en trima znaÄajkama: prva, svoj položaj
dijalektiÄki vežu sa bosanskohercegovaÄkom posredovanošÄ‡u; druga, nikada ne napuštaju
ideju Bosne i bosanski duh; treća, tok ustroja nacionalnih država u bosanskohercegovaÄkom
okruženju vidi kao suprotnost bošnjaÄkim interesima.
2. BošnjaÄki odnos prema državi, naciji i vjeri nije još jasno odreÄ‘en na teoretskoj ravni.
3.Dejtonski sporazum je zaustavio agresiju i genocid protiv BiH i Bošnjaka, uspostavljajući
nesposobnu državu i nepokretno društvo. Evropska unija i pored oÄitih nedostatak
dejtonske države, nalože BiH iste standarde kao i svim ostalim kandidatima za EU. BiH je
nakon agresije i genocida trebala posebna pažnja i poseban pristup. Razorenost države i
društva bila je kataklizmiÄna, ni približno porediva sa stanjem u ostalim zamljama u regionu.
Stoga, EU je morala imati potrebnu snagu i iskoristiti pravo i mogućnost djelovanja u smu
suštinu BiH, njene države i društva, - njenu multikulturnost, svojstvo uvažavanja razliÄitosti i
sklonost intuitivnom razumijevanju drugih i drugaÄijih. BiH je s pravom od EU oÄekivala
humanistiÄko-renesansni pristup. Zaštita države koja je kroz vijekove produkovala posebno
društveno znanje o multikulturnosti, prihvatanju, priznavanju, poštovanju, toleranciji i
uvažavanju drugog i drugaÄijeg, to pravo ljudsko i civilizacijsko bogatstvo koje je moglo biti
uzor okruženju, trebala je biti zadaća EU. Jedinstven susret monoteistiÄkih religija desio se
upravo u BiH. Opisati BiH kao složenu državu s dva entiteta i jednim distriktom, tri naroda i
Äetiri nivoa vlasti je protivno suštini ideje Bosne i bosanskog duha, to je zapravo novi zloÄin
prema suštini bosanskohercegovaÄke bitnosti i bitisanosti. Društvo u BiH je nastalo
slobodnom voljom koje se može zašititi jedino državom. NjemaÄka je do 1955. bila
protektorat, kao protektorat ušla je u EU i tek poslije pada Berlinskog zida došlo je do
promjena ustava. A do promjene ustava 1991. godine NjemaÄka je de facto i de jure bila
protektorat. Pitanje je da li može neki protektorat dobiti status kandidata ili da li može
postati Älan EU-a? Historija govori ne samo da može već se to i dogodilo u sluÄaju najveće
zemlje EU-a. Zato EU mora revidirati taj svoj stav i mora jasno reći da BiH mora imati OHR,
da on mora podržavati BiH na putu ka EU do trenutka kad dobije status zemlje kandidata, a i
poslije, do samog ulaska u EU. I taj OHR mora imati bonska ovlaštenja koja će koristiti kad
god se pojavi opasnost da BiH zastane. Evropljani koji se bave BiH ili po dužnosti ili za vlastiti
profit, od pada Berlinskog zida slabo znaju šta su i sami, i nisu se zauzeli za minimum
moralnosti ni u ratu ni poslije kada je trebalo uspostaviti trajno uređenje ove zemlje.
Europljani se štite od bosanskohercegovaÄke neÄistoće zatvaranjem oÄiju pred
zloÄinimaagresije i genocida, pred nepravdom i pred dijelom vlastite krivnje i odgovornosti
pa žele sve brzo zaboraviti, ignorirati, lošu savjest zataškati i složene probleme što brže
riješiti. U tome im pomažu politiÄari i kriminalci koji pozivaju na zaborav prošlosti. Cilj BiH je
EU. Vrijednosti EU vrijednosti su BiH. Ali, zašto se uvijek oni koji problematiziraju budućnost
BiH unutar dijela EU establishmenta smatraju kljuÄnim, a oni koji potpuno znaju uzroke i
posljedice njene patnje bivaju prešućivani. BiH su oduvijek trebali poznavaoci njenog
kulturnog razvitka i društvene suštine. BiH se suoÄila s nejednakošÄ‡u svojih graÄ‘ana, koju su
ishodili drugi. Liberalizacija se, via facti, na Balkanu provela ne prema državama, već prema
etnicitetima. EU mora odgovoriti na pitanje: ako ne jedinstvena BiH, sa snažnim državnim
organima, multikulturna i multietniÄna, zasnovana na evropskim demokratskim principima
izraženim u njenom ustavu - onda šta. U trenucima kada treba donijeti odluke o kljuÄnim
pitanjima za budućnost BiH BošnjaÄki lideri šute.
4. Nedostatak intelektualnog ustrojstva bošnjaÄke politike je bitna znaÄajka trenutnog
bošnjaÄkog politiÄkog stanja i razvoja.
5. Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom, Bošnjaci su voljom internacionalne zajednice
nagnuti Hrvatima i Hrvatskoj. Ako dodamo tome uspostavu Republike srpske, možemo
konstatovati da se Bosna i Hercegovina uneravnotežila. Stanje zbunjenosti i strepnje
izazvane tim Äinom još traje i teži ka sunovratu. Trenutna bošnjaÄka politika je odreÄ‘ena
trima faktorima: tokovima evropskih integracija, bosanskohercegovaÄkim okruženjem i
unutarbošnjaÄkim prilikama. Bošnjaci, nosioci ideje Bosne i bosanskog duha, iako žrtve
agresije i genocida, najveće su, i ciljane žrtve aktuelnog dejtonskog anti-bosanskog, anti-
civilizacijskog, protupravnog ustroja. Dejtonski sporazum je odvojenost afirmirao kao
legalitet, što se u hrvatskoj i srpskoj zajednici razumjelo kao afirmacija demokratskog prava
na povezanost sa tzv. nacionalnim maticama. Dejtonski sporazum je građen po volji
Hrvatske i Srbije, i on se ne obazire na povijesne Äinjenice, pa po prvi put u povijesti Hrvati i
Srbi ostvaruju veći stupanj prisnosti sa Zagrebom i Beogradom nego sa Sarajevom.
Dejtonskim sporazumom unutarnje, društvene odnose u Bosni i Hercegovini odreÄ‘uju i
ureÄ‘uju Hrvatska i Srbija, preko satelitskih nacionalnih politika, namjesto što su dosad to
Äinili predstavnici sva tri naroda, u dogovoru, promišljajućio svojoj Bosni i Hercegovini,
zajedniÄkoj zemlji. Dejtonsko ustrojstvo omogućilo je da se rat protiv Bosne i Hercegovine
nastavi u miru, drugim sredstvima, ali sa potpuno istim ciljevima, a jedan od njih je uništenje
bošnjaÄkog naroda. Svjetske sile su Dejtonski sporazum iznudile toleriranjem višegodišnjeg
genocida nad Bošnjacima, što je i dejtonsku realnost ustrojilo po mjeri dogovora iz
Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica je pod krinkom tzv.
reformi u tranzicijskom procesu uspjela da Bošnjake razvlasti u svim bitnim institucijama
sistema, tako da Bošnjaci više ne odluÄuju ni o jednoj vitalnoj funkciji svoga i
bosanskohercegovaÄkog života. Danas ima više velikosrpskog i velikohrvatskog patriotizma
u Bosni i Hercegovini, nego što ima bosanskog meÄ‘u Bošnjacima, a uzrok tome je
bosnofobija dejtonskog sistema, koji je produkovan za sataniziranje Bošnjaka i vezivanjem
ovdašnjih Srba za Srbiju i Hrvata za Hrvatsku. Bošnjaci su stjerani u tjesnac, opsjednuti
sumnjom u sebe, u Bosnu i Hercegovinu, u svoje žrtve. Sve je to medijski i sistemski
proizvod, Äiji je cilj da se genocid zapeÄati, kroz progon bošnjaÄke žrtve i kroz jaÄanje
dejtonskih podjela, zaÄetih u KaraÄ‘orÄ‘evu. Krajnji cilj dejtonskog genocidnog projekta je da
se Bosna i Hercegovina, u svojim civilizacijskim atributima tolerancije i zajedništva,
priznavanja, poštovanja, prihvatanja i tolerisanja drugog i drugaÄijeg izbaci sa prostora na
kojima su trenutno getoizirani Bošnjaci, a koji bi se vremenom mogli asimilirati u
razbošnjaÄenu skupinu, koja bi za nekoliko decenija mogla posve nestati.
6. Okruženje je antibosanski, antibošnjaÄki i antiislamski usmjereno. Nasrtaji na Bosnu i
Hercegovinu i Bošnjake, će stalno trajati ekonomskim, idejnim, kulturnim, politiÄkim, vojnim
i drugim sredstvima. U razdobljima mira, Bošnjaci nemaju politiÄki odgovor na navedeno
okruženje i skloni su asimiliranju i uljuljkivanju. Unutarnje bošnjaÄke prilike će najvažnije
odreÄ‘ivati položaj, stanje i razvoj bošnjaÄkog naroda u budućnosti. Svijest o okrenutosti
sebi, Bošnjaci još nisu dostigli. Još prevladava okrenutost izvanjskom.
7. Stradanje materijalne i biološke osnove bošnjaÄkog naroda je danas Äinjenica. Gubici
Bošnjaka tokom agresije i genocida su veliki broj ubijenih, ranjenih i zdravstveno oštećenih,
traumiranih; polovina populacije je protjerana iz Bosne i Hercegovine, a ostatak jedva
preživljava na Äetvrtini državne teritorije. Preduvjet za biološki, ekonomski i teritorijalni
oporavak Bošnjaka jeste jaÄanje njihove državotvorne i teritorijalne svijesti i duha. Agresija
i genocid ga nisu uništili, ali on još nije postao istinski bošnjaÄki Ävrsti faktor. Nizak stupanj
nacionalne, državotvorne i teritorijalne svijesti, ni danas poslije agresije i genocida se nije
podigao i promijenio. Jak osjećaj žrtve iz agresije i genocida nije prerastao u jaku svijest.
8. Bošnjaci na prostoru Bosne i Hercegovine gdje raspolažu politiÄkom moći moraju
uspostaviti uzorit model ureÄ‘enja društva u skladu s najrazvijenijim naÄelima demokratije,
liberalizma, ravnopravnosti i ljudskih prava i sloboda, te pokrenuti procese koji će dovesti da
se to rasprostre na cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine.
9. Umjesto bošnjaÄke deklarativne identifikacije sa državom Bosnom i Hercegovinom koju
stvara sadašnja bošnjaÄka elita putem instaliranja primatnosti državnih, društvenih, općih
interesa, ravnopravnosti naroda, liberalne demokratije i ljudskih prava i sloboda, kao
navodnih osnova bošnjaÄkog preporoda, narodu treba unutarnja demokratizacija koja će
polaziti, ne od većih prava najbrojnijeg naroda, već od veće odgovornosti većine. Stepen
unutarnje demokratizacije bošnjaÄkog narodnog bića, diktirati će stepen demokratizacije
bosanskohercegovaÄkog društva, brzinu uspostavljanja bosanskohercegovaÄke nacije u
bosanskohercegovaÄkom makro društvu i razvoj nacionalne, teritorijalne i državotvorne
svijesti unutar bošnjaÄkog narodnog mikro društva.
10. BošnjaÄko ne negira bosansko, samim tim što bez bosanskog nema ni bošnjaÄkog.
Bosanski zajedniÄki imenitelj nije za nametanja, već je za prihvatanja, po[tovanja,
priynavanja, tolerisanja. Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini će bosanstva uzeti koliko
oni hoće, a ne koliko bi Bošnjaci željeli. Bosne i Hercegovine i bosanstva jedino može
nestati ako nestane Bošnjaka, a Bošnjaka nestaje i zbog toga što se bošnjaÄki lideri u
ime brige za bosanstvo odriÄe brige za bošnjaštvo. Bošnjaci bosanstvo osjećaju kao
domovinsku, a Srbi i Hrvati kao teritorijalnu pripadnost. Ovi osjećaji su se mijenjali, a
danas su na najnižoj taÄki od poÄetka nacionalnog mjerenja vremena u 19. stoljeću.
Dejtonska rješenja, koja su uvažila postignuća genocidne agresije, prije svega u vidu
zaživljavanja Republike Srpske, legitimizirala su svesrpsku i svehrvatsku osjećajnost
u domovinskom bosanskohercegovaÄkom biću Srba i Hrvata, dok su Bošnjake u
najmanju ruku dovela u sumnju spram održivosti i smislenosti bosanskohercegovaÄkog
identiteta. Bosanski Srbi i Hrvati ubrzano osnivaju nacionalne institucije, u nastojanju
da izgrade nebosanskohercegovaÄki nacionalni identitet, a Bošnjaci prvi put u povijesti
dobijaju priliku da sagledaju vlastiti identitet, njegove složenosti, i da tu traumatiziranu
cjelinu pozicioniraju u okviru bosanskohercegovaÄkog identiteta, koji se stalno mijenja.
Bosanski identitet je povijesna Äinjenica, koju je moguće potvrditi na mnoštvu duhovnih
postignuća koja svjedoÄe da su ljudi u Bosni i Hercegovini svoja obzorja gradili potjeÄući
iz bosanskohercegovaÄke obiÄajnosti i ponirući u nju. BosanskohercegovaÄka obiÄajnost
podrazumijeva model ponašanja, Äija je suština da se ne povrijedi drugi i drugaÄiji.
Poštivanje i proslava drugosti ustoliÄena je kao centralna vrlina ubosanskohercegovaÄke
obiÄajnosti.
11. Bošnjaci nemaju nacionalnih institucija što pojaÄava osjećaj defetizma i izgubljenosti.
BošnjaÄka politiÄka elita ne nastoji osloniti se na bošnjaÄke akademske potencijale u
sagledavanju i mogućem prevazilaženju sadašnjeg stanja. BošnjaÄka politika nije izradila
strategiju bosnjacke buducnosti. Zato je BošnjaÄkom saboru potrebna poptuna sloboda jer
se njegova misija tiÄe naroda kojemu prijeti nestanak. BošnjaÄki sabor treba biti koristan
bošnjaÄkoj politici na taj naÄin što će bošnjaÄka intelektuala elita uspostaviti okvire zaštite
nacionalnog interesa koji će važiti za sve Bošnjake, i koji polazi od toga da su bošnjaštvo i
bosanska ideja dovedeni na jednaku ravan bošnjaÄkog politiÄkog ispoljavanja, djelovanja i
organizovanja. Bošnjaka nema bez Bosne i Hercegovine, a Bosne i Hercegovine bez
bošnjaÄkog istrajavanja na ideji Bosne i bosasnkom duhu. Bošnjacima su potrebne
institucije, a ne program, jer program bez institucija i rada ne može riješiti ništa. BošnjaÄki
sabor bi trebao biti osnova ustanovljavanja institucionalne brige za Bošnjake, Äime bi bio
nadreÄ‘en prvenstveno bošnjaÄkoj politici koja je prijagmila sva prava, a zanemarila sve
obaveze. Sve samodržive i zrele narode ne vode, već samo predstavljaju politiÄari, dok ih
vode najumniji ljudi u narodu, obiÄno okupljeni u nacionalne akademije, centre za strateške
studije i sliÄne nacionalne ustanove. To što bi o Bošnjacima brinula jedna nacionalna
ustanova ni po Äemu nije u sukobu sa idejom Bosne i bosanskim duhom. Stabilni Bošnjaci
zalog su jaÄanja ideje Bosne i bosanskog duha, budući da su bošnjaÄki i
bosanskohercegovaÄki opstanak u uzajamnoj vezi. BošnjaÄki sabor ne odgovara nikome,
izuzev bošnjaÄkom narodu i njegovoj neovisnoj inteligenciji, a radi se realnoj demokratskoj
snazi koja će biti u stanju da mijenja i razmješta politiÄke pozicije u Bošnjaka. Uzimanje
naziva BošnjaÄki sabor implicira poštivanje historijskog autoriteta BošnjaÄkog sabora iz
1993. godine, održanog 27. i 28. septembra, kada je na skupu bošnjaÄkih intelektualaca i
politiÄara u Sarajevu, bošnjaÄkom narodu vraćeno njegovo povijesno ime, a što je
verificirano u aprilu 1994. usvajanjem amandmana na Ustav RBiH u Skupštini RBiH, te
preneseno u Ustav BiH koji je proizišao iz Dejtonskog sporazuma. Sabor treba prekinuti i
dokinuti stoljetnu samoćo bošnjaÄkog naroda. BošnjaÄki sabor bi morao predstavljati
poÄetak procesa unutar nacionalne demokratizacije najnesretnijeg naroda u Evropi sa
novom politiÄkom energijom, koja će taj narod poÄastiti novim i bljom budućnosti.
BošnjaÄki sabor je nastavak kontinuiranog procesa konkretnog, neovisniog i suverenog
bošnjaÄkog nacionalnog samodefiniranja. U povijesti nacionalnog organiziranja Bošnjaka nije
bilo slobodoumnije i fleksibilnije nacionalne ideje od BošnjaÄkog sabora.
STRATEŠKA PODRŠKA OBNOVI BOŠNJAÄŒKOG NARODNOG BIĆA U SKLOPU POŽELJNOG
BOSANSKOHERCEGOVAÄŒKOG GRAÄANSKOG DRUŠTVA
Strateška podrška obnovi bošnjaÄkog naroda traži:
Temeljit i objektivan prikaz aktuelnog stanja bošnjaÄkog naroda i predlaganje strategije za
bolju bošnjaÄku budućnost; stvaranje institucija koje će sakupljati i rasporeÄ‘ivati bošnjaÄku
energiju, podizati patriotsku bosansku svijest kod Bošnjaka - najveće tekovine ostvarene
u ratu; djelovati ka prekidu progona bošnjaÄke žrtve, poništavanju dejtonskih podjela
i rezultata agresije i genocida; pojaÄati odbranu BiH u njenim civilizacijskim atributima
prihvaćanja, poštovanja, priznavanja, tolerisanja drugog i drugaÄijeg.
Strateška podrška obnovi bošnjaÄkog naroda podrazumijeva:
Oslonac na hiljadugodišnje neprekidno trajanje države Bosne i Hercegovine i njezin
internacionalni kontinuitet kao države, isticanje da trenutno unutrašnje ureÄ‘enje
Bosne i Hercegovine poÄiva na rezultatima politike agresije, ratnih zloÄina i zloÄina
genocida; pozivanje na presudu Internacionalnog suda pravde od 26. februara 2007.
godine, Internacionalnog kriviÄnog tribunala za bivšu Jugoslaviju o genocidu i drugim
zloÄinima u Bosni i Hercegovini kao i na rezolucije i druge dokumente Ujedinjenih Nacija,
AmeriÄkog Kongresa i Senata, Vijeća Evrope i Evropskog parlamenta, isticanje da postojeći
ustavnopravni sistem Bosne i Hercegovine nije u skladu s internacionalnim aktima o
ljudskim pravima, a posebno s Poveljom OUN i Evropskom konvencijom o ljudskim
pravima i osnovnim slobodama. Povratak na primjenu Povelje UN, Internacionalnog prava,
Konvencije o genocidu i Presude Internacionalnog suda pravde po Konvenciji o genocidu,
te presuda Tribunala - u ime prestanka ponižavanja žrtava, rastakanja države, društva i
graÄ‘ana, meÄ‘u kojima je najviše Bošnjaka - koji su izbaÄeni iz domena pravne zaštite i stoga
žrtve svakom onome ko ih nastoji ubijati, progoniti, pljaÄkati, terorizirati, a da nema Äak niti
bilo kakvih negativnih konzekvenci.
Strateška podrška obnovi bošnjaÄkog naroda proklamuje:
Naše narodno ime je Bošnjak, naš jezik je bosanski jezik, naša domovina je država
Bosna i Hercegovina; naša nacionalnost je bosanskohercegovaÄka (skraćeno bosanska)
- jednaka našoj državnoj pripadnosti. Naš cilj je postojanje nezavisne, samostalne,
jedinstvene, suverene države i otvorenog, slobodnog, civilnog društva u BiH kao uslova
opstanka Bošnjaka BiH u okvirima internacionalno priznatih granica Republike Bosne i
Hercegovine. Ta država je dovoljna Bošnjacima; tuÄ‘e teritorije nas ne interesuju. Bošnjaci
izvan BiH su neodvojivi dio Bosne i Hercegovine i bosanskog duha i bošnjaštva; svaki
legalni stanovnik BiH Äini bosansku naciju; zakonom treba onemogućiti dalje postojanje i
funkcionisanje svih anti-bosanskih i anti-bošnjaÄkih organizacija; svu bespravno oduzetu
imovinu treba vratiti pravim vlasnicima i ne dopustiti podjelu državne imovine BiH; iskoristiti
treba sve postojeće intelektualne i ekonomske potencijale za neideološko obrazovanje i
ekonomski napredak; vratiti treba prognane u njihove domove; integrisati moramo BiH u
evropske i svjetske organizacije i udruženja pod uvjetom da ta Älanstva nisu iznuÄ‘ena po
bilo kom osnovu; ne smijemo priznati nikakve vanjske politiÄke pritiske niti Äiniti ustupke
koji štete interesu BiH; svi Bošnjaci koji se nalaze izvan granica BiH trebaju imati pravo da
se nastane i žive u BiH bez ikakvih dodatnih uslova. Treba odbaciti ukidanje državljanstva
BosanskohercegovaÄkim graÄ‘anima u dijaspori. Svaki Bošnjak, bilo gdje u svijetu, treba
imati pravo na pasoš BiH.
BošnjaÄko nacionalno biće se naÄazi u fazi krize bošnjaÄkog identiteta i krize kultura
pamćenja. Radi se o kontinuitetu nastojanja da se Bošnjaci razbošnjaće, razbosne,
razmuslimane da se odrode od svoje nacije, tradicije, historije, kulture, jezika, vjere i od
svoje zemlje, a što potpomognuto kukaviÄkim odnosom bošnjaÄke elite prema temeljnim
interesima naroda kojeg predstavljaju.
BošnjaÄki identitet nikada nije uspostavljen kao Ävrsta konstanta, Äak i u pogledu temeljnih
stubova na kojima poÄiva, ideja Bosne i bosanski duh, odnosno država Bosna I Hercegovina,
bosanski jezik, bošnjaÄka historija, kulturu, tradicija i vjera islama, prema kojima su Bošnjaci
u razliÄitim vremenima iskazivali razliÄitu bliskost. Razlog tome je kontinuitet genocida nad
Bošnjacima, koji se sprovodio i u vremenima zvaniÄnog mira, putem preseljavanja Bošnjaka,
otimanja imovine, duhovne torture i prisilnog istjerivanja iz vjere, naroda i patriotizma,
iz historijskog sjećanja, te progona onih rijetkih Bošnjaka koji su dizali svoj glas protiv
ugnjetavanja naroda. Ovo se dogaÄ‘a jer Bošnjaci nikad u posljednjih 130 godina, izuzev u
jednom kratkom periodu rata i poraća 90-tih, nisu imali vlast nad sobom, već su tu vlast
uvijek uzurpirali drugi.
Danas su Bošnjaci jednako porobljeni kao i u prethodne dvije Jugoslavije, jer u krajevima
sa bošnjaÄkom većinom uglavnom sve važne državne instance, kao i nauÄne, ekonomske,
medijske i kulturne tokove, drže Srbi, Hrvati i Bošnjaci po mjeri Srba i Hrvata. Kada
govorimo o bošnjaÄkom identitetu i kulturi pamćenja, onda moramo biti svjesni presije
nad bošnjaÄkom slobodom, gdje se bošnjaštvo smatra seljaklukom, a kultura pamćenja
ekstremizmom.
Bošnjaci se moraju izboriti za politiÄke promjene i za novu generaciju bošnjaÄkih
politiÄara koji će se boriti za spas i afirmaciju Bošnjaka.
Bošnjaci nisu ni slutili do kakvog specijalnog rata može ići nastavak genocidne agresije, da
će u njihovom narodnom biću biti odgojeni njihovi progonitelji, koji će za velikosrpske i
velikohrvatske raÄune, kao nominalni Bošnjaci, širiti mržnju prema bošnjaštvu, bosanstvu
i islamu. BošnjaÄki prvi neprijatelji danas nisu velikosrpski i velikohrvatski agresori, već
Bošnjaci Äije su duše porobljene. Tek ako odbranimo duhovno biće u Bošnjaka, ljubav
prema Bosnii Hercegovini i odanost islamu, mi ćemo poraziti naše iskonske neprijatelje.
Pred nama je borba za opstanak Bošnjaka, jer ako saÄuvamo narod, saÄuvat ćemo i državu,
a ako izgubimo narod, Bosna i Hercegovina će postati samo geografski pojam u okviru
velikosrpskog i velikohrvatskog životnog prostora.
Strateška podrška obnovi bošnjaÄkog naroda utvrÄ‘uje principe usmjerenja Bošnjaka u
akciju:
- OÄuvanje i jaÄanje bošnjaštva kao narodne pripadnosti. Bošnjaci dijele zajedniÄke kulturne,
historijske, obiÄajne, jeziÄke, duhovne, folklorne, biološke i druge osobine i interese, kao i
suverenu osobnu svijest o pripadnosti svom bošnjaÄkom narodu. Nakon agresije i genocida,
Bošnjaci dijele i duboke egzistencijalne interese i prioritete.
- JaÄanje bosanskohercegovaÄke nacije, kojom Bošnjaci obznanjuju svoje
bosanskohercegovaÄko graÄ‘ansko, državotvorno, teritorijalno i evropsko opredjeljenje u
jedinstvenoj, demokratskoj, nezavisnoj, suverenoj državi BiH i slobodnom civilnom društvu.
- Suverenitet države BiH je nedjeljiv, neprenosiv i neupitan. Ova tri atributa suvereniteta,
uz norme Internacionalnog pravnog poretka o pravu na kontinuitet ustavnosti i ustavnih
procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (agresijom i genocidom), omogućavaju
legitimnu akciju Bošnjaka na poništavanju rezultata agresije i genocida u cilju obrane i
obnove jedinstvenog bosanskohercegovaÄkog državnog i društvenog tkiva i internacionalnog
i lokalnog statusa.
- Za Bošnjake postoji samo jedinstvena, demokratska, suverena i nezavisna država Bosna
i Hercegovina, a Republika srpska postoji samo kao dio ilegalnog, oktroiranog dejtonskog
ustava, Aneksa 4.
- Prihvaćanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav {3. Dodatak }, znaÄi i prihvaćanje
Dejtonskog ustava nastalog na genocidu. To bi ujedno znaÄilo odustajanje od Presude
Internacionalnog suda pravde od strane same žrtve genocida, što niko u ime žrtve
nema pravo uÄiniti. Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS),
Bošnjacima treba ustav države Bosne i Hercegovine baziran na principima Povelje OUN,
Internacionalnog prava i Evropskog ustava - od kojih niti jedan ne poznaje etniÄki ili
entitetski princip podjele vlasti. GraÄ‘anin je temeljna Äestica univerzalnosti graÄ‘anstva iz
koje logika jednakopravnosti svih građana u pravima i dužnostima ne može izuzeti ikojeg
pojedinca, a kamoli vjerske, narodne i politiÄke grupe. U BiH je potrebno otkloniti ikakvu
ulogu diktatora, pa pojavio se on iznutra ili bio delegiran izvana.
- Dejtonski poredak (ustav) je anti-bosanski, anti-građanski, anti-civilizacijski postavljen, i
kao takav uništava društvo, državu Bosnu i Hercegovinu i BosanskohercegovaÄke graÄ‘ane
kao anti-nacistiÄki, anti-fašistiÄki skup, koji je postavljen prema civilizacijskom vrhunskom
dosegu univerzalnosti graÄ‘anstva. Dejtonski ustav uništava temeljni princip i praksu
univerzalnosti građanstva u BiH, na kojem se bazira moderna civilizacija i svjetska zajednica.
- Bošnjaci ne smiju potpisati dokument kojim Bosna i Hercegovine gubi svoju historijski
verifikovanu državnost na osnovu Internacionalnog prava i Povelje OUN.
- Bošnjaci se moraju uvijek pozivati na Povelju OUN, Internacionalno pravo, Konvenciju
o genocidu i Presudu Internacionalnog suda pravde i Tribunala {4.dodatak} - te u svim
relevantnim rješavanjima svojih problema koristiti naznaÄena akta Internacionalnog prava i
pridodane dokumente.
- Bošnjaci u svojim temeljnim interesima trebaju djelovati državotvorno, teritorijalno,
slobodno i podržavati politiÄke faktore, poput stranaka, lidera, institucija i sliÄno, iskljuÄivo
u danim konkretnim situacijama i u konkretnim djelima ako ti faktori Äine vidljivu, dokazivu
korist, državotvornom, teritorijalnom, samoopstojnom interesu bošnjaÄkog naroda.
- Zbog stanja usporenosti pa Äak i zaustavljanja procesa unutarnje demokratizacije
bošnjaÄkog narodnog bića, potreban je BošnjaÄki sabor. To je demokratska institucija i
visoki izraz volje bošnjaÄke inteligencije potekle iz naroda i odane narodu, sa obvezujućim
odlukama. BošnjaÄki sabor treba imati takvu konstituciju i organizaciono ustrojstvo gdje će
kroz demokratske procedure biti birani predstavnici bošnjaÄkog naroda u matici i dijaspori,
sabor treba da je pokretaÄ inicijativa za programsko usmjerenje bošnjaÄkih intelektualnih
potencijala u cilju unutar nacionalne demokratizacije bošnjaÄkog narodnog bića i
demokratizacije bosanskohercegovaÄkog društva i države; sabor treba inicirati stvaranje
ili obnovu bošnjaÄkih narodnih institucija; sabor treba analizirati rad bošnjaÄkih politiÄkih
lidera; sabor treba kroz primjerene demokratske procedure verificirati ¨Bijelu knjigu¨ koja bi
bila orijentacija rada i djelovanja Bošnjaka i njihovih organizacija u matici i dijaspori.
- Tražimo od svih Älanova Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH, koji
su dobili mandat da upravljaju našom državom, da prestanu selektivno, neprihvatljivo
diskriminatorski po Bošnjake upotrebljavati Dejtonski ugovor, da prestanu sa pokušajima
revizije historije putem negiranja zloÄina agresije i genocida na razne naÄine kao što su
upotreba termina ¨graÄ‘anski rat¨ i mnoge druge. ZloÄini agresije i genocida su dokazani na
oba suda u Den Haagu. U sluÄaju da ne prihvati gornje navode, Bošnjaci ne prihvaćaju i ne
priznaju odluke Älanica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH.
- Bošnjaci i njihove organizacije u dijaspori su umorni od usko-interesnih kalkulisanja i
prazne priÄe pojedinih uskih bošnjaÄkih politiÄkih, duhovnih, profiterskih i intelektualnih
interesnih krugova, koji nikako da promjene naÄin rada kojim održavaju ¨privid borbe
za BiH¨. BošnjaÄka dijaspora ne smije dozvoliti da je tkz. bošnjaÄki samoelitizirani,
eskluzivistiÄki krugovi udalje od domovine, da bude poslušniÄki privjesak u ultimativnim
režijama bošnjaÄke politiÄke, duhovne, profiterske ili intelektualne sfere.
-Bošnjaci moraju poništiti neljudsku podjelu Bosne i Hercegovine kao posljedicu agresije i
genocida koje su izvršile Srbije, Crna Gora i Hrvatska, a legitimirao Dejtonski sporazum,
nakon što su MeÄ‘unarodni kriviÄni sud i MeÄ‘unarodni tribunal za ratne zloÄine za bivšu
Jugoslaviju proglasili vojsku i policiju Republike Srpske odgovornim za genocid u Bosni i
Hercegovini, a pred sudom se sada nalazi Radovan Karadžić, jedan od trojice glavnih ratnih
zloÄinaca s prostora bivše Jugoslavije. Dejtonskim sporazumom je priznata Republiku Srpsku
koju su Karadžić, Milošević i Mladić stvorili nakon zaposjedanja i etniÄkog Äisćenja nesrpskog
stanovnistva s prostora zaposjednutog teritorija i time onemogućili povratak 60%
prijašnjega nesrpskog stanovnistva, te ponovno ujedinjenje zemlje koja je u ratu opustošena
i razorena. Pod najtežim uvjetima u ta se podruÄja usudilo vratiti samo 6 % prognanika.
Umjesto da je u Dejtonu ujedinjena Bosna i Hercegovina kao zemlja s hiljadu godišnjom
mulitietniÄkom, multikulturnom i multireligijskom tradicijom, nagraÄ‘eni su zloÄinci
odgovorni za agresiju i genocid. U tobože neovisnoj Republici Srpskoj, u institucijama vlasti,
policiji, privatiziranim poduzećima, pravosuđu i vladi danas rade stotine osoba koje su
poÄinile ratne zloÄine i koji su odgovorni za agresiju, genocid, kulturocid, ekocid, etnocid,
urbicid, elitocid, masovna protjerivanja i progone nesrpskog stanovnistva, za masovna
silovanja, koncentracione i zatoÄeniÄke logore smrti, logore u kojima su vršena silovanja, Ti
ljudi su odgovorni i za brojne masakre, te za izgladnjivanje i bombardiranje šest zaštićenih
zona Ujedinjenih naroda. Zato Bošnjaci zahtjevaju: da se ukine podjela Bosne i Hercegovine
na Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine, te da se racionalnom podjelom na
regije uredi zemlja prema ekonomskim, historijskim i geografskim kriterijama da se promjeni
Izborni zakon tako da građani Bosne i Hercegovine ne budu prinuđeni birati samo
predstavnike svoga naroda, da se ukine svaka podjela na etniÄkoj osnovi unutar
jedinstvenog bosanskohercegovaÄkog državnog i društvenog tkiva na kome jedino treba
bitisati ideja Bosne i bosanski duh, da se svi potencijalni ratni zloÄinci udalje iz pravosuÄ‘a,
vojske, policije i organa vlasti i izvedu pred sud, da se konaÄno izvrši pritisak na Srbiju da
uhapsi Ratka Mladića i isporući ga Tribunalu za ratne zloÄine, da se inicira novi program
povratka koji bi omogućio svim izbjeglicama i prognanicima da se vrate na svoja ognjišta, da
se ubrza proces prijema Republike Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.
-Dejtonskim sporazumom Bošnjaci ostaju vezani sa Republikom Srpskom, genocidnom
državicom koju su Bill Clinton i ostali dali Miloševiću i Karadžiću. Ova državica kontroliše 50%
BiH i vodi je banda genocidnih zloÄinaca koji nikada nisu bili optuženi niti gonjeni za većinu
zloÄina. Ova mala država, Republika Srpska, je stvorena na genocidu, ratnim zloÄinima,
zloÄinu protiv ÄovjeÄanstva, etniÄkom ÄišÄ‡enju, i masovnom silovanju Bošnjakinja. Ovdje
nema nikakve mogućnosti da Evropska Unija i NATO prihvate BiH u Älanstvo sa Republikom
Srpskom. Oni svi znaju da polovinom BiH rukovodi banda zloÄinaca. Dakle, budućnost BiH,
pa samim tim i budućnost Bošnjaka zavisi od ukidanja Dejtonskog sporazuma i zahtjeva za
ukidanjem Republike Srpske. Dejtonski ustav sa Republikom Srpskom, mora biti poništen.
Bošnjaci trebaju staviti na suÄ‘enje Äitav genocid koji je nanesen graÄ‘anima BiH i staviti na
suđenje Dejton kao rezultat genocida.
- U Washingtonu je marta 1994., a zatim i u Daytonu novembra 1995. godine, odstranjena
svaka opcija stvaranja ¨Hrvatske Republike Herceg-Bosne¨ - da bi u Dejtonu, Aneksom
4 (ustavom), bila zacrtana privremena, labilna i nelegalna ¨Unija BiH¨; sastavljena od
jedne države u procesu legalizacije, RS, i jedne nestabilne federacije od 10 mini-država,
kantona, FBiH. Umjesto nepravednog i nepovoljnog ¨Dejtona¨, Bošnjaci trebaju tražiti
obnovu cjelovite, jedinstvene države Bosne i Hercegovine; na srednjem nivou podijeljene
na geografski definirane regije sa jednakopravnošÄ‡u svih naroda, a ne na dejtonske
tvorevine RS i FBiH. Hrvatska federalna jedinica (država!), ¨Herceg-Bosna¨, sa ¨hrvatskim
stolnim gradom Mostarem¨, je kao i Republika Srpska i Federacija BiH protiv države Bosne
i Hercegovine i njenih Bh. graÄ‘ana: državi odanih Bosanaca i Hercegovaca, bilo koje etniÄke
i vjerske pripadnosti. brojem najviše pripadnika bošnjaÄkog naroda, zatim izvjesnog broja
pripadnika srpskog naroda i tzv. ¨ostalih¨, a posebno svih Hrvata, koji su niz godina u više
navrata nudili pro-bosanske opcije. Hrvati su godinama otvoreno izricali formulaciju:
- Da će podrška bošnjaÄkih lidera Republici srpskoj odn. planovima Milorada Dodika,
okrenuti Hrvate od ¨Plana A¨ kojim oni traže ustav pravedne, reintegrirane države Bosne
i Hercegovine, ka hrvatskom ¨Planu B¨ kojim traže hrvatsku federalnu jedinicu (državu)
¨Herceg-Bosnu¨ i ¨hrvatski stolni grad Mostar¨.