ISTRAZIVANJE - GENOCID U PRIJEDORU 1DIO

NAUČNOISTRAŽIVAČKI PROJEKAT GENOCID U PRIJEDORU

Autor Mr. Emir Ramić

1.

PRIJEDOR JE NAKON SREBRENICE, NAJPLODNOSNIJE POLJE SMRTI AGRESIJE NA BIH I GENOCIDA PROTIV BOŠNJAKA

Prijedor sa više od  3200 civilnih žrtava agresije i genocida i više od 60 do sada otkrivenih masovnih grobnica je prva bosanska Srebrenica u kojoj je  sistematski, isplaniran i proveden genocid protiv Bošnjaka i Hrvata.

Prijedor je po broju do sada osuÄ‘enih i optuženih pred MeÄ‘unarodnim sudom preavde za područije bivše Jugoslavije (njih preko 30),  grad zločinaca.

Kako reće Ed Vulliamy (britanski novinar koji je 5. augusta 1992. sa kolegom Penny Marshall otkrio prijedorske logore) “Prijedor je nakon Srebrenice, najplodonosnije polje smrti bosanskog rata”.

Prijedor je grad genocida,  jer je juna 2004. u odluci protiv Slobodana Miloševića, MeÄ‘unarodni krivični tribunal za područije bivše Jugoslavije, zločine u Prijedoru okarakterisao kao genocid.  

Preciznost i profesionalnost Prijedorskog genocida 1996. godine najbolje je dočarao član opštinskog Kriznog štaba, optuženik MeÄ‘unarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije, pokojni Simo Drljača: “Kod nji’ovi’ džamija, ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.”

Prijedor očekuje bošnjačku ljudsku ruku da svojim djelom ponovo obnovi gradsku ljepotu, srušenu agresojim i genocidom ljudi bez časti.

Neka se više nikad ne ponovi zločin protiv čovjeka i čovječnosti u Prijedoru. Neka to planetarno zlo bude opomena i podstrek da Bošnjaci idu naprijed. Neka se to zlo pamti: u ime onih koji su protjerani iz svoga voljenog grada, u ime onih javno u više navrata silovanih Prijedorčanki, u ime onih koji su čekali smaknuće svake sekunde, u ime onih koji su bespomoćno gledali zločin nad svojim najbližim, u ime prijedorskih mrtvih. Prijedorske žrtve imaju pravo na pravdu i istinu. Prijedorski zločinci imaju pravo na kaznu.

Prijedorčani poručuju pravda je preduvjet održivom pomirenju i povratku. Bez obzira koliko dugo to uzme, Prijedorčani se neće umoriti u traženju istine i pravde. Oni koji su počinili genocid u Prijedoru, jednu od najvećih tragedija našeg doba htjeli bi da se to zaboravi. Prijedorčani to neće nikada učiniti. Prijedorčani će vječno pamtiti svoje mrtve, držati krivce odgovornima i bodriti preživjele u njihovoj borbi za istinu i pravdu. Jer jedan grad, ma koliko bi, ne čine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi. Dušu jednog grada, čine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine. Ti koji  još živiš, ne zaboravi mrtv., Tko je bez historije, taj je bez lica i identiteta.

Vi jeste pokušali ubiti grad Prijedor i njegove graÄ‘ane, ali upamtite, niste ubili prijedorsko pamćenje. Ono je jače od svakog zla koje ste učinili Prijedoru i njigovim graÄ‘anima i pratit će vas dok postoji trag o vašem postojanju. Prijedorsko pamčenje, prijedorskog zločina je  pravo i  zavjet prijedorskih žrtava.

