Katarina Kosača je patila za Bosnom!

Katarina Kosača je patila za Bosnom!

Katarina je bila sušta suprotnost svoga oca. Suvremenici je opisuju kao blagu, povučenu i razboritu

Kraljica Katarina je bez sumnje jedna od najzanimljivijih, ali i najtragičnijih ličnosti bosanske dinastije Kotromanića. Nesreće su je počele pratiti već od malih nogu u očinskom domu. Rano je ostala bez majke pa je odrastala uz oca i braću.

Otac joj je bio tipični predstavnik raskalašenog i obijesnog feudalca tipa talijanskih Borgia. Kao takav, teško da je mogao biti nježan i brižan otac. Kakav je bio, dovoljno je reći da se ženio tri puta, da je dovodio ženu na ženu, da je preoteo ženu vlastitog sina, da je vodio ratove sa sinovima itd.

Bogumilka Vojača

Katarina je bila sušta suprotnost svoga oca. Suvremenici je opisuju kao blagu, povučenu i razboritu. Kaže se da je bila i lijepa, pa je i to razlog da je na nju bacio oko kralj Tomaš. Postavši bosanskom kraljicom (1446. g.) nije utekla nesrećama koje su je pratile od roÄ‘enja.

Tomaš je, naime, već bio oženjen i živio je u sretnom braku sa izabranicom svoje mladosti. Bila je to Vojača. Rodila mu je dvoje djece, ali ju je morao napustiti pod pritiskom papske kurije. Vojača je, naime, bila obična pučanka, a k tome i bogumilka, što je posebno bolo u oči Vatikan i katoličku Evropu. Kralj je bio izložen velikim pritiscima, pa se i ratom prijetilo. Jedan od ultimatuma koji su mu bili postavljeni, nalagao mu je da otpusti bogumilku Vojaču. Tako je udaljena sa dvora i malo potom Tomaš se ponovo oženio i Katarina je postala bosanska  kraljica.

Otpuštanje Vojače i uplitanje stranaca u unutarnje stvari Bosne izazvalo je velike potrese u zemlji. Došlo je do razdora i u kraljevoj porodici. Sin Vojače i Tomaša, Stjepan, stao je uz majku i otuÄ‘io se od oca. Trebalo je proći nekoliko godina da bi se stanje malo smirilo.

Katarina se nije nauživala sreće ni kao kraljica. ÄŒinili su je nesretnom nemili dogaÄ‘aji do kojih je stalno dolazilo u očinskom joj domu. Teško joj je padalo neprimjerno ponašanje njenog oca, njegov razvrat, svaÄ‘e sa sinovima i njihovi meÄ‘usobni ratovi. O tome se prepričavalo na svim evropskim dvorovima. Vrhunac bruke je bio kada joj se otac zaljubio u neku Đenovežanku, izvjesnu Ceciliju, koja se potucala s talijanskim trgovcima, pa se tako obrela na njegovom dvoru u Blagaju iznad Vrela Bune.

S njom se čak i oženio (po treći put) na oči svoje zakonite žene i odraslih sinova, što je izazvalo totalni razdor u njegovoj porodici. Sinovi su ustali u zaštitu dostojanstva svoje majke, i otpočela su ratna neprijateljstva s roÄ‘enim ocem. Može se zamisliti kako je to padalo na srce nesretne kraljice Katarine.

Tursko zarobljeništvo

Godine 1461. kraljicu je pogodila još veća nesreća. Umro joj je muž, kralj Tomaš. Njegova smrt je za Katarinu predstavljala težak gubitak. Smjena na prijestolju i ukupni dogaÄ‘aji koji su potom uslijedili dotukli su je. Napustila je dvor i povukla se na Kozograd iznad Fojnice.

Od tada su joj jedina briga bila maloljetna djećica kćerka Katarina od 10, i sinćić Sigismunda od 7 godina. Na Kozogradu ju je zatekao i prodor Turaka.

U tim sudbonosnim trenucima njena djeca nisu bila s njom. Prodor Turaka ih je zatekao u gradu Zvećaju na Vrbasu gdje su zarobljeni i odvedeni u Tursku dok se ona iz Kozograda uspjela spasiti bijegom preko planina sklonivši se u Dubrovnik. Odatle je malo potom otišla u Rim s namjerom da uz pomoć pape i tamo izbjeglih zemljaka pokuša povratiti djecu iz zarobljeništva. U tome nije uspjela.

Sačuvano je nekoliko njenih pisama koje je upućivala utjecajnim ličnostima od kojih je tražila pomoć da joj se povrate djeca. Kad je nakon petnaest godina upornih nastojanja konačno shvatila da su svi njeni napori uzaludni, od tuge je oboljela i pala na bolesničku postelju.

Pred samrt je napisala oproštajno pismo svojoj djeci (oporuku) i naredila šta kojem od njih ostavlja iza smrti, zaduživši tadašnjeg papu da bude izvršilac njene posljednje želje. Pet dana iza toga kraljica Katarina je umrla (25. oktobra. 1478. g. u Rimu), daleko od Bosne, za kojom je patila koliko i za svojom, nikada prežaljenom djecom.