“Svakodnevica, to su stepenice ka Džennetu“.
Posljednji intervju velikog književnika, rahmetli Nedžada Ibrišimovića: Užasavam se drveća, koje je živo, a ne može da hoda
Intervju je objavljen u Äasopisu "Behar"
Autor Ervin Jahić | Objavljeno 12.12.2011. u 02:48
Verzija za štampu Samo tekst Decrease font Enlarge font
Foto: F. FoÄo Foto: F. FoÄo
ÄŒasopis za kulturu i društvena pitanja "Behar" koji se štampa u Hrvatskoj objavio je posljednji intervju nedavno preminulog bh. knjževnika Nedžada Ibrišimovića. Sa velikim bh. piscem, rahmetli Ibrišimovićem, razgovarao je mladi bošnjaÄki intelektualac iz Zagreba Ervin Jahić. TakoÄ‘er, naslovna fotografija Ibrišimovića, koja se našla na naslovnici "Behara" djelo je fotografa "Dnevnog avaza" Fuada FoÄe.
Prenosimo dio intervuja iz "Behara"
Ima tome godinu, s rahmetli Nedžadom izvršni urednik “Behara“ Filip Mursel Begović i ja dogovorismo razgovor za Behar, štoviše tema o njemu i njegovu djelu. No tek s poÄetka ljeta, kada ga posjetih u njegovim Popovićima pokraj Sarajeva, obećah mu da ću mu uoÄi Ramazana konaÄno poslati pitanja. I bi tako, uz napomenu da ćemo razgovarati i o El-Hidrovoj knjizi koju još ne doÄitah. Kao što ćete uoÄiti, poštovani Äitatelji, posljednja dva Nedžadova odgovora u ovom intervjuu ostadoše tek naznaka, skica odgovora. Objavljujemo ih zbog autentiÄnosti, ali i nedvojbenog povjerenja u Nedžadovu misao, u njegov intelektualni integritet. LjubaznošÄ‡u njegove supruge Nihade Ibrišimović, nekoliko dana nakon Nedžadova preseljenja na ahiret, ustupljen mi je razgovor. Behar ga objavljuje onakvim kakav je u izvornome obliku, bez redaktorsko-jeziÄnostilskih intervencija. U spomen na velikoga pisca i našega prijatelja.
Ako ti nije mrsko, hajdemo povesti razgovor o životu kulture, o govoru svakodnevice, o prijeporima i dvojbama bosanskohercegovaÄke stvarnosti, o putu od etike do estetike, o duhu vremena uopće. “Izuj obuću kad prelaziš/ Koranu, Glinu/ Savu i Drinu/ Operi noge u rijekama/ Bosna je ćilimom zastrta“, stihovi su iz tvoje pjesme “Bosna“. Oni sugeriraju da je rijeÄ o svetoj zemlji, bezmalo nestvarnom entitetu, ali ponajprije možda o tvojoj emocionalnoj geografiji. Je li, u tom smislu, Bosna dom, konaÄište i odmorište, ili jedan izniman imaginarij ljudi, bića, energija usprkos neautentiÄnoj zbilji oko nas? Što je njena mjera bivanja, a što bitak, ako mogu tako da kažem?
Prije svega, Äasopis Behar u kojem razgovaramo je ugledan Äasopis, a ti si, da to ne skrivamo, moj prijatelj, a ja tvoj, iako ti živiš u Zagrebu, a ja u Sarajevu, meni je to daleko, ne volim da putujem i rijetko te viÄ‘am. Kad sagledam tvoje kompaktno, mudro i duboko, mnogostruko pitanje, misaono i reÄeniÄki naprosto kao iskovano u jednu besprijekornu, skladnu cjelinu, koja, usto, nimalo ne zauzdava emaniranje sporednih, usputnih silnica i, njime iskreno ponukan na razmišljanje, višestruko uviÄ‘am da mu nisam dorastao i da neću umjeti odgovoriti. Štaviše, ovo tvoje pitanje zahtijeva cio studij, ili barem niz teza kakva studija o kulturi i o Bosni, a ja, zapravo, nikad nisam ni pokušavao da na osam pitanja, sadržanih u ovom tvom jednom jedinom, pokušam odgovoriti, dakako, najprije samome sebi, a onda ni drugome. Iako se “govor svakodnevice“ iz tvog pitanja Äini naoko najjednostavnijim za razgovor, on me odvlaÄi do jedne reÄenice iz VjeÄnika koja glasi: “Svakodnevica, to su stepenice ka Džennetu“, pa ni za taj dio tvoga pitanja ne bih umio sakupiti i uredno posložiti hrpu svakodnevnih Äinjenica iz života kojim živim. Bilo bi mi, u najmanju ruku, neprijatno, Äak ako bih u tome i uspio, ili pogotovo stoga ako bih u tome uspio! Najprije zato što kroz stvarnost svakodnevice prolazim u neprekidnom oprezu da se ne ogriješim o svoju vjeru, a s druge strane, kada se zagledam u sebe, ne nalazim nikakvih posebnih osobina, zapravo, nemam ništa, tek prije dvije-tri godine doktor mi je našao srce u prsima, jer je oboljelo i sve teže hodam i dišem. Ne nalazim u sebi nikakvu liÄnost, a još manje kakvo složeno biće, ili neke dubine duha i pameti, ili šta ti ja znam... ja sam, drugim rijeÄima, Äovjek bez svojstava, ne vidim u sebi nikakvih finih njegovanih odlika, živa duša i to je sve, a glad za kulturom utolim uglavnom Äitanjem knjiga, koje opet, avaj!, vrlo brzo zaboravim, pa kao da ih nisam nikako ni Äitao... Ne, ne!... Znam ja da tvoje pitanje ne zahtijeva ovakav pristup, ali ga ni ne prijeÄi, zar ne? Hajdemo, kažeš, povesti razgovor o životu kulture.