 KRATKA HISTORIJA PRIJEDORA

ANTICKI PERIOD I PERIOD BOSANSKOG KRALJEVSTVA

  Područje gdje se danas nalazi grad Prijedor kao i čitava dolina Sane je zbog svoje klime i plodnosti, u prošlosti oduvijek bilo primamljivo za sve osvajače koji su prolazili kao i za sve narode koji su u stalnim pomjeranjima tražili najpogodnije mjesto za naseljavanje. To nam govore mnogobrojni predmeti naÄ‘eni na arheološkim iskopinama u i oko Prijedora. Ti tragovi su naročito brojni na lijevoj obali Sane u području današnjih bošnjačkih sela Zecovi i Hambarine. Mnogi predmeti iskopani na ovim lokalitetima čuvaju se (valjda još uvijek) u gradskom muzeju u Prijedoru i zemaljskom muzeju u Sarajevu. Istraživanja govore da je ovaj dio Bosne i Hercegovine bio naseljen Ilirskim plemenima Japodima i Mezijima. Prostor oko Bihaća je naročiti bio poznat po Japodima, čije se vjersko središte nalazilo u Privilici kod Bihaća, sa kojima je Rim 171 god. p.n.e počeo dugogodišnji rat, a prostror oko današnjeg Prijedora je bio naseljen pripadnicima plemena Mezeja. To je bilo Ilirsko pleme, a u dubokoj starini i najmoćnije. Jedna njihova grana se početkom II Milenija p.n.e. iselila u Malu Aziju, gdje se u XIII stoljeću p.n.e spominju kao učesnici trojanskoga rata. U periodu od oko 500 godina nezavisne Bosanske drzave i Bosanskog kraljevstva ovaj kraj je često mijenjao vlasnike. Jedno vrijeme je pripadao Bosni, pa hrvatskim banovinama, pa MaÄ‘arima, u to doba najačoj državi, da bi se za Kralja Tvrtka I stanje stabilizovalo i od tada čitav ovaj dio pripada Bosni i Hercegovini, što je i sada slučaj. Svim tim velikim previranjima je uzrok bilo veliko rudno bogatstvo ovih krajeva kao i veoma plodna zemlja. Ali pošto pisanih, kao i materijalnih tragova o nekom značajnijem naselju u daljoj prošlosti nema pa se po tome da zaključiti da Prijedor kao organizovano naselje spada u red relativno mladih gradova u Bosni i Hercegovini.

 PERIOD OSMANLIJA

 Prvi pisani trag o Prijedoru potiće iz izvještaja o Tursko-austrijskom ratu 1683. Vrlo pogodan položaj pogodovao je brzom razvoju Prijedora kao trgovinskog i zanatskog centra, jer su se ovdje ukrštali mnogi putevi za trgovinu izmeÄ‘u največih sila tog vremena Turske i Austrougraske. 1717 godine poslije Karlovačkog mira Prijedor uz nekoliko drugih naselja u Krajini, kao što su Kozarac ili Novi (sada Bosanski Novi) dobija svoju Kapetaniju. Grad bijaše izgraÄ‘en na jednom otocčicu koji opasivaše rijeka Sana i Jendek (Berek-Zabljak), kanal koji ljudska ruka iskopa na močvarnom tlu. Na otočicu Svinjarici, gdje ono ranije domorodci držahu svinje, niče tvrÄ‘ava. Oko nje se stvori podgraÄ‘e, varoš. Otočić Svinjarice (Stari Grad), rukavac Sane, Berek i podjela na otočku "Tursku varoš" i obalnu "Srpsku varoš" dovede nas do predanja o nastanku Pridora, o Suhom Pridoru (na lijevoj) i Mokrom Pridoru (na desnoj obali), o korijenu rijeći prodrijeti i rijeći koja je kod Hambarina mijenjala korito. Pridor vremenom posta Prijedor sa mahalama Grad, Zagrad, Ograde, ÄŒaršija (oko mosta na Bereku), Majkovaca, Urije i Puharska. Uoći posljednjeg austro-ugarskog rata (1789-1791), jedan austrijski uhoda napisao je sljedeće o Prijedoru: "To je utvrÄ‘eno mjesto od pedeset do šezdeset turskih kuća. Put vodi preko polja i kroz nešto pošumljeniji predio duž Sane, na čijoj se lijevoj obali nalazi jedan slab čardak... Tu se širina doline mijenja u prosjeku do dvjesta, do trista koraka i opkoljena je brijegovima: zapadni su strmi i šumoviti, a istočni nastanjeni i dobro obraÄ‘eni i ispresjecani su malim ali dubokim dolinicama. Grad se sastoji iz jednog izduženog, nepravilnog četverokuta, čija je istočna strana duga sto trideset koraka. Zapadna strana je na vodi, gdje se nalazi samo jedna okrugla, sindrom pokrivena kula... Kuće su kao i džamija, od drveta. Jedino je kapetanov stan utvrÄ‘en jednim, pedeset koraka dugim, dvije stope debelim i osam stopa visokim zidom.". Ovaj zapis o Prijedoru se nalazi u bečkom ratnom arhivu. Predanje kazuje o Crnom Paši, Hadži Paši, koji se na povratku sa hadžiluka naseli ovdje. Dopade mu se šumoviti teren, zanosnost Sane, livade. Uz pomoć vojske rastjