G. Duijzings
Historija i podsjećanje u istoÄnoj Bosni
Autor: Prof. Besim Ibišević
Poslije pada siguronosne zone Srebrenice, 11 jula 1995 godine, nizozemska vlada našla se i sama u neugodnom položaju. Kao što je poznato, u julu 1995., Srbi su okupirali ‘siguronosnu zonu’ Ujedinjenih naroda i za nekoliko dana na najzvjerskiji naÄin pobili oko 8000 njenih stanovnika. Vojnici Nizozemskog bataljona, s bazom u Potoćarima, pasivno su se ponašali ili i sami pomagali razdvajanje muškaraca od žena i deportaciju u smrt. Srbi su iskoristili neodluÄnost meÄ‘unarodne zajednice i pasivnost Nizozemskog bataljona te izvršili najveći masakr u Evropi, nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Nizozemska javnost bila je zapanjena srpskim zloÄinom a s druge strane ponašanje Nizozemskog bataljona u siguronosnoj zoni Srebrenice bilo je nejasno, pa se stoga zahtjevalo provoÄ‘enje parlamentarne ankete. Kako bi se to izbjeglo donijeta je odluka da izvještaj o Srebrenici napišu historiÄari a ne politiÄari. Taj ogroman nauÄnoistraživaÄki posao povjeren je, krajem 1996, Nizozemskom institutu za ratnu dokumentaciju - Amsterdam. Pisanje izvještaja o Srebrenici je povjereno grupi nizozemskih historiÄara koji su u svom višegodišnjem radu izvršili terenska i arhivska istraživanja. Tako su historiÄari dobili zadatak od nizozemske vlade da rekonstruišu dogaÄ‘aje u Srebrenici, nekoliko godina prije poÄetka srpske vojne agresije, za vrijeme agresije, pada i poslije pada siguronosne zone. Trebalo je, dakle, nauÄno odgovoriti zbog Äega su Srbi po zauzimanju Srebrenice izvršili masovan zloÄin nad Bošnjacima i zašto se desio najveći zloÄin u Evropi, poslije završetka Drugog svjetskog rata.
Poslije, skoro, šest godina nauÄnoistraživaÄkog rada izvještaj o Srebrenici ugledao je svjetlo dana, aprila 2002. Konkretan rezultat: sedam knjiga i jedan compact disk. Ukupan broj stranica svih knjiga je 8080 a na cd-u se nalazi još 1676. Cjelokupan izvještaj o Srebrenici tako sadrži 9756 stranica teksta.
Ger Duijzings, kulturološki antropolog, radio je kao docent srpskog i hrvatskog studija na Fakultetu slavenskih i istoÄnoevropskih studija Univerziteta u Londonu. Njegova zadaća je bila da rekonstruiše dogaÄ‘aje u Srebrenici nekoliko godina prije poÄetka srpske vojne agresije i prvu ratnu godinu, odnosno, do januara 1993. Rezultat višegodišnjeg rada Ger Duijzings-a je knjiga naslovljena: ‘Historija i podsjećanje u istoÄnoj Bosni pozadina pada Srebrenice’. Ta knjiga trebala je dati nauÄno obrazloženje zašto se desio masakr nad Bošnjacima, u julu 1995. godine.
Predgovor i zahvalnost
Već u predgovoru knjige zapažamo da nizozemski antropolog koristi termine: Musliman, srpsko-hrvatski jezik (str.7-10). Bošnjaci kao narod postoje preko hiljadu godina. Za vrijeme duge historije zvali su se nekada Bošnjani, nekada Bošnjaci, nekada Bosanci. U konfesionalnom pogledu bili su pagani i bogumili (patareni) a danas su muslimani. U vrijeme srpske okupacije Bosne i Hercegovine (1918-1990) nacionalno ime Bošnjak bilo je zabranjeno, isto kao i bosanski jezik. Nacionalni identitet Bošnjaka je uporno bio porican i osporavan od strane njihovih komšija, Srba i Hrvata. Poslije neuspjelog pokušaja denacionalizacije Bošnjaka, politika opredjeljivanja-neopredjeljivanja, Srbi su Bošnjacima darovali religijsko ime Musliman (ustavni amandmani 1971 i Ustav iz 1974). Tim vjerskim imenom Srbi su i dalje nastojali da Bošnjake zadrže u okviru konfesionalne zajednice. Od 1993 ime Bošnjak je ozvaniÄeno. U Ustavu BiH, kao i u Dejtonskom ugovoru, službeno ime za najmnogobrojniji narod je Bošnjak. Uporedo s politiÄkom borbom za priznavanje nacionalnog imena voÄ‘ena je i aktivnost za priznavanje bosanskog jezika. G.Duijzings morao je u svom radu koristiti zvaniÄne termine za jednu naciju i jedan jezik, onako kako taj narod sam sebe i svoj jezik zove a ne kako ih naziva njihov neprijatelj. Nizozemski antropolog se opredjelio za termine velikosrpske propagande. Dalje, u tekstu Predgovora, autor se posebno zahvaljuje trima ženama, istraživaÄkim pomagaÄima. Dvije od njih su Srpkinje a nacionalnost treće suradnice je nejasna. U popisu korištene literature autor ne navodi nijedno djelo svojih suradnica, pa mi je nejasna njihova pomoć pri pisanju knjige. S druge strane, G.Duijzings je najviše rabio moju knjigu, (Besim Ibišević: Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999) pa me nigdje ne navodi kao asistenta. Potom autor knjige navodi jedanaest imena ljudi koji su mu pomagali prilikom pisanja. Na toj listi je šest Srba, tri Bošnjaka i dva stranca. Na prvom mjestu je Miralem Tursinović, manje poznati Bošnjak. Potom autor navodi Äetiri ‘pametne’ srpske glave od kojih je bar jednoj (MomÄilo Cvjetinović) mjesto u zatvoru Scheveningen. Boban Vasić je bio lojalan Srbin i graÄ‘anin Srebrenice ali isto tako izvan burnih politiÄkih voda. MomÄilo Cvjetinović bio je novinar koji je od Radio Srebrenice napravio politiÄkopropagandnu stanicu Velike Srbije. Bošnjaci su ga stoga podrugljivo nazivali ‘ÄetniÄić’ a to sve govori. Kada mu je zabranjen rad, zbog otvorenog negiranja BiH i prosrpske ureÄ‘ivaÄke politike, sa grupom srpskih terorista uÄestvovao je u miniranju relejskog odašiljaÄa Radio Srebrenice, na brdu Bojna, u noći 9/10 april 1992. Nekoliko dana prije toga proslavio se sa ÄetniÄk om bratijom u miniranju TV repetitora na planinskom vrhu Kvarac i tako srebreniÄku općinu ostavio bez tona i slike. O politiÄkom radu, idejama i djelovanju Cvjetinovića osvrnut ću se u kasnijem dijelu ovog teksta. Milivoje Ivanišević se istakao u politiÄkopropagandnim aktivnostima u vrijeme srpske vojne agresije na općine Srebrenicu, Bratunac i Vlasenicu. Pripada ortodoksnoj grupi srpskih kvazihistoriÄara koji su ponosno stajali na putu koji im je u krvi krÄio njihov veliki voÄ‘a Slobodan Milošević. Njegovi su radovi prepuni neistina i falsifikata historijskih Äinjenica te me Äudi da jedan ozbiljan antropolog koristi takvu osobu za pomagaÄa. Marinko Sekulić dopunjuje listu srpskih pomagaÄa pri pisanju ove knjige. Propali student Pravnog fakulteta u Sarajevu uz pomoć srpske bratije uhljebio se u Domu kulture - Srebrenica. Vrlo brzo postao je Boškov novinar (Boško Milovanović - direktor Doma kulture) koji je mumljao na mikrofon, jer je uvijek radio pijan ili polupijan. Sitne intrige i podvale postale su njegova osobenost. Još u komunistiÄko doba zbog malverzacija s bankovnim Äekovima odležao je pola godine u tuzlanskom zatvoru. G.Duijzings ostao je slijep i nije htio Äuti šta kažu Bošnjaci srebreniÄke općine : profesori, pravnici, ljekari, inžinjeri ili drugih zanimanja, koji su i sami bili direktni ili indirektni svjedoci tih burnih godina. Srbi su glavni i mjerodavni izvor informacija dok su Bošnjaci marginalizirani. Autor knjige je morao voditi raÄuna o nacionalnom sastavu općine prije srpske vojne agresije. Bošnjaci su tada tri puta bili brojniji od Srba. Bošnjaci kao suradnici i pomagaÄi pri pisanju knjige morali su biti reprezentativniji i proporcijalno zastupljeni u odnosu na srpsku stranu. Mene je naveo kao pomagaÄa, ali mjesto koje mi daje sve govori. OÄito je da su autoru knjige vrjedniji, kao izvor informacije, srpski anonimusi, teroristi, lažovi i kriminalci od bošnjaÄkih intelektualaca koji se s e usudili reći istinu i ne srpskom fašizmu u Srebrenici.
Poglavlje 1
Srbi i Turci - Otomansko nasljedstvo
Knjiga G.Duijzings-a ima sedam poglavlja. Prvo poglavlje nosi naslov: ‘Srbi i Turci - otomansko nasljedstvo’. Autor poÄinje priÄu o Srebrenici s Prvim srpskim ustankom uz osvrtanje na Kosovsku bitku i citiranje rijeÄi ratnog zloÄinca Rataka Mladića prilikom vojnog zauzimanja Srebrenice. Ispod naslova poglavlja je kopija naslovne stranice lokalnih srpskih novina ‘Naša rijeÄ’ (str.17). Kompletna ekipa ‘poštenih Srba’ nekadašnje Radio Srebrenice (Boško Milovanović, MomÄilo Cvjetinović, Biljana Milovanović i Stevan Milivojević) nastavila je svoju ratnohuškaÄku propagandu u Bratuncu, na stranicama novina ‘Naša rijeÄ’. Na naslovnoj stranici pomenutih novina je slika KaraÄ‘orÄ‘a (voÄ‘a Prvog srpskog ustanka, 1804. god.) s ‘nostalgiÄnim’ pogledom preko Drine i stih iz jedne srpske epske pjesme. U ovom poglavlju autor je uglavnom koristio srpske pisane izvore bez ikakvog kritiÄkog provjeravanja. Autor marginalizira zloÄin nad Bošnjacima po srbijanskim gradovima u XIX-om stoljeću. Dobijajući autonomiju od turskog sultana, koju nisu vojno izborili već su je kupovali, Srbi su odmah poÄeli s nasilnim progonom bošnjaÄkog stanovništva, koje je bilo većinsko po srbijanskim gradovima. Srbi su pobili jedan dio Bošnjaka, jedan dio protjerali a jedan dio pokrstili. Malobrojni Bošnjaci koji su ostali u Srbiji morali su promijeniti naciju, vjeru i osobna imena. Pred srpskim vlastima morali su izjaviti da su Cigani, da bi tako saÄuvali svoju glavu i imovinu. G.Duijzings propušta napomenuti da su Srbi isto ponovili u najnovijoj agresiji na BiH, 1992-1995. Za G.Duijzings-a ‘Mlada Bosna’ je SocijalistiÄka omladinska organizacija (str. 20). ÄŒudi me ta konstatacija jer u svim udžbenicima historije demokratskih država u svijetu piše da je ‘Mlada Bosna’ velikosrpska i teroristiÄka organizacija. Srpska epika je imala za cilj da održi visoku srpsku nacionalnu svijest a ono što opisuje najmanje odgovara historijskoj istini. JunaÄke epske srpske pjesme koje najÄešÄ‡e nejmaju nikakve veze s stvarnim dogaÄ‘ajima bile su neiscrpna inspiracija srpskim nacionalnim voÄ‘ama. U Prvom poglavlju se Äetiri puta citiraju : srpska nacionalistiÄka pjesma i tri intervjua sa Srbima. Jedan od intervjua (dio) je sa ratnim zloÄincem Arkanom koji mudruje ko su Bošnjaci i hvali se koliko su mu preci pobili Turaka. G.Duijzings propušta priliku da kao historiÄar objasni pojavu i uspon mnogobrojnih ‘Arkana’ po Srbiji. Izbjegava se reći, zato je bezbroj dokaza, da je zvaniÄna srbijanska vlast pripremila i do u detalje isplanirala zloÄin nad Bošnjacima u BiH kako bi svojoj nebeskoj naciji poklonili novi životni prostor, nove teritorije. Srbijanski nacionalisti su shvatili da i pored represije na Kosovu oni gube taj teritorij te je ekspanzijom u BiH trebalo namiriti teritorijalne gubitke. Bosna i Hercegovina im je postala obećana zemlja gdje su mogli nekažnjeno ubijati nezaštićeno i za rat nepripremljeno bošnjaÄko stanovništvo, otimati njihovu imovinu, osnivati koncentracione logore, vršiti masovna silovanja nad Bošnjakinjama, uništavati bošnjaÄke vjerske objekte ili spomenike kulture i vršiti masovnu deportaciju. Sve se to radilo pod izgovorom zaštite Srba i srpstva. Nažalost, još u vrijeme najvećih bošnjaÄkih stradanja, mnogi zapadni državnici stavili su znak jednakosti izmeÄ‘u žrtve i agresora, izmeÄ‘u agresije i odbrane, izmeÄ‘u života i smrti. Srbija, Crna Gora, JNA i BiH-Äki Srbi pripremili su i izvršili vojnu agresiju na bošnjaÄki narod koju su zapadni diplomati definisali kao graÄ‘anski rat. G.Duizings služi se, takoÄ‘e, terminologijom ‘graÄ‘anski rat’. Taj termin bio je i ostao samo izgovor zapad nim diplomatima da ne zaštite nenaoružanu žrtvu od naoružanog agresora. Prema autoru (str.27) na dvije istoÄnobosanske općine samo su gradovi Srebrenica i Bratunac imali nacionalno mješovito stanovništvo. To jednostavno nije istina. Na srebreniÄkoj općini bilo je 17 nacionalno mješovitih seoskih ili prigradskih naselja (pogledati: B.Ibišević: Srebrenica 1987-1992, str.XV-XX). TakoÄ‘e, i na bratunaÄkoj općini bilo je više nacionalno mješovitih seoskih ili prigradskih naselja. Na stranici 28 G.Duijzings piše: “ÄŒak za vrijeme najvećeg dijela XX-tog stoljeća, kada je Bosna Äinila dio Jugoslavije, etniÄki identitet bosanskih Muslimana bio je nejasan: neki su se izjašnjavali kao Srb, Hrvat ili Jugoslaven, drugi kao Bosanac ili TurÄin”. Autor knjige ne objašnjava historijske okolnosti koje su uzrokovali da se oni tako izjašnjavaju. On izbjegava priznati da je položaj Bošnjaka, od 1918-1990, bio ispod svakog civilizacijskog nivoa. Oni su bili graÄ‘ani dru gog reda, nisu smjeli reći ko su jer im je nacionalno ime bilo zabranjeno. Zaobilazi se Äinjenica da su u tom periodu Bošnjaci desetkovani (Drugi svjetski rat), proganjani i sumnjiÄeni. Poslije Drugog svjetskog rata trebali su da se opredjele izmedu Srba i Hrvata a oni su u najvećem broju ostali neopredjeljeni. Svo vrijeme na njih se gledalo kao na vjersku zajednicu bez prava na nacionalno ime. Bošnjaci su i pored tih stradalniÄkih godina opstali jer su dobro znali šta nisu.
Poglavlje 2
Austro-ugarski period i Prvi svjetski rat
Drugo poglavlje, takoÄ‘e, poÄinje citatom Arkana koji se diÄi osobnom kolekcijoim slika srpskih ratnika iz Prvog svjetskog rata (str.35). Velika mudrost, aferim autore! Na stranici 39 je fotografija (kolekcija G.Duijzings) spomen ploÄe posvjećena majoru Kosti Todoroviću i njegovim komitama. Ispod fotografije prenijet je kompletan tekst s kamene ploÄe. Veoma poetiÄno!
Skandalozno je kako autor glorificira srpske ratne zloÄince. Major Kosta Todorović, uÄitelj iz Užica (Srbija), sa grupom srpskih komita poginuuo je 27. septembra 1914 na Karaćića brdu. Šta su radili uÄitelj iz Užica i ostali srpski dobrovoljci na srebreniÄkoj općini 1913. i 1914. godine? Oni su izvršili više teroristiÄkih napada na nenaoružana bošnjaÄka sela srebreniÄke i bratunaÄke općine (tada je postojao samo srebreniÄki kotar). Major Kosta i njegova bratija pobili su nekoliko stotina Bošnjaka, mahom starijih ljudi, žena i djece. Poslije okupacije Srebrenice i zloÄina nad Bošnjacima, 1995 godine, Srbi su majoru Kosti Todoroviću i srpskim komitama podigli spomen ploÄu u gradskom parku. Neutralni historiÄar, nizozemski antropolog, objavljuje fotogr afiju srpske fašistiÄke spomen ploÄe uz tekst. Na stranici 41 i 42 autor opisuje šuckore i navodne njihove zloÄine. On izbjegava dati objektivnu sliku srebreniÄke općine, za vrijeme Prvog svjetskog rata. Ne pominju se nigdje zloÄini srpskih komita, ne pominju se bošnjaÄka stradanja. Naprotiv, autor prepriÄava srpsku usmenu epiku koja nejma nikakve veze s stvarnošÄ‡u. Na srebreniÄkom kotaru u Prvom svjetskom ratu Srbi nisu stradali, naprotiv, oni su pomagali srpske teroristiÄke upade iz Srbije. Predložio bih objektivnom nizozemskom historiÄaru da uzme gusle i da spjeva epsku pjesmu o pogibiji uÄitelja iz Srbije na bosanskome tlu.
Nekoliko rijeÄi o objavljenim fotografijama u knjizi. Autor je objavio sedam fotografija. Prva fotografija je naslovna stranica srpskih ratnohuškaÄkih novina iz Bratunca ‘Naša rijeÄ’ s slikom KaraÄ‘orÄ‘a i nostalgiÄnim pogledom preko Drine (str.17). Fotografija broj dva je spomen ploÄa iz Srebrenice u Äast majora Koste Todorovića i njegovih suboraca, srpskih komita (str.39). Treća fotografija je spomen ploÄa u Zalazju, u Äast srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata (str.71). Naslovna stranica ‘SrebreniÄkih novina’ povodom smrti J.B.Tita je Äetvrta fotografija (str.85). Fotografija srpskog vojvode u ÄetniÄkoj odori i predsjednika SDS Srebrenice, Gorana Zekića, je peta fotografija (str.167). Na šestoj fotografiji su Naser Orić i grupa boraca Armije Bi H (str.173). Najnovije groblje srpskih žrtava u Fakovićima (općina Bratunac) je sedma fotografija (str.184). Slike sve govore ‘neutralni’ autore! Gdje su fotografije Bošnjaka i njihovih masovnih stradanja ? Gdje su fotografije spaljenih sela, porušenog grada, izgladnjelog bošnjaÄkog stanovništva i mnogobrojnih stratišta? Gdje su fotografije bošnjaÄkih mezarja i razbacanih kostiju ? Slike ‘scena iz pakla’ kako ih neki autori nazivaju, koje su obišle i zaprepastile cijeli demokratski svijet, ne nalaze se u tvojoj knjizi. Njima odista nije ni mjesto u knjizi, kakva je tvoja. Fotografija nekoliko boraca Armije BiH sa Naserom Orićem preuzeta je iz kolekcije Zorana Jovanovića. Dakle, samo Srbi imaju fotografije za knjigu dok se Bošnjaci i njihova stradanja jednostavno ignorišu.
G.Duijzings je vrijeme izmeÄ‘u dva svjetska rata površno opisao. Na stranicama 44 i 45 piše on o srpskom ‘revolucionarnom’ rješenju agrarnog pitanja u BiH. On ne piše da je to bilo srpsko otimanje zemlje od Bošnjaka pod kontrolom (srpskih) državnih vlasti. Hiljade Bošnjaka je pobijeno, stotine hiljada Bošnjaka je razvlašteno bez ikakave novÄane naknade od svog imovinskog posjeda a desetine hiljada Bošnjaka bilo je primorano da se iseli iz zemlje.
Šta je G.Duijzings morao pomenuti u meÄ‘uratnom razdoblju? To je sljedeće:
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije krajem Prvog svjetskog rata i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (01-12-1918) poÄinje vrijeme srpske vojne okupacije i politiÄke dominacije nad Bosnom i Hercegovinom. Kakva je uloga u velikosrpskoj državnoj tvorevini namijenjena bošnjaÄkom narodu svjedoÄe rijeÄi Stojana Protića, prvog predsjednika vlade Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Na pregovorima sa hrvatskom stranom, na Krfu 1917. godine, na pitanje šta će biti s Bosnom Protić samouvjereno odgovara: “Pustite vi to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu…Kad preÄ‘e naša vojska Drinu, dat će Turcima dvadeset i Äetiri sata, pa makar i Äetrdeset osam, vremena, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što nebi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoj e vrijeme uradili u Srbiji”1. Stvaranjem velikosrpske državne tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca “nastavljena je i zaoštrena genocidna politika prema Bošnjacima kao muslimanima, kako u Sandžaku i na Kosovu tako i u Bosni i Hercegovini. Samo na podruÄju istoÄne Hercegovine u prvim godinama po ujedinjenju ubijeno je van suda i zakona preko tri hiljade Bošnjaka, najviše od poznatih bandita Maje Vujovića i Petra Rogana”2. Reisul-ulema ÄŒaušević izjavljuje u februaru 1919 za francuski list Le temps : “hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljenih, 270 sela opljaÄkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom sveÄanog stvaranja Jugoslavije”3. U sandžaÄkom selu Šahovići za jednu noć (9/10 novembar 1924.godine) pobijeno je oko 600 Bošnjaka: djece, žena i odraslih 4.
Kada navodi etniÄki sastav stanovništva u BiH G.Duijzings koristi konstantno srpske izvore (str.46). Nizozemski antropolog ne piše o srpskom fašistiÄkom planu za teroriziranje te prisilno iseljavanje Bošnjaka i Albanaca iz Kraljevine Jugoslavije. Vasa ÄŒubrilović, nekadašnji Älan srpske teroristiÄke organizacije ‘Mlada Bosna’, a potom ugledni srpski historiÄar obznanio je svoj promemorije 1937. godine u beogradskom Srpskom kulturnom krugu. Bošnjaci su u periodu izmeÄ‘u dva svjetska rata bili graÄ‘ani drugog reda, njihovim životima i imovinom raspolagali su Srbi a iseljavanje u Tursku su morali dobro platiti. Plan je bio gotov pogrom nad Bošnjacima je mogao da poÄne. PoÄetak Drugog svjetskog rata Srbi su doÄekali kao dobru priliku da provedu napisane planov e svojih akademika.
Poglavlje 3
Drugi svjetski rat
U opisivanju srebreniÄko-bratunaÄkog kraja u Drugom svjetskom ratu nejma ni rijeÄi o stradanju i pokolju bošnjaÄkog naroda ovih krajeva. Nekoliko bošnjaÄkih sela potpuno je uništeno a njihovo stanovništvo pobijeno, na primjer, selo Vranjkovina (općina Bratunac). Autor Äak ne pominje ni holokaust nad Bošnjacima istoÄne Bosne (FoÄa, Goražde, Višegrad) i Sandžaka u kojem je desetine hiljada Bošnjaka pobijeno. G.Duijzings ne pominje broj žrtava srebreniÄke općine i istoÄne Bosne u Drugom svjetskom ratu, vjerovatno, zato što su Bošnjaci desetostruko više stradali od Srba. ÄŒetnici se nikada u istoÄnoj Bosni nisu borili protiv Nijemaca već su vršili etniÄko ÄišÄ‡enje (genocid) nad Bošnjacima. Po ÄetniÄkom planu trebalo je najmanje 20 km od rijeke Drine podruÄje oÄistiti od bošnjaÄkog stanovništva. Bošnjaci srebreniÄke i bratunaÄke općine su morali tri puta (‘pratež’) masovno bježati u Zvornik, da bi se tako spasili od ÄetniÄkih kama. Te duge kolone bošnjaÄkih muhaÄ‘ira, izgladnjelih i preplašenih, Äetnici su napadali i vršili masakr nad njima. Isti zloÄin, samo desetostruko veći, Srbi su ponovili 1995. godine nad bošnjaÄkim stradalnicima Srebrenice. Antropolog G.Duijzings ne piše o ovome, niti pominje kontinuitet srpskih zloÄina nad Bošnjacima. Ipak, desilo se ono što on uporno prešućuje.
Za G.Duijzings-a su srpski pokolji u Drugom svjetskom ratu i u posljednjoj srpskoj agresiji na BiH (1992-1995) odgovor ili osveta za ono što su Srbima na poÄetku uÄinili Bošnjaci. Da nije žalosno i neistinito bilo bi smiješno! Bošnjaci nikada nisu prvi poÄinjali provoditi odmazdu nad srpskim civilnim stanovništvom. Kada su Bošnjaci imali politiÄku ili vojnu premoć u nekom mjestu tu Srbi nisu stradavali. Autor ne pominje desetine primjera spašavanja srpskog stanovništva od strane bošnjaÄkih uglednika. Bošnjaci Srebrenice sprijeÄili su masakr nad nekoliko hiljada Srba srebreniÄke općine(1942), za koje su već bile pripremljene jame. SrebreniÄki ljekar Asim Ćemerlić je u Milićima svojim autoritetom kod Nijemaca zaustavio masakr nad Srbima. Mnogo je takvih ili sliÄnih primjera po cijeloj BiH. Nezavisna Država Hrvatska nije bila u stanju zaštititi bošnjaÄko stanovništvo u istoÄnoj Bosni i zaustaviti srpski masakr. Na molbu Zagreba njemaÄka komanda za Jugoistok (sjedište u Beogradu) šalje pojaÄane njemaÄke trupe u istoÄnu Bosnu (1942) koje su zarobile i razoružale preko 6000 Äetnika. O svemu tome G.Duijzings ne piše ili mudro ćuti, svejedno.
Poglavlje 4
Pod komunistiÄkom vlašÄ‡u
Ovo poglavlje poÄinje G.Duijzings fotografijom nadgrobne ploÄe u Zalazju, podignute u Äast srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata (str.71). Vjerovatno nejma srpskog groba na srebreniÄkoj općini da ga nizozemski antropolog nije fotografisao. Desetostruko brojnije bošnjaÄke žrtve potpuno je zaboravio, marginalizirao ili prećutao. Cinizmu nigdje kraja ! Poslije završetka Drugog svjetskog rata Srbi su imali pravo da svakom Srbinu podignu spomenik. Ali Srbi su se osjećali ugroženim jer nisu pored imena žrtvi mogli imenovati od koga su stradali. To je bila jedna od nepravdi prema Srbima, kako mudro zakljuÄuje G.Duijzings (str.72). BošnjaÄki narod i njegova demokratskocivilizacijska prava se potpuno ignorišu. BošnjaÄki je narod u Drugom svjetskom ratu, gledano proporcionalno, najviše stradao od svih na podruÄju nekadašnje Jugoslavije. Teško je naći i jedan pedalj zemlje u istoÄnoj Bosni koji nije natopljen bošnjaÄkom krvlju. Za blizu 100.000 bošnjaÄkih žrtava nikada i nigdje nije podignut niti ijedan memorijalni spomenik. Rijeka Drina bila je najveća bošnjaÄka grobnica u Drugom svjetskom ratu. Isto ili sliÄno ponovilo se Bošnjacima i u posljednjoj srpskoj agresiji na BiH (1992-1995). U doba srpskog totalitarno-komunistiÄkog režima Bošnjaci nisu smjeli ni pomenuti svoje žrtve a kamoli imenovati Srbe kao izvršioce zloÄina.
Kako bi dokazao svoju apriori tezu o ugroženosti Srba u Srebrenici i istoÄnoj Bosni G.Duijzings prezentira tabelu osam nacionalnih popisa u tri općine : Srebrenica, Bratunac, Vlasenica (str.81). Ispada da su Bošnjaci krivi što su se raÄ‘ali i što ih Srbi nisu sve pobili u Drugom svjetskom ratu. Što se nacionalni sastav bošnjaÄkog stanovništva povećavao a srpskog smanjivao nisu krivi Bošnjaci. Srbi su imali svoju maticu ili rezervnu državu (Srbija) pa su rado tamo emigrirali, najÄešÄ‡e iz ekonomskih razloga. Poslije završetka Drugog svjetskog rata kao što je poznato preko 500.000 Nijemaca iz Vojvodine moralo se prisilno preseliti u NjemaÄku. Isto ili sliÄno, samo u manjem obimu, zadesilo je MaÄ‘are i Rumune iz Vojvodine. U dobro oÄuvane njemaÄke kuće i na velike zemljišne posjede pohrlili su ‘ugroženi’ Srbi i Crnogorci. Tako je i veliki broj Srba, pomenutih općina iz popisa, pošao ‘trbuhom za kruhom’ u Vojvodinu.
Na teritoriji srebreniÄke općine bilo je devetnaest mjesnih zajednica. U petnaest mjesnih zajednica, ukljuÄujući i grad Srebrenicu, Bošnjaci su imali apsolutnu većinu (preko 50% stanovništva). Ali, uprkos toj Äinjenici, svega je sedam sjedišta mjesnih zajednica bilo u bošnjaÄkim a dvanaest u srpskim mjestima. Isti brojÄani odnos bio je i u nazivima mjesnih zajednica. Ista politika bila je i za vrijeme izgradnje osmogodišnjih ili Äetvororazrednih osnovnih škola na srebreniÄkoj općini. Školske zgrade su najÄešÄ‡e graÄ‘ene po srpskim selima ili zaseocima, tako da se veliki broj bošnjaÄke djece nije ni školovao zbog velike udaljenosti od njihovih sela. Poslije završetka Drugog svjetskog rata u novo-otvorene ili izgraÄ‘ene škole dovoÄ‘eni su kadrovi iz Srbi je i Crne Gore. Po uhodanoj komunistiÄkoj liniji srpski i crnogorski uÄitelji su vrlo brzo dobijali stanove i druge općinske funkcije u gradu. Naravno, G.Duijzings to ne zna ili neće da zna.
Osam najznaÄajnijih općinskih funkcija djelilo se, prema G.Duijzings-u, u proporcionalnom odnosu: pet Bošnjacima a tri Srbima (str. 82). To jednostavno nije istina, najznaÄajnije općinske funkcije dijelile su se, do 1990., u paritetnom odnosu: pola Bošnjacima a pola Srbima. U mnogim srebreniÄkim preduzećima a pogotovo osnovnim školama Srbi su držali najveći broj visokih funkcija ili radnih mjesta. (vidi: Besim Ibišević: Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999).
Priznavanje Bošnjaka kao posebne nacije sedamdesetih godina, pod vjerskim imenom Muslimani, uzrokovalo je nove zategnutosti u meÄ‘unacionalnim odnosima konkludira G.Duijzings (str. 83). Ispada, po njemu, da Bošnjacima nije trebalo nikada ni priznati pravo na posebnu nacionalnoreligijsku osobenost jer su tim aktom Bošnjaci dobili nacionalno samopouzdanje a Srbi nacionalni strah. Izgradnja džamija sedamdesetih godina na srebreniÄkoj općini, prema G.Duijzings-u, uzrokovala je širenje straha kod Srba (str. 83). Bošnjaci su gradili džamije iz vjerskih potreba i svojim novcem. Oni su imali historijsku i moralnu obavezu popraviti vjerske objekte koje su Srbi porušili ili oskrnavili. MeÄ‘utim, u posljednjih dvije stotine godina, Bošnjaci nisu nikada uspjeli izgraditi ili ob noviti sakralnih objekata koliko su Srbi uništavali. I u posljednjoj srpsko-crnogorskoj vojnoj agresiji preko dvadeset džamija srebreniÄke općine sravnjeno je s zemljom. Ponovna izgradnja jedne ili dvije džamije na srebreniÄkoj općini, uz pristanak srpskih vlasti, vjerovatno će ponovo ugroziti Srbe. Svojstveno nacionalno svjesnim srpskim historiÄarima G.Duijzings piše o izgradnji džamija sedamdesetih godina na srebreniÄkoj općini, dok rušenje istih zapisuje na margini svoje knjige. To sve govori. Bošnjaci, njihova historija, tradicija, kultura i vjera su marginalizirani. Poslije genocida Bošnjaci moraju preživljavati najnoviji historicid i kulturocid od strane ‘neutralnog’ antropologa.
Za G.Duijzings-a ja (Besim Ibišević) sam bošnjaÄki nacionalist, jedan od onih koje je SDB pratila nekoliko godina a koji su kasnije postali poznati aktivisti SDA i nacionalne voÄ‘e svog naroda (str.89). G.Duijzings je ponovo pohlupao lonÄiće, zamijenio žrtvu i agresora, pomiješao fašizam i demokraciju. Po njemu je srbofilska Jugoslavija i represivni komunizam nešto pozitivno. On neće da prizna da je Jugoslavija stvorena (1918.godine) srpskom vojnom okupacijom i da nije nikada bila priznata (referendum) od strane naroda koji su je Äinili. G.Duijzings bi morao znati da je ideologija komunizma, pored fašizma, najveće zlo dvadesetog stoljeća. Žrtve komuzma su poznate i one se broje na milione. Istina je da sam bio antijugoslavenski i antikomunistiÄki raspoložen t e da sam tako djelovao. To sam radio iz najdubljih osjećaja za pravdu i demokraciju, ponosim se time. Bio sam jedan od prvih u svome kraju i meÄ‘u svome narodu koji je predosjetio zlo koje se valja iz susjedne republike. Pokušao sam upozoriti svoj narod, neki su me razumjeli a neki nisu. Oni koji nisu davno su se pokajali jer su kasnije uvidjeli svoje zablude ili dalekovidnost mojih razmišljanja. Borio sam se da moja republika BiH ima suverena prava kao ostale republike a moj bošnjaÄki narod ista prava kao ostalih pet naroda bivše Jugoslavije. Vjerovao sam da se do suverenih i nacionalnih prava jedne republike i jednog naroda može doći demokratskim putem, uz pomoć demokratskog dijela svijeta. U tome sam se prevario, demokratski svijet je pogazio svoja obećanja i svoje zakleteve s kraja Drugog svjetskog rata. U plamenu srpskog fašizma nestajao je bošnjaÄki narod: masovna ubijanja, koncentracioni logori, planska silovanja, sistematske deportacije do uništavanja svih kulturnih, vjerskih ili drugih objekata koji podsjećaju na postojanje jednog naroda. Fašizam se Evropi ponovo desio. Ja sam u svim tim burnim zbivanjima bio i ostao demokrat i antifašist. Ponosim se time, ‘neutralni’ antropolože!
O srbijanskoj medijskoj i policijskosiguronosnoj agresiji na općine Srebrenica i Bratunac, uoÄi srpsko-crnogorske vojne agresije na BiH, pogledati: Besim Ibišević, Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999. G.Duijzings o ovoj temi piše na svoj naÄin: gdje treba da detaljiše on uopćava, gdje treba dati kritiÄki sud o jednom procesu on pokušava da strane izjednaÄi bez ikakavog historiografskog provjeravanja Äinjenica (str.92-100).
Poglavlje 5
Preuzimanje vlasti od strane nacionalista
Podnaslov ispod Poglavlja 5 (str.101) je najbolji dokaz o tendencionalnom izjednaÄavanju agresora i žrtve, okupacije i patriotske borbe za slobodu, izmeÄ‘u represije i osnovnih civilizacijskodemokratskih prava. Poslije prvih demokratskih izbora u BiH, 1990.godine, na vlast nisu došli Bošnjaci nacionalisti već progresivnodemokratske bošnjaÄke struje koje su htjele demokratskim putem voditi borbu za ravnopravnost svoje republike i nacije u odnosu na ostale.
Poglavlje poÄinje citiranjem rijeÄi srpskog ratnog zloÄinca Radovana Karadžića (str.101). Po njemu, Evropa će Srbima jednog dana biti zahvalana: “…jer su se borili za kršÄ‡anske vrijednosti i kršÄ‡ansku kulturu…” Srbi su se borili za bošnjaÄke kuće, za bošnjaÄku zemlju, za bošnjaÄka sela i gradove a istovrjemeno su vršili propagandu da je u BiH vjerski rat kako bi dobili naklonost kršÄ‡anske Evrope. Autor ove knjige citira rijeÄi ratnog zloÄinca ali je malo Äudno što ih ne komentira. RijeÄi srpskog ratnog zloÄinca odgovaraju vrjemenu i vokabjularu iz Srednjeg vijeka. Gdje god stigne G.Duijzings citira ‘velike misli’ srpskih ratnih zloÄinaca o religijskom ratu u BiH. Autor i ne pokušava demantirati neistinitost takvih fašistiÄkih trabunjan ja. SluÄaj po sluÄaj postaje pravilo.
U istoÄnoj Bosni i Sandžaku bila su najveća stradanja bošnjaÄkog naroda u Drugom svjetskom ratu zato je Stranka demokratske akcije (SDA) doÄekivana kao oslobodioc. SDA je doživljavana kao nada za konaÄnu nacionalnu slobodu i kao kraj poniženjima kojima je bošnjaÄki narod do tada bio izložen. Bio je to opći svebošnjaÄki pokret za slobodom, koji je vodila SDA.
Sadik Begić bio je direktor Tvornice stolica ‘Zeleni Jadar’ a ne ljekar, kako piše G.Duijzings (str.105). Predsjednik Srpske demokratske stranke u Srebrenici (SDS) Goran Zekić je za G.Duijzings-a: “…jedan umjereni Äovjek, koji je kako kod Srba tako i kod Muslimana bio respektovan…” (str.105). Skandalozno! Zekić je bio Äovjek koji je osnovao SDS u Srebrenici. Godinu dana prije toga organizirao je desetoÄlanu grupu srebreniÄkih Äetnika i vršio tajne vojne vježbe po šumama oko srpskih sela. Prvu pošiljku oružja i uniformi iz Beograda on je primio, za sebe i ljude koje je organizirao. Ta prva srpska teroristiÄka grupa bila je otkrivena ali im se nije sudilo iz politiÄkih razloga, jer bi to navodno još više podiglo politiÄke tenzije. Predsjednik SDS b io je desna ruka Radovana Karadžića i njegov vojvoda za istoÄnu Bosnu. Zekić se osobno Äesto volio pohvaliti da je po rangu peti Äovjek u SDS Bosne i Hercegovine. To je Äovjek koji je zajednio sa Miroslavom Deronjićem iz Bratunca pripremao holokaust nad Bošnjacima ovih dviju istoÄnobosanskih općina. Nije mi poznato da ga je ijedan Bošnjak srebreniÄke općine poštovao. Naprotiv, godinama se šaputalo a potom otvoreno govorilo da je Zekić najopasniji Srbin na općini i da će zlo donijeti. U januaru 1992 Zekić je izabran za Älana Izvrsnog odbora Srpske Autonomne Regije ‘BiraÄ’. U toj secesionistiÄkoj vladi njemu je pripao resor ‘sekretara za društvene djelatnosti i upravu’. Srpsku Autonomnu Regiju ‘BiraÄ’ Äinile su sljedeće općine: Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Šekovići, Zvornik, Kladanj i Kalesija. U vrijeme prvog pada Srebrenice (18. april - 8. maj 1992) on je odgovoran za stotine bošnjaÄkih žrtava koji su stradali po njegovom nalogu te p ljaÄku i paljevinu stotina kuća. Jednom rijeÄju Zekić je bio ideolog SDS Srebrenice i najodgovorniji Äovjek za zloÄine koji su se desili do njegove smrti (8. maj 1992). Da je živ vjerovatno bi u zatvoru Scheveningen pravio društvo svom stranaÄkom kolegi Miroslavu Deronjiću iz Bratunca.
Podpredsjednik SDS Srebrenice Miodrag Jokić (Žmigo) i podpredsjednik Skupštine općine Srebrenica Milenko ÄŒanić bili su odista srpski nacionalisti, rezonuje G.Duijzings (str.105). Ali autor knjige zaboravlja da podsjeti da ova dvojica ljudi nisu ništa govorili niti djelovali bez odobrenja Gorana Zekića. Da je to tako znam iz vešegodišnjeg iskustva i poznavanja ovih ljudi. Jednom prilikom je Zekić objašnjavao kako on kao predsjednik SDS ne može svašta izjaviti ali tu je Miodrag Jokić (Žmigo): ‘Moja desna ruka i najveći srpski jastreb’. Njih dvojica su od nastanka SDS bili nerazdvojni. Milenko ÄŒanić, treći Äovjek srebreniÄke SDS, bio je lokalni srpski voÄ‘a u Podrinju, odnosno u skeljanskom podruÄju. On je takoÄ‘e slijepo poštovao i izvršavao zamisli Zekića, Äelnika Stranke. Ako bi politiÄka situacija u Skeljanima izmakla kontroli Zekić se pravdao pred bošnjaÄkom stranom da ga tamo Srbi ne slušaju. Puno je dokaza za neiskrenost i laži Zekića pa je bilo, manje više, svima poznato da je on jedno govorio a suprotno radio. Da ne bih gubio vrijeme i prostor o svemu tome pogledati: Besim Ibišević, Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999. Osobnu opasku autora knjige o meni kao neutralnom historiÄaru ne bih komentirao već bih preporuÄio da to što kaže i dokaže. Istina će sigurno pobijediti i ovaj nasrtaj G.Duijzings-a na falsifikovanje u opisivanju dogaÄ‘aja koji su se desili.
Fahrudin Salihović (Bijeli) aktivista SDA iz Skeljana poginuo je u januaru 1993 godine. G.Duijzings ga je oÄito u svojoj knjizi zamijenio za drugog Fahrudina Salihovića iz Potoćara, koji je jedno vrijeme bio predsjednik Ratnog predsjedništva Skupštine općine Srebrenica (str. 110).
Na prvim demokratskim izborima u BiH (18-11-1990) bošnjaÄki biraÄi nisu bacali pripremljene kopije glasaÄkih listića u kutije, koje su im podijelili aktivisti SDA (str. 112-113). G.Duijzings po stoti put pravi grješke u prepisivanju iz moje knjige. Samo su se originalni listići mogli ubaciti u glasaÄke kutije a SDA aktivisti su potencijalnim glasaÄima podijelili kopije glasaÄkih listića. Te kopije su poslužile ljudima samo da ne pogriješe prilikom glasanja jer je samo glasanje za mnoge od njih bilo previše složeno i komplicirano. Dilema nije bila za koga će oni glasati već samo strah da ne izgubimo dosta glasova zbog složenosti izbora. Ne vidim ništa loše u tome što smo ljudima objašnjavali tehniku glasanja a koristili se kopijama glasaÄkih listića da b i im bilo još jasnije. Sam Äin glasanja bio je tajan.
Dogovor tri nacionalne stranke na republiÄkom nivou je bio da se vlast po općinama dijeli proporcionalno broju osvojenih glasova te da se ostali iskljuÄe iz podjele. U Srebrenici je poslije izbora situacija bila jasna: SDA trebala je dobiti 75% a SDS 25% općinskih i javnih funkcija. ÄŒelnik SDS Srebrenice složio se s rezultatima novembarskih izbora ali poslije nekoliko dana promijenio je svoje mišljenje i tražio podjelu vlasti prema paritetnom odnosu: 50% prema 50%. G.Duijzings opet (svjesno) griješi u prepisivanju pa navodi da su Srbi tražili tri od osam općinskih funkcija, shodno postojećem komunistiÄkom Statutu SO Srebrenica (str. 114-115). Utisak svih nas je bio da se sa Srbima Srebrenice manipuliralo i upravljalo na daljinski naÄin iz Sarajeva. Vjerovatno je Zekić dobio instrukcije od svog stranaÄkog šefa Karadžića kako da što više zaoštri politiÄku situaciju u Srebrenici.
Pošto je općinski aparat bio neefikasan i preglomazan iskoristili smo Zakon o prijevrjemenom penzionisanju te smo na taj naÄin oko Äetrdeset radnika poslali u mirovinu. G.Duijzing nastavlja pedantno svoj posao (falsifikovanje historije) te tvrdi (str.120) da je najveći broj prijevrjemeno penzionisanih radnika bio srpske nacionalnosti. Kao i obiÄno do sada, istina je dijametralno suprotna. Najveći broj umirovljenih radnika Skupštine općine Srebrenica bio je bošnjaÄke nacionalnosti. Direktori škola, Doma zdravlja i drugi preduzeća nisu bili općinski radnici niti ih je SDA smjenjivala (str. 120). Prema rezultatima prvih demokratskih izbora u BiH te stranaÄkom dogovoru o podjeli javnih funkcija, direktorska mjesta osnovnih škola i drugih javnih preduzeća dijelila su se u proporcionalnom odnosu: tri prema jedan (u bošnjaÄku korist). S druge strane autor ne pominje masovno otpuštanje radnika bošnjaÄke nacionalnosti s srebreniÄke općine koji su bili zaposleni po srbijanskim preduzećima. Veselina Stevanovića, općinskog funkcionera, nije otjerao s radnog mjesta (str. 120) Ibran Mustafić (predsjedink Izvršnog odbora SO Srebrenica) već Miodrag Jokić Žmigo (podpredsjednik SDS Srebrenica), toj sceni sam osobno prisustvovao. LiješÄ‡e je jedno srpsko selo pored Skelana, kako piše G.Duijzings (str. 120). Još jedna notorna neistina. LiješÄ‡e je bilo nacionalno mješovito mjesto, koje je Äinilo nekoliko zaselaka. Samo selo LiješÄ‡e bilo je bošnjaÄko dok je jedan zaseok (Katanići) bio naseljen Srbima. U fusnoti (str. 123) autor je jedan redakcijski naslov moga pisma (‘Ljiljan’) ‘Nisam pobjegao…’ preveo na Äisti srpski jezik ‘Nisam pobegao…’ Još jedno ignorisanje Äinjenice o postojanju bosanskoga jezika ili još jed an pokušaj lingvistiÄkog srbiziranja od strane posrbljenog autora. Što se tiÄe nerazjašnjenog ubistva Hameda Salihovića (Sade) (naÄelnik Stanice javne bezbjednosti Srebrenica) u maju 1995. izjavio sam da to odgovarajuće službe u BiH trebaju rasvijetliti. Ibran Mustafić je, vjerovatno, osoba koja o tome može najviše reći, pošto je bio u društvu Hameda te i sam ranjen u tom napadu. Mojoj izjavi autor daje drugaÄiji smjer (str. 123). Autor piše da su Bošnjaci u ljeto 1991. godine išli dobrovoljno u Hrvatsku da se bore za njenu odbranu (str. 123). Još jedna neistina G.Duijzings-a. Vojnici bošnjaÄke nacionalnosti s srebreniÄke općine, koji su se u ljeto 1991. godine zatekli u JNA, masovno su dezertirali. U tome je velika zasluga SDA. JNA je veoma brzo prebacivala vojnike bošnjaÄke nacionalnosti na službi u drugim republikama na hrvatsko ratište, kako bi ih što više izginulo. Na srebreniÄku općinu stiglo je šest sanduka s leševima vojnika bošnjaÄke nacionalnosti, u toku 1991. S druge strane, Srbi s srebreniÄke općine su tajno i dobrovoljno odlazili na hrvatsko ratište kako bi se dokopali srpske junaÄke slave i hrvatske materijalne imovine.
TeroristiÄki napad, kod srpskog sela Kravice, na Äetvoricu bošnjaÄkih mladića u putniÄkom autu desio se u noći 3/4 septembar 1991 a ne 1993 godine (str. 128). G.Duijzings zna da iza toga teroristiÄkog napada nije stajala SDS. Još jedan dokaz slijepog prihvatanja za istinu srpske strane i potpunog negiranja bošnjaÄke. Iza dvostrukog ubistva kod Kravice stoji SDS Bosne i Hercegovine. To je davno dokazano i dokumentirano, ali je problem autora što konstantno marginalizira i neprihvata bošnjaÄku stranu kao relevantan izvor informacija. Po G.Duijzings-u žrtvi se ne može vjerovati jer ona nije neutralna. ‘Neutralni’ autor ne pominje da se u Kravici vihorila srbijanska zastava, od samog formiranja SDS Bratunca. On to i ne pominje a kamoli da komentira, šta to pra ktiÄno znaÄi. Nezir Muratović, naÄelnik Javne bezbjednosti Bratunac, dao je ostavku isti dan (04-09-1991) na zahtjev Envera Šarića (naÄelnik Centra službi bezbjednosti) iz Tuzle a ne dva dana kasnije (str. 129). Orahova stabla su se prodavala za par stotina njemaÄkih maraka a ne za par DM (str. 130).
G.Duijzings piše da je u novembru 1991 zaustavljen rad Radio Srebrenice, zbog toga što su u njoj radili Srbi. U Radio Srebrenici radila su Äetiri Srbina i jedan Bošnjak (tonski majstor). Na Äelu Radio Srebrenice bio je Boško Milovanović, peti Srbin. Ta stanica pod uredništvom MomÄila Cvjetinovića vodila je otvorenu prosrpsku i prosrbijansku politiku negirajući Bošnjake i suverenost njihove Republike. Radio Srebrenica prestala je s emitiranjem programa polovinom januara 1992. a ne u novembru 1991 (str.133). Taj podatak je autoru proslijedio MomÄilo Cvjetinović i on ga uzima zdravo za gotovo. Moj podatak o datumu zatvaranja Radio Srebrenice autor napominje u fusnoti. Još jedan prilog dokazu kako G.Duijzings preuzima za istinito što god Srbi kažu. Osobno sam vodi o dnevnik a imam i svježe sjećanje o tim dogaÄ‘ajima, kada tvrdim da je Radio Srebrenica zatvorena polovinom januara 1992. PoÄetkom januara 1992. u Srebrenici je boravila delegacija posmatraÄke misije Evropske Zajednice koju su pratili, izmeÄ‘u ostalih, i novinari Radio Srebrenice. Neposrjedan povod za zaustavljanje emitiranja programa Radio Srebrenice bio je intervju Cvjetinovića sa predsjednikom SDS Srebrenice (9. januar 1992) o znaÄaju srpskog secesionistiÄkog referenduma. Nekoliko dana uoÄi srpskog ilegalnog referenduma Zekić je Äetnikovao na talasima Radio Srebrenice o otcjepljenju od BiH te formiranju srpskih autonomnih oblasti. Dakle, Radio Srebrenica je u prvoj polovini januara 1992.godine emitirala svoj program. Sa predstavnicima SDA i SDS boravio sam u srpskom selu Podravanju, 30. januara 1992., kako bi pokušali razriješiti tešku politiÄku situaciju. Radnici srpske nacionalnosti iz tog sela pokrali su teške mašine DP ‘Boksit’ i tako zaustavili njeg ov rad. MomÄilo Cvjetinović je došao na taj sastanak samoinicijativno. Pitao sam ga zbog Äega će on na sastanku kada Radio Srebrenica ne emituje program a on je uzvratio da radi za druge srbijanske radio stanice i novine te da će njima poslati priloge. Na tom sastanku je mali Äovjek i još manji novinar pozvao prisutne srpske seljake i radnike da me bukvalno linÄuju jer sam : “glavni ideolog SDA i nosioc antisrpske politike u Srebrenici”. Za objektivniju i detaljniju sliku o razlozima i uzrocima zaustavljanja emitiranja programa Radio Srebrenice pogledati : Besim Ibišević, Srebrenica 1987-1992, Amsterdam 1999.
Podpredsjednik SDS Miodrag Jokić (Žmigo) je 6. aprila 1992. vraćao uÄenike srpske nacionalnosti iz osnovne i srednje škole u Srebrenici, plašeći ih priÄama o klanju za bajram. Ista paranoidna osoba bila je mjesecima opsjednuta slanjem ratnohuškaÄkih obavijesti u srpsku ratnopropagandnu mašinjeriju. Samo dan ranije (05-04-1991) zajedno sa Ibranom Mustafićem obilazio je Miodrag bošnjaÄko selo Trubare i umirivao ljude da neće biti rata. Ispreplašenim Bošnjacima tog mjesta obećao je on osobno donijeti šest pušaka, kako bi se mogli odbraniti od eventualnih napadaÄa. ÄŒim se vratio iz Trubara u grad pozvao je on Srbe da bježe u Srbiju, da ih Bošnjaci ne bi poklali za svoj vjerski blagdan. Jokić je bio psihiÄki nestabilna i paranoidna osoba kome nisu ni Srbi vjerovali a kamoli Bošnjaci. Zekić ga je zadržavao na visokoj stranaÄkoj funkciji zato što je smatrao da : “svaka politiÄka stranka treba imati po jednog jastreba”. Dobrovoljno protjerani Srbin nije mogao Äak ni svoju suprugu ubijediti da napusti Srebrenicu. Poslije bijega svog muža Miodragova žena je sasvim normalno boravila i živila u Srebrenici još desetak dana. Od onoga što Miodrag izjavljuje za beogradske novine a citira G.Duijzings jednostavno ništa nije istina (str.136). S druge strane istina je bila da Srbi treba da poÄnu ustanak 6. aprila 1992. ako BiH bude priznata kao nezavisna država od strane Evropske Zajednice. U toj Äinjenici krije se pravi uzrok odlaska Srba iz Srebrenice.
Poglavlje 6
Rat u istoÄnoj Bosni
Podnaslov poglavlja (str.139) dokazuje kontinuirano izjednaÄavanje agresora i žrtve. U istoÄnoj Bosni nije bio rat već masovno ubijanje i progon bošnjaÄkog naroda od strane dobro naoružanih i opremljenih Srba i Crnogoraca. Poglavlje šest autor zapoÄinje citatima dvojice Srba (str.139) : Dobrisava KoÄevića (nekadašnji srebreniÄki komunistiÄki funkcioner) i svog ljubimca Željka Ražnjatovića ‘Arkana’ (ratnog zloÄinca). Za G.Duijzingsa Bošnjaci vjerovatno nejmaju što izjaviti.
U Bijeljini nisu bile teške borbe (str.139) već masakr nad nezaštićenim i nenaoruanim bošnjaÄkim narodom. Pokolj su izvršile srpske paravojne jedinice naoružane i potpomagnute od strane JNA.
Na str.148 autor citira mudre rijeÄi srpskog ratnog zloÄinca Miroslava Deronjića, koji je najodgovorniji za pokolje bošnjaÄkog naroda Bratunca i Srebrenice. PreporuÄio bih autoru da svog ljubimca posjeti u zatvoru Scheveningen te da preuzme još koji pametni citat. Kada je rijeÄ o citatima u tekstu ‘neutralni’ autor citira Srbe 29 puta a Bošnjake 2 puta. Brojevi sve govore, neutralno nejma šta !
Predsjednik SDS Srebrenice je za autora (opet) umjereni politiÄar (str.155). Skandalozno! Autor se oÄito izgubio u vrjemenu i prostoru. Koliko je Radovan Karadžić umjeren politiÄar toliko je isto i Goran Zekić. Bošnjaci Srebrenice su uoÄi srpske vojne agresije bili potpuno nespremni za rat. Oni rat nisu željeli, htjeli su da normalno žive, rade i ostanu u svojim kućama. Dana 14.aprila 1992. u srebreniÄkom Domu kulture su okupljeni Bošnjaci odista aplaudirali Zekiću, ali to nije dokaz da je on umjeren i poštovan. Bio je to oÄajniÄki pokušaj potencijalne žrtve da politiÄki omekša svog dželata. ObiÄni ljudi su mi jednostavno govorili ‘krmka treba niz dlaku’, odnosno, da znaju da je Zekić najveći srpski ekstremist i da im je zlo pripremio. U danima išÄekivanja ulaska srpskih paravojnih formacija u nezaštićeni i skoro prazan grad Zekić je bio osoba u Äijim je rukama bila sudbina preostalih ljudi. Kako je to on uradio, za vrijeme prve srpske vojne okupacije Srebrenice (18. april - 08 maj 1992) to sam već ranije opisao. Naivni Bošnjaci su mislili da će politiÄkim i teritorijalnim ustupcima odobrovoljiti Zekića te da će time izbjeći pripremljeni masakr.
‘Neutralni’ antropolog pokušava kroz cijelu knjigu Srbe, njihova djela i zloÄince politiÄki rehabilitirati.
Svjesno ili nesvjesno autor opet pogrješno prepisuje iz moje knjige. Na posljednjim stranaÄkim pregovorima u Bratuncu (17-04-1992) Goran Zekić je bio prekinut u govoru od strane Miroslava Deronjića a ne Miodraga Jokića (str.158).
Na kratkom sastanku u općinskoj zgradi Srebrenica (17-04-1992) izmeÄ‘u preostale male grupe općinskih funkcionera bošnjaÄke nacionalnosti Hakija Meholjić i Hamed Efendić nisu bili prisutni (str.158).
Poglavlje 7
Nastanak muslimanske enklave Srebrenica
Ispod naslova poglavlja je fotografija Gorana Zekića, predsjednika SDS Srebrenica (str.167). Na slici je srpski Äelnik u ÄetniÄkoj odori s pištoljem za pojasom i zapuštenom crnom bradom. Autor izgleda boluje od srpskih fotografija i srpskih citata. ÄŒudi me da se autor nije zapitao šta će to ‘umjereni’ politiÄar u vojnoj uniformi i pištoljem raditi? Na koga će pucati? ÄŒovjek koji prvi s srebreniÄke općine staje iza politiÄkih ideja Radovana Karadžića je za autora ‘umjereni’ politiÄar. Volio bih vidjeti metar kojim autor mjeri politiÄku umjerenost ili ekstremizam. Zajedno sa Miroslavom Deronjićem Äelnik srebreniÄkih Srba idejno je pripremao genocid nad Bošnjacima Srebrenice i Bratunca. Brojem bošnjaÄkih glava trebali su dokazati svoje srpstvo i primat kod vožda s Pala. U svakom sluÄaju Äelnik srebreniÄkih Srba bio je minorna i marginalna osoba koja ne zaslužuje toliki prostor a kamoli fotografije u knjizi, koja pretendira da bude objektivna i neutralna.
Podnaslov poglavlja je ‘Smrt Gorana Zekića’ (str.167). G.Duijzings ponovo glorificira i oplakuje preranu smrt predsjednika SDS. Bilo bi mnogo poštenije i objektivnije da je podnaslov naslovljen: ‘Ubijanje i deportacija Bošnjaka’. To što Zekić izjavljuje za TV Novi Sad, poslije prvog pada Srebrenice, je dio srpske politiÄke propagande (str.168). I ostali općinski Äelnici SDS poslije okupiranja bosanskih gradova pozivali bi Bošnjake da se vrate kako bi mogli da naprave što veći pokolj. ÄŒelnik srebreniÄkih Srba pozivao je Bošnjake da se vrate u grad iz genocidnih a ne humanitarnih razloga. TaÄno je da da su pojedini izbjegli Bošnjaci telefonirali predsjedniku SDS Srebrenice (za vrijeme prvog pada Srebrenice:18 april-08 maj 1992) ali to nije dokaz njegove umjerenosti već strah obiÄnih ljudi za kuće i imovinu koju su morali ostaviti (str.168). U cijeloj BiH su pojedini Bošnjaci u prvim danima srpske okupacije zvali Äelnike iz SDS moleći ih da im saÄuvaju imovinu. Dakle, da je u tim danima na mjestu Zekića bio bilo koji drugi Srbin pojedinci bi mu telefonirali i molili da im se saÄuva materijalni posjed, koji su iza sebe ostavili. BošnjaÄki strah autor je pretvorio u bošnjaÄki respekt prema srpskom ekstremisti i ideologu zloÄina. Da je kojim sluÄajem autor opisivao dogaÄ‘aje u Srebrenici do kraja srpske vojne agresije, vjerovatno, bi i životni strah Bošnjaka u Potoćarima pretvorio u respekt prema ratnom zloÄincu Ratku Mladiću kome su aplaudirali jer ih je tješio da im se neće ništa dogoditi. Šta se tim ljudima kasnije desilo to je, manje više, svima poznato.
Autor prenosi u svoju knjigu iz srpskih ratnopropagandnih novina ‘kartu popaljenih i razorenih srpskih naselja’ (str.178). Ispada da su mjesta s većinskim bošnjaÄkim stanovništvom srpska te da su Bošnjaci palili i razarali svoja naselja. Gdje je autore, karta bošnjaÄkih opustošenih i popaljenih mjesta srebreniÄke i bratunaÄke općine ? Stotine bošnjaÄkih sela i zaselaka je sistematski ispražnjeno, opljaÄkano i popaljeno. G.Duijzings kroz cijelu knjigu pokušava izjednaÄiti srpsku vojnu agresiju i bošnjaÄku borbu za životni opstanak, planirani srpski državni terorizam i pojedinaÄne bošnjaÄke ekscesne sluÄajeve. BošnjaÄki pojedinaÄni ekscesni sluÄajevi se ne mogu i ne smiju izjednaÄavati s planiranom genocidnom politikom srpskih državnih vlasti.
SrebreniÄka enklava bila je mala oaza bošnjaÄke slobode gdje su spas od sigurne smrti potražili i Bošnjaci iz okolnih općina : Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Rogatica, Han Pijesak i Višegrad. Oko 50.000 ljudi živjelo je na veoma malom prostoru, jer su Srbi okupirali veliki dio teritorije srebreniÄke općine. Glad je bila svakodnevna pojava koja je odnijela mnogo ljudskih života. Srbi su sprjeÄavali svaki dolazak humanitarne pomoći. Pripadnici Armije BiH iz Srebrenice morali su pokušavati osloboditi okupirana bošnjaÄka mjesta kako bi došli do nove hrane i većeg životnog prostora. Uz bošnjaÄke vojnike išao je izgladnjeli narod s torbama, kako bi donijeli malo hrane svojoj porodici. SrebreniÄki torbari su još jedan dokaz srpskog cinizma i njihove genocidne politike. Ljudi su morali Äesto puta žrtvovati i vlastiti život da bi prehranili sebe i obitelj. G.Duijzings piše kako su torbari bili dokaz Srbima da nejma nevinih Bošnjaka, jer su oni navodno skrnavili leševe srpskih boraca (str.180). O muÄenjima, ubijanjima i skrnavljenju leševa bošnjaÄkih graÄ‘ana oba pola i svih životnih uzrasta od strane Srba mogli bi se tomovi knjiga napisati. O tome G.Duijzings ne piše. Autor oÄito žmiri ili živi u mraku kada nije u stanju raspoznati i razluÄiti srpski fašizam od osnovnog ljudskog prava na život.
Na str.183 je podnaslov : ‘Muslimani ugrožavaju Bratunac’. To sve govori autore. Kako će Bošnjaci ugrožavati Bratunac u kojem su bili apsolutna većina stanovništva, u kojem su doživjeli masakr i iz kojeg su protjerani. Adekvatan podnaslov trebao bi glasiti: ‘Bošnjaci oslobaÄ‘aju Bratunac’.
Još jedna fotografija sedam grobova srpskih žrtava iz osobne kolekcije G.Duijzings-a (str.184). Gdje su fotografije 10.000 bošnjaÄkih žrtava srpskog fašizma? Za vrijeme srpske vojne agresije stradalo je najmanje 10.000 osoba s podruÄja srebreniÄke enklave. Najnoviji statistiÄki podaci govore da je na srebreniÄkoj enklavi stradalo preko 12.000 Bošnjaka, oba spola i svih životnih uzrasta. Samo poslije drugog pada Srebrenice (11-07-1995) život je izgubilo preko 8000 ljudi. Slike ‘scena iz pakla’ kako ih nazivaju neutralni i objektivni historiÄari ili novinari obišle su i užasavale cijeli svijet. Po šumama i potocima od Srebrenice do Tuzle još uvijek se mogu naći razbacane bošnjaÄke kosti. Poznate su lokacije desetina velikih masovnih stratišta, gdje je n a hiljade strijeljano Bošnjaka.
Na sreću po historiju, nova pokoljenja i budućnost bilo je dosta neutralnih i objektivnih autora koji su to opisali i dokumentirali. Da se pitao G.Duijzings on bi to vjerovatno prećutao, znajući da se desilo ono samo što je zapisano. Srećom nije tako, desilo se ono što G.Duijzings nije zapisao ili fotografisao i to ostaje u historiji. Više godina pisana i išÄekivana knjiga već je pala u zaborav. Historijski falsifikati žive veoma kratko.
________________________________________________________________
1. M.Grmek, M.Gjidara i N.Šimac: EtniÄko ÄišÄ‡enje, Zagreb 1993, str.82.
2. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998, str.489.
3. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998, str.491.
4. Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998, str.491.