Bilo bi vrlo uputno, znakovito, pa možda i plodotvorno pogledati gÄ‘e to danas žive kategorije duha? Kakvog je vida njihova stvarnost? Najprije, u filozofiji kao da je zavladao muk, književnost je otišla u površnost, a likovna umjetnost u performans. Kao da se ÄovjeÄanstvo bliži kraju svoga 5 hiljadugodišnjeg braka s kulturom, hronološki i u biti. Kako li će se zvati oblici brakorazvodne parnice? Pošto se, u meÄ‘uvremenu, likovna umjetnost svela samo na gledanje, istjerana je iz svog rama u performans i možda je baš on najslikovitiji prikaz tog općeg samoosvješÄ‡enja. Umjetnost, dakako, nije bez golemih paradoksa. Recimo, druga strana likovne umjetnosti danas u svijetu je basnoslovna trgovina umjetninama. Para doksi u književnosti, naro Äi to u odnosu na film, ionako su višestruki, naravno, zato što se mogu mijenjati i razarati forme i oblici, ali sama umjetnost ostaje živa, postojeća, netaknuta u svojoj srži.
Može biti dokinuta samo onako kako se dokida ljudska duša, nikako drugaÄije, Äak kad ne bi postojao nijedan njen vid i nijedan njen pojavni oblik. Film nema svoje osnove, film poÄiva na književnosti zadržavajući sve njene klasiÄne odlike, doÄim sam scenarij nije literarno Ä‘elo, ni prije snimanja filma, a pogotovo poslije. Obrušavanja u književnosti, kakva su se dogodila u likovnoj umjetnosti, poÄevši s Džojsom, Kafkom, Kamijem i završno s Beketom, i nadalje su u krilu književnosti, umjetnosti, za razliku od nekih eksperimenata koji su zaista uspjeli u svojoj namjeri da ne uÄ‘u u umjetnost, kao, naprimjer, romaneskno Ä‘elo Alen Rob Grijea. Najveći paradoks koji je antipisac Semjuel Beket liÄno doživio je pozorišni uspjeh njegovog komada, njegove antidrame ÄŒekajući Godoa . On o uspjehu svojih literarnih op ser vacija niti je mislio, niti ih je priželjkivao, li terarni uspjeh je u su protnosti s njegovim književnim pro se deom. Pa on se cijelim svojim bićem trsio da uvijek bude tamo, s druge strane svakog pojma, ali izgleda da rijeÄ, i kad se njome ništa ne želi reći, zadržava svoja prava. Sve što je u domenu kulture, to je njeno i ona to ne da. Umjetnost je milosrdna mati kojoj su i kopilad njena draga Ä‘eca. Ali po Äemu je književnica Jelinek zaslužila Nobelovu nagradu za književnost, i posljednje desetljeće ne samo ona? Kakva je to recepcija književnosti u svijetu ako je P. Kueljo planetarno poznat pisac? Ta on nije pisac krimića, njegove knjige imaju privid literarnog, a klasici su još uvijek živi, od Homera i Mevlane do Tolstoja i Flobera, zar ne? Imamo je Äime samjeravati. (Usput, odavno se na svijetu nije pojavila knjiga koju ne treba samjeravati ni sa Äim!) ZnaÄi da je svijet potpuno pobudalio. Što se pak tiÄe etike, u svijetu vlada laž (dva cara najvećeg savremenog svjetskog carstva, prvo otac car, pa sin car, obmanu sav svijet izmišljotinama i premoćnim oružjem napadnu muslimansku zemlju bogatu naftom da u nju nazor uvedu demokratiju, nekoliko najmoćnijih svjetskih država raketama razore jednu drugu muslimansku državu bogatu naftom samo zato što im se nije dopadao njen dugogodišnji vladar, usput mu ubiju sinove i unuke, a UN to i zvaniÄno odobri jer želi, tobože, zaštititi do zuba naoružane “nedužne“ civile), a estetika je danas, oÄito, kozmetika... Ali šta ima u Bosni? Pa vjerovatno, manje-više, isto ono što i u Hrvatskoj i svuda u svijetu. Meni poštar sva kodnevno donosi pozivnice za brojne kulturne manifestacije. Kad bih se svakom pozivu odazvao, a svi su iz domena kulture, bio bih profesionalni konzument kulture i mogao bih se samo time i niÄim drugim baviti. Da li bih tada znao odgovoriti na tvoje pitanje? ÄŒini mi se da ne bih znao ni tada. U svim gradovima u Bosni i Hercegovini održavaju se kulturne manifestacije s razliÄitim sadržajima, ima mnoštvo pozorišnih i filmskih festivala, nebrojene promocije knjiga, otvaraju se mnoge likovne izložbe, veÄeri klasiÄne i zabavne mu zike, simpoziji i debate o temama iz filozofije, knji ževnosti i nauka, ali mene liÄno ništa od svega toga ne privlaÄi, sve mi je to dosadno i zamorno. I pored svega toga što se nudi, kao pisac osjećam zastrašujuću neman opće književne nepismenosti, a kao Äovjek i graÄ‘anin nedostatak kulture i uljudbe svuda oko sebe, teške vlažne ćerpiće svakojakih zabluda, haos u vrednovanju kulturnih tvorbi i Äinova, otvorene laži i gluposti, feudalna književna interesna lena i kapetanije, neuhvatljive mreže skromnog finansiranja kulture, opću nebrigu društva i tek sporadiÄno individualni napor i uzlet, koji opet svaki put propada u jamu bez dna!
To što ja ne mogu živjeti nigÄ‘e doli u Bosni, i to tamo gÄ‘e su njena brda, jer ima gore prema Savi i ravnice, za mene je i mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njena suština. Bosna je za mene zemlja i to što osjećam svoju potpunu sraslost s njom neuporedivo je jaÄe od politiÄkih sistema u njoj, od razaranja, kidanja i prijetnji kojima je neprekidno izložena. Jezik je izgleda uvijek kod svoje kuće, nigÄ‘e ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razliÄitih rijeÄi za nostalgiju, rijeÄi za sve one niti i spone kojima je Äovjek vezan za svoju rodnu grudu. Nostalgija uvijek, ma gÄ‘e otišao, ostaje kod ku će i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si ušao. Jedna šuma negÄ‘e u Hrvatskoj i jedna šuma negÄ‘e u Bosni nisu geografski tako daleko jedna od druge, ali ja u bosanskoj šumi di šem punim plućima, u hrvatskoj se gušim. U kom jeziku, bilo govornom, bilo nauÄnom, postoje rijeÄi koje bi opisale to moje stanje? Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati duže od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I što je još Äudnije, može u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj kući! I nisam sa mo ja ovakav, ima još ovakvih ljudi. Ali ima i milion onih koji su, nedav no, napustili Bosnu i našli dom negÄ‘e drugÄ‘e. Ja to ne mogu shva titi nikako. Svaka im Äast! Mo žda su to pravi ljudi, Dostojevski, uos talom, i kaže da je osnovna lju dska osobina moć navikavanja. Ali je i Nasrudin-hoža navikavao svoga magarca da ne pase, pa taman kad ga je to nauÄio, magarac mu krepao od gladi. Nenad VeliÄković svojim studentima književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te stihove pjesme Bosna, koje si citirao, tumaÄi kao nacionalistiÄke i rasistiÄke. Iako je takvo tumaÄenje za mene nepojmljivo, ipak me duboko vrijeÄ‘a i boli. M. Dushamp se davno upitao kako je moguće da o umjetniÄkom Ä‘elu svako može donijeti kakav god hoće sud, a nikome ne pada na pamet da donosi sudovi o kirurgiji, ili atomskoj fizici? Ako se pak, doslovno shvati fraza “Bosna od Une i Save do Drine“, onda cijela Cazinska krajina, možda samo srce Bosne, ostaje izvan Bosne. Pogledavši zemljopisnu kartu, vidio sam da rijeke Korana i Glina doslovno graniÄe s Hrvatskom, pa mi se uÄinilo logiÄnim i prirodnim da stih zapoÄnem Koranom i Glinom, a nastavim sa Savom i Drinom dobivši usto i sliv. Gledajući divlje bosanske travnjake, primijetio sam da svake sedmice, od snijega do snijega, na njima niÄe novi cvijet, neki ostane, neki uvehne, ali prosjeÄno svakih sedam dana pojavi se još jedan, osobene boje, osobena oblika, osobena mirisa. Osjećajući Bosnu domom, ukazalo mi se da je po svoj Bosni prostrt ćilim raznolikih boja i šara. Treba se popeti, recimo, na Vlašić pa pod nogama osjetiti debeli tepih trava, cvijeća i ljekovita bilja. Krajnja je bahatost po takvom ćilimu gaziti krvavom Äizmom i blatnjavim kundurama ili, pjesniÄki reÄeno, prljavim nogama. Ne vidim šta je u tim stihovima nacionalistiÄko i rasistiÄko, ćilim je šarolik, nije jednobojan, a valjda i rasisti peru svoje sm r dljive noge. Otišavši jedne godine u Arabiju, zaÄudio sam se kako se tamo Äesto i u enterijeru i u eksterijeru može viÄ‘eti nehotiÄan krst. Onda sam shvatio da ga Arabljani zapravo i ne vide, nemaju ga gÄ‘e viÄ‘eti u svojoj pustoj okolini. Ali za to mome kolegi Nenadu VeliÄkoviću, u njegovom demokratskom ko moditetu, sarajevske džamijske munare neprekidno bodu oÄi, pa mu je i moja pjesama Bosna rasistiÄka i nacionalistiÄka... Ja živim Bosanca, ali u isti mah ja sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osjećam i sva stanja koja proživljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju kožu, Ä‘ah nježnije, Ä‘ah grublje urezuju. Pa ipak, sve skupa, život osjećam kao užas, užasavam se što je Voyager 1, leteći brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, još maja 1988., prešao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, užasavam se buke svih vrsta motora, užasavam se neÄijeg filozofskog pogleda na život, užasavam se svih meÄ‘uljudskih odnosa, neizmjerno se užasavam toga što sam roÄ‘en, užasavam se drveća koje je živo, a ne može da hoda, a zamisli da zna za sebe; a šta da vatra zna za sebe? Užasavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, uža savam se svake vrste pretjeranosti, naroÄito pretjeranosti u govoru, užasavam se pretjerane otvorenosti, užasavam se pretjerane zatvorenosti, užasavam se voÄ‘a, velikih i malih, užasavam se otvorenih laži i svakojakog nasilja danas u svijetu, užasavam se umiranja rijeÄi, više ništa ne znaÄe, užasavam se svake vrste pameti, glupost svakako sve zaustavlja, nikud ne ide, užasavam se svakog stava, užasavam se svakog komoditeta u raspravi, užasavam se bilo kakve rasprave, zapravo se svega užasavam, ali nemam gÄ‘e pobjeći i, naravno, Bogu zah va ljujem na svim tim zas tra šu ju ćim, zapanjujućim užasima. Ali ima, dakako, i pjesma (sevdalinka, ilahija, kasida) koja još uvijek na dlanu drži moju bošnjaÄku dušu.
Usput, fascinantna mi je poetska slika u istoj pjesmi kojom se majka popne na brdo, mahne mašinovoÄ‘i a lokomotiva krisne. Lucidan spoj vizualne i akustiÄne informacije koji, mimo bilo kakve poznate mi asocijacije, Ä‘eluje iskonski, kao nešto što sam podsvijesno registrirao nekoć, bilo kada, svejedno. Osim što si skulptor, prozaik, da si napisao samo ovu pjesmu, a autor si cijele stihozbirke, ti si i pjesnik. OdriÄeš li to?
OdriÄem. Ne kažem da u mojim prozama nema poezije, to su drugi već odavno otkrili (Äak i Huan Rulfo u jednoj svojoj posveti na mom primjerku Pedra Parama), ali ja se ne bavim pjesništvom. To sam od ga Ä‘ao za duboku starost, a, eto, ostario sam, a još mi ne pada na pamet da se okušavam u toj književnoj for mi. Pjesma Bosna nastala je sluÄajno i kada je naišla na opće odobravanje i dopadanje, pokušao sam drugom pjesmom ponoviti njen uspjeh, ali nisam uspio. Imam, doduše, stihozbirku, ali ne dr žim do nje... Nekada bi ljudi po Bosni, u ovoj ili onoj prilici, u kolu, u igri, pri kakvu veselju, u kakvu zanosu, pa i pri kolektivnom radu – krisni, puštali bi iz sebe pun, snažan vrisak, Äesto samo kao izraz svog prisustva, kao izraz snage, zdravlja, vrisak je dolazio iskreno, nenadano, kao rijeÄ koja se morala izreći i na prisutne je uvijek Ä‘elovao, iako iznena dan i zastrašujući - osloba Ä‘ajuće, relaksirajuće, svima bi se s usana otimao, upola zatomljen, smiješak odobravanja, prihvatanja i razumijevanja, ali danas se taj specifiÄan bosanski vrisak, nažalost, više ne Äuje. Možda si ga ne kad negÄ‘e Äuo, pa ti je ostao u sjećanju. Ili ga osjećaš negÄ‘e duboko u sebi, ali u Zagrebu nemaš gÄ‘e krisnuti, bojiš se da visokim tonom svojih glasnica nekome ne polupaš prozor, ne! Kao skulptor uspio sam izvajati ne koliko skulptura na kojima ne preovladavaju greške i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pišem, uvijek i nehotiÄno pokušavam izraziti, po svemu sudeći, jednu te istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a šta je to uistinu, još uvijek ne znam. A prozaik jesam i tu se osjećam komotno, kao riba u vodi. Kad ne razmišljam o tome, pisac sam odavno, od roÄ‘enja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju priÄu s osamnaest, bio sam zvaniÄno najmlaÄ‘i književnik u Bosni 1964. godine. Ali kad o tome malo razmislim, uviÄ‘am nešto neobiÄno, a to je da još nisam odluÄio da li da budem pisac! Ovako, mene je oduvijek stid zato što biti pisac izaziva mnogostruke vidove diskrepancije. Nažalost, meni su se u poÄetku desili nekoliki književni uspjesi koji su me odigli od zemlje, “puhnuli pod krilca“, poslije Äega mi se bilo nemoguće vratiti. Sada za te uspjehe kažem “nažalost“, a kada su se dogaÄ‘ali osjećao sam ih kao neponovljiv ushit i zadovoljstvo. ÄŒini mi se da je zet Thomasa Manna skovao krilaticu koju je Mann prihvatio, da svakom piscu s vremena na vrijeme treba dati da proguta vitamin “p“, vitamin pohvale. Ne znam šta sve pisca pokreće da piše osim uroÄ‘enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su taština i strah. Alen Rob Grije kaže da mu ne treba nijedan Äitalac, što je Äista besmislica. Biti pisac i pisati knjige koje niko ne Äita, biti pisac i objavljivati knjige koje se ne prevode, biti pisac a ne biti svima znan i poznat, nije li to besmislen trud, zalutalost. Takva pozicija ne odgovara zvanju i pozivu pisca, iako je pisac u svojoj biti zatomljena, sklonjena, posmatraÄka figura. I, inaÄe, baviti se umjetnošÄ‡u, a ne napraviti u najmanju ruku Äudo - poraz je i pad!
Jesi li ti muslimanski ili bošnjaÄki pisac i što po tebi znaÄi jedno a što drugo? Je li Derviš i smrt muslimanska knjiga? Što se tiÄe te sintagme “muslimanski pisac“, držim da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da li u Hrvatskoj ima pisac uz Äije ime stoji “katoliÄki pisac“?
Ta sintagma najprije vuÄe porijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izjašnjavaju kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogrešnog narodnosnog odreÄ‘enja Muslimana kao naroda s velikim M. Kulturno društvo Muslimana Preporod svojedobno je zapoÄelo ediciju Muslimanska književnost u sto knjiga, ali je potonja BošnjaÄka zajednica kulture Preporod tu ediciju preimenovala onako kako je jedino i moguće, onako kako treba i kako je ispravno, u BošnjaÄka književnost u sto knjiga , Äija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, još uvijek izlaze. Dakle, ja sam bošnjaÄki pisac. Što se tiÄe sintagme “muslimanska knjiga“, 1997. godine napisao sam Älanak pod naslovom “ Derviš i smrt nije muslimanska knjiga“. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnogi muslimani drže da je Derviš i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na poÄetku toga Älanka stoji: “Roman Mehmeda Meše Selimovića (1910. – 1982.) je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjaÄke književnosti. To je složena i lijepa književna tvorba graÄ‘ena kontrapunktnom reÄenicom i kontrapunktom likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na velik odziv kritiÄara i Äitalaca. Ali glavna liÄnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najÄešÄ‡e nije ni musliman. Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je znaÄila mnogo, jer je u komunistiÄkom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervišku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kur’an i derviška tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.“ Svih šesnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, “iz Kur’ana“, ali pisac Kur’an uvijek citira kao puko literarno štivo, što je sasvim blizu blasfemiji. U tom Älanku (viÄ‘eti: Nedžad Ibrišimović: Izabrana Ä‘ela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruhani i šejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u romanu Derviš i smrt koja jasno pokazuju, Äak kada se roman Äita samo s površi, da tu ustvari nema ništa muslimanskog, naprotiv, više ima kršÄ‡anskog i hrišÄ‡anskog. Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, posluživši piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime tobože uzvišenih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj suštini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, što ne znaÄi da odreÄ‘enim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se Äesto koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje reÄeno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se poslužio nekim, u povijesti islama odreÄ‘enim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju liÄnu dramu i iskustvo razoÄaranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, posluživši se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i derviški redovi ideologije. Sam pisac Meša Selimović bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam Äuo, rahmetli mati klanjala bešvakat. (Bešvakat to je obavljanje svaki dan svih pet molitava cio život.) Volio bih znati da li je pomislio na tu svoju mater kada je otišao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan što će se jedna Äeta Äetnika u Banjoj Luci za vrijeme agresije združene vojske bosanskih Srba i transgraniÄnih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995., zvati njegovim imenom? Za mene je Meša Selimović izdajica bošnjaÄkog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude nagnale na takav Äin! I, evo, već Äetrdeset i pet godina roman Derviš i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvješÄ‡enja to nisam vidio ni ja. I što je još gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po glavi, vrijeÄ‘aju ono jedino u sebi po Äemu jesu to što jesu - muslimani. Jedan muslimanski uÄenjak mi kaže: “Pa nemoj nam dirati roman Derviš i smrt, pa to je naša knjiga, šta ćemo bez nje...?“ Zar taj muslimanski uÄenjak, birajući izmeÄ‘u Allaha i Kur’ana i Meše i Derviša, ne uviÄ‘a šta mu je preÄe izabrati ? Ogromna većina Bošnjaka i ogromna većina ljudi u Bosni nisu muslimani (pristaše islama), mnogi su hrišÄ‡ani i kršÄ‡ani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u Boga i njih se to možda i ne tiÄe, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to malo muslimana nikad nije upitalo zašto roman Derviš i smrt zvaniÄno i zdušno prihvataju baš Srbi, oni koji muslimane i islam neće i ne vole, koji muslimane malo-malo pa ubijaju i progone, kako je moguće da hvale, poštuju i svojataju jednu knjigu koja govori o Allahu, Kur’anu, tekiji i islamu? Zato što se pisac Derviša islamom i muslimanima nije ni bavio, zapravo se bavio površno, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehotiÄno napravivši bezbroj grešaka i ne pomišljajući da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao. Nije on to, dakle, uÄinio namjerno i meni nije teško potvrditi da je Derviš i smrt najbolji roman bošnjaÄke književnosti, samo što ja vidim šta u njemu piše, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a šute, šute zato što im je u interesu da je islam tako snažno i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A musliman koji to dvoje, da je Derviš i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bošnjaÄke književnosti, ne može prihvatiti, pa šta mu ja mogu, mada takvih, haman, još nema!... I na kraju, najveći je nonsens kada se pišu književno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Derviš i smrt! GÄ‘e su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba...? I ima li ih igÄ‘e? I, eto, u ovom sluÄaju je upotrijebljeno to “muslimanska knjiga“, inaÄe ne vidim neki smisao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni ljudi.
Jedna tvoja izjava svojedobno je izazvala sablazan tzv. intelektualne javnosti. Po prilici, ustvrdio si da nisi Äovjek, nego musliman. Može li se danas u Bosni biti musliman?
Pa može se reći i tako, ali rekao sam, Äini mi se, da više volim da budem mali musliman nego veliki Äovjek. A možda sam mogao reći i da više volim da budem malo musliman, nego puno Äovjek, ili nešto u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao Äovjek sam od Boga dat, a kao musliman sam Božjom milošÄ‡u zadat i u tome je stvar. Postoje i džini, nevidljiva bića, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji Äovjek koji bi htio da bude inženjer, nije zadovoljan samo time da bude Äovjek, postoji Äovjek koji bi htio da bude još nešto osim to što je Äovjek... Ali kad kažeš “više volim da budem musliman nego Äovjek“, to u prvi mah nikome ne ide u glavu. Prije svega ne zna se šta je to Äovjek, a ono što se zna, nije baš za svaku pohvalu, a ako i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno. Još od Ä‘etinjstva pamtim Äesto izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i Äovjekoljuba Maksima Gorkog: “ÄŒovjek, kako to gordo zvuÄi!“ Danas bi te ri je Äi, u najmanju ruku, zvuÄale komiÄno, zar ne? Ali da se naÄas poslužim rijeÄima pametnijeg od sebe: “Sadašnjost zahtijeva isto ono što prošlost nije uspjela: da Äovjek samosvjesno i kritiÄki objasni Äovjeka.“ (R. D. Laing: Politika doživljaja ) To evropsko i ovovremeno “Äovjek“ vjerovatno ide od renesansnog okretanje Äovjeka od Boga Äovjeku, u nas, posljednjih pô stoljeća, podržano još komunistiÄkom idejom i upravom. Kad god je Allah u Kur’anu pomenuo Äovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gÄ‘e se kaže da je Allah Äovjeka stvorio u naj ljep šem obliku, Äak, koliko se sjećam, kaže se u “sa vr še nom obliku“, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim rijeÄima glase, da će Allah Äovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valj’o, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najniže nizine, bićemo vraćeni, ako smijem tako reći, do kambrijske eksplozije, ili možda Äak do stromatolita... ili ko zna gÄ‘e. Povod za taj moj sablažnjivi izriÄaj bio je priliÄno banalan. Naime, Äesto sam slušao kako ljudi govore: “ Ma, nije važno koje si vjere, važno je da si Äovjek!“ i muslimani su, Äini mi se, nasjedali na tu floskulu. Moja je želja biti jedino musliman i ništa drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan, naravno, u nadi da će i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba vezana uz pojam Äovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih Äovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, nažalost, još uvijek preÄesto Äovjek. Doduše, jezik se ne može lišiti rijeÄi “Äovjek“ i, dakako, što bi je se lišavao, pogotovo, recimo, rijeÄi “ljudina“! Unutar ovako naznaÄenog odnosa Äovjek – musliman, razlika je u tome što su u polju “Äovještva“ stvari relativizirane, a u polju “muslimanstva“ stvari se ne dosežu, pa u ovozemaljskoj, dunjaluÄkoj ravni, što se tiÄe ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema oÄiglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije Äovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojivši se od crkve, u islamu nikad ništa ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine godina u islamu ništa nije ni nastalo. ÄŒovjek danas živi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouništenju, musliman se nada Božijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovÄ‘e. Što se tiÄe toga može li se danas biti musliman, može se svuda biti musliman, Äak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda pokuÄ‘eno, pa i u Bosni.
HumanistiÄka religija u temelju je friške neoliberalne dogme koja pjeva himnu Äovjeku i zadrto se upinje ob ra Äunati s Bogom u ljudskom svijetu (s Njim samim, naime, ne može jer nema kompetencije!). RijeÄ je o danas globalnoj ideološkoj narudžbi koja solidnu radijaciju ima i u ovim našim kolonijicama nastalim rasapom i ratnom demontažom nešto veće kolonijice. Što o tome misliš?
Pa imam utisak da se humanistiÄka religija neoliberalne dogme ne obraÄunava toliko s Bogom u krš ćan skom svijetu, s Papom, crkvama i Isusom Kristom, koliko s pojmom Allaha i postojanjem islama. Osnovni po jam humanistiÄke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogrešan, može se reći prava za sve ljude, a ne može se reći ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao što su ostvarene ljudske oÄi, ili ljudske ruke...); “ljudska prava“ su samo još jedan vid pravde, praviÄnosti, presuÄ‘ivanja, samo još jedan oblik sudske prakse a samo u Bosni ima najmanje desetak razliÄitih sudova za ljudska prava, u svijetu dakako bezbroj “svaÄijih“ i “svakakvih“ sudova za ljudska prava... Zanimljivo je da je to zadrto upinjanje, koje pominješ (ag resivni, surevnjivi ateizam), jako prisutno, Äak od re Ä‘ujuće baš u nas. I, dakako, daleko od svakog dijaloga i time mogućnosti za kreativne odnose. Ne mogu proniknuti šta to znaÄi i zašto je tako, ali se nadam da će to jednom prestati. Nažalost, ovako, pod tim stalnim frontalnim pritiskom islamofobije sa Zapada, koja ovÄ‘e u Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo (i Karadžić i TuÄ‘man su se hvastali da su evropsko predziÄ‘e islamu prema Evropi), muslimani se nemaju kad samokritiÄki okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla.
Hajdemo, molim te, malo progovoriti o sitneži zbilje praćakanju u praktiÄnoj stvarnosti. GÄ‘e su danas Bošnjaci, a gÄ‘e njihova kultura? Je li moguće da je temeljni ton njihove socio-kulturne egzistencije u vlasti ideološkog mraka i nazadnjaštva?
Enver Kazaz, naprimjer, inzistira na njihovoj “oÄitoj“ etnofašizacijidivljanju velikobošnjaÄkoga kompleksa, ali i ćosićizaciji bošnjaÄkih pisaca. Pa, eto, ti si već u svom pitanju ocrtao program javnog angažmana književnog teoretiÄara Envera Kazaza: “ideološki mrak“, “nazadnjaštvo“, “etnofašizacija“, “divljanje velikobošnjaÄkog kompleksa“, “kleronacionalizam“, “klerofašizam“, “arhaizirani identitet“, “bošnjaÄke oligarhije“ ovog ili onog vida, “ćosićizacija“... Sve te zastrašujuće definicije o Bošnjacima i bošnjaÄkim politikama, zapravo, sve te rigidne presude bošnjaÄkom narodu u kolumnama Envera Kazaza možda mogu poslužiti kao opomena, ali detekcije nisu. Sve su to, zapravo, Kazazove psovke, nekakve umstvene, knjiške psovke, bez sastavljanja je i be, ma da se, kako Äujem, pred svojim studentima ne libi ni toga. Neshvatljivo je da stvari, koje nam se obojici, i meni i njemu, dogaÄ‘aju pred nosom, vidimo tako razliÄito. Svi problemi u Bosni i Hercegovini kao državi dolaze od Republike Srpske, koja od svog nastajanja i poÄetaka, neprekidno, otvoreno, jasno, oÄigledno i ne skrivajući to, ruši ovu zemlju. Ništa se u Federaciji (drugom dijelu zemlje) što ne valja, što je loše i manj kavo, ne može sagledati u pravom svjetlu svoje vlastite negativnosti zbog neprekidnih ucjena te, nasiljem stvorene srpske polovice Bosne. Što se pak tiÄe Hrvata u Bosni i njihovog, recimo, “domovinskog rata“, Äovjek se stalno pita pa o kojoj se to domovini, napokon, radi...?! Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom društvu i u kakvom politiÄkom sistemu živjeli, uvijek se može za te ći hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimistiÄan, jedan pesiistiÄan, a jedan u svojoj poetici može biti i mraÄan. E, meni dr. Enver Kazaz liÄi na ne kog mraÄnog pjesnika upornog u svom mraÄnjaštvu i Äak, kako se to samo pjesniku može i dogoditi, zaljubljenog u svoje mraÄnjaštvo. On je lijevo orijentirani intelektulac veoma ponosan na svo je lijevo opreÄ‘eljenje i to njegovo lijevo opreÄ‘eljenje svega gaprožima i kao liÄnost, i kao književ nog teoretiÄara i kao kolumnistu.
Ima u Bosni izvrsnih analitiÄara društvene stvarnosti i mahom su svi kao i Enver Kazaz lijeve orijentacije, ali za razliku od Kazazovih zastrašujućih definicija o svom narodu, volim proÄitati njihove Älanke. Bilo bi takoÄ‘e zanimljivo uporediti osjećanje bošnjaÄke stvarnosti kako je doživljava Enver Kazaz i osjećanje bošnjaÄke stvarnosti kako je doživljava publicist Fatmir Alispahić. Fatmir Alispahić je jedan od rijetkih bosanskih intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne negativnim stereotipima svoga naroda. (I, zaÄudo, od svakoga i sa svih strana je napadan i, Äesto, straviÄno, brutalno vrijeÄ‘an. Ako ja sam nemam hrabrosti, znanja i talenta da pišem kao on, barem mu mogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek, pa, evo, i u ovoj prilici, i Äinim). Zanimljivo je da se poslije svakog njegovog Älanka osjećam postiÄ‘en. I inaÄe mi nije jasno zašto se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji Ä‘elom, Äinom i rijeÄju potvrÄ‘uju ljudske vrline kao što su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i sažaljenje za svoj stradali narod, i fiziÄki i književno izopćavaju iz društva...
Da su sve te Kazazove metafore o biću bošnjaÄkog naroda nasilne, govori i Äinjenica da je u svoj iz mišljeni, nezgrapni pojam ćo si ći zacije bošnjaÄkih pisaca jedva ugurao jedan jedini roman jednog jedinog bošnjaÄkog pisca, a i o tome bi se dalo polemizirati, ta, rijeÄ je o um jet niÄkoj tvorbi, a po Kazazu bi to tre balo da bude pojava. Poslije okonÄanja agresije na Bosnu i He r cegovinu odnekuda se pojavila te za o “tri iste strane“ i Kazaz svim silama nastoji bošnjaÄki korpus ugu rati u jednu od te “tri iste strane“. Zaista ne želim, ili ako hoćeš, nisam kompetentan raspravljati o ovoj temi, usto veoma cijenim, i to na jedan staromodan naÄin, svakog nauÄnika, pa tako i dr. Envera Kazaza. Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin kaže: “Ja nisam Hrvat“, ili: “Ja nisam Srbin“, hoće li mu iko po vjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Neće. A zamisli da jedan Bošnjak samo jednom izusti: “Ja nisam Bošnjak“, hoće li mu iko povjerovati? Hoće! Odmah će mu svi povjerovati, i Bošnjaci i nebošnjaci... Nije li to onda malo Äudno?... Ili zamisli Ciganina kako na sred ulice viÄe da je veliki romski nacionalist!... Ne idu svi Bošnjaci u džamiju. Samo jedna mala skupina Bošnjaka ide u džamiju, svega možda nekih desetak posto populacije, ostalih devedeset posto Bošnjaka i Bošnjakinja su, zapravo, Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska većina koja odlu Äuje. U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani ne ma ju utjecaja ni na šta, u knji žev nosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrijeÄ‘anju, napadanju, nerazumijevanju, zas tra šivanju i takvim stvarima kako onÄ‘e gÄ‘e su većina, tako i onÄ‘e gÄ‘e su manjina...
Bio bih najsretniji da mi se Äini, ali bojim se da je tome upravo tako Ivo Andrić, nedvojbeno formativan pisac jedne epohe, s velikom odgodom no ni u kojem sluÄaju stihijski svakoga dana postaje sve oštrijideološka razÄ‘elnica, manipulativan simboliÄki kapital bosanskohrvatskosrpske kulturne identitarnosti, kojim se zatim testira naše graÄ‘ansko pravovjerje. Ako primjerice, Bošnjaci iskažu stanovitu rezervu prema njegovim literarnim fikcionalizacijama (zašto ne reći i fantazmama) – a vazda je i to legitimno ako smo u polju književnosti i ako ga se na silu ne gura u historijske Äitanke – uÄas se dižgalama i buka i zavrću se šije jer je kobajagi posrijedi bošnjaÄka iskljuÄivost i politikanstvo. Šićar, meÄ‘utim, od takve projekcije naravno imaju mali ili veliki komesari literature, ali to u cjelini nema veze s književnošÄ‡u i pravom na interpretaciju, a još manje istinitošÄ‡u umjetnine.
Biblioteka Republike Srpske zabranjuju upotrebu (štampanje) Andrića u Federaciji, on je samo srpski. Vodi se sudski proces izmeÄ‘u hrvatskog nakladnika iz Sarajeva i srpske zadužbine Andrićeve u Beogradu, jer je Andrić uvršten u biblioteku hrvatskih pisaca u sto knjiga u Bosni. Potpuno si u pravu i to je to, zapravo, upravo to, historijska slika o bo sanskom muslimanu se samo po navlja, i kad Ivo Andrić u svojim Ä‘elima piše o muslimanima i kada se muslimanima spoÄitava kako to Äitaju Andrićeva Ä‘ela, to je uvijek isti nepromijenjen pogled na bosanske muslimane. Jer u tim polemikama da li je Andrić tobože, ili je uistinu ružno pisao o muslimanima Bosne, više se ne radi o tome da jeste, ili da nije, nego se radi upravo o tome što si i sam rekao, da je nedopustivo što muslimani primjećuju da ih Andrić možda vrijeÄ‘a.
Autor si nekoliko novohistorijskih romana. U njima, Äini se, tragaš za pojedinaÄnim i kolektivnim izvirima, posve svjestan uvira u kojima su se Bošnjaci ÄešÄ‡e nasukavali negoli komotno živjeli. U njima etabliraš potragu za identitetom pojedinca, jezika, svijesti, pamćenja i sl. Neki, poput Muzafera u Ugursuzu, podsvjesno oslobaÄ‘aju zamukli, izgubljeni glas vlastite, ali, doima se, i narodne muke, izriÄu velika individualna i univerzalna pitanja i žude za odgovorima. “Obožavaju li Bošnjaci izmišljenu prošlost“ kako se pogrešno i nezgrapno pita Kazaz zanemarujući da vjerujući meÄ‘u njima mogu obožavati samo Boga - ili samo traže da im se prošlost vrati?
To nipošto, po mom razumijevanju stvari, ne znaÄi i povratak u prošlost. Slika Muhammeda, alejhišelam, koji se prije Äetrnaest stoljeća, dakle, u prošlosti, jedne prilike, nasmijao tako da su mu se viÄ‘eli svi zubi, i kutnjaci, je slika koja, jasna, živa i oÄaravajuća, potresna, uputna i poduÄavajuća stoji ispred mene na ogromnom, praznom i nerazaznatljivo dubokom zidu moje budućnosti. ProÄitao sam u jednom hadisu da se tako nasmijao, pa iako do nas njegov lik nije dopro niti će, nije teško zamisliti tamnoputa Arapina duge crne kose, bijelih zuba... a za ovaj osmijeh o kojem govorim nije mi potrebno ni to, uostalom, to je bio gromoglasan smijeh, a ne osmijeh. A veliko je pitanje da li stotine hiljada slika lika Isaa, alejhisselam, slikanih kroz stoljeća, uistinu doÄaravaju lik Isaa, alejhisselam. Ali ako ja sada imam pred oÄima taj smijeh Božijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, šta je tu prošlost? Pa ja njega upravo sada živim i volim! Šta je tu prošlo, šta sadašnje, a šta buduće? Ne vidim šta to Äovjek ima osim pamćenja i sjećanja! Davno sam se još usudio izreći da prošlost nije prošla, a da je historija jedna ne isc rpna, živa, stvarna, faktiÄka, pulsirajuća storija i za onog koji hoće da piše i za onog koji hoće da Äita. I ko kaže da je historija definisana jednom za svagda? Zar su zloÄini u Srebrenici prošli? Ako su prošli, znaÄi li to da ih više nema? Ako ih nema, znaÄi li to da ih nikada nije ni bilo?... Ništa nije prošlo, sve što se dogodilo uvijek se i ne pre kidno dogaÄ‘a... Nikad neću zaboraviti drastiÄnu, du hovitu i iznenadnu opasku prof. dr. Kemala Zukića na promociji njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u kojem se pominju i brojna imena Bošnjaka slikara i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni Äuli, niti ih znamo. “Naše neznanje o nama je grandiozno!“, rekao je dr. Zukić, upotrijebivši baš taj pojam “grandiozno“. I ja sam se onda pokušao sjetiti barem jednog imena od preko pet stotina imena pjesnika Bošnjaka koji su tokom tri stoljeća pisali na turskom, perzijskom, arapskom i bosanskom jeziku i nisam se sjetio nijednog. Za ista je bošnjaÄko neznanje o sebi, ni manje ni više nego “grandiozno“, kako se izrazio dr. Kemal Zukić. I to da Bošnjaci obožavaju izmišljenu prošlost, samo je još jedna Kazazova psovka. Mizernu zaradu donosi takva psovka...! Ali iz utrobe zemlje, ili iz utrobe lju dske duše, magma će kadli-tadli provaliti. Roman Ugursuz pisan je potpuno nesvjesno, zaista nisam znao šta to pišem. Završio sam ga kada sam napunio dvadeset šest godina, objavljen je kada sam imao dvadeset osam (1968.), ali tek trideset godina poslije shvatio sam šta je to iz njega provaljivalo. Mu zafer koji kao gluhonijema nakaza sve lucidnije otkriva svoj identitet, nakaza koja je najzad progovorila, nakaza koja je poželjela da ponovo zanijemi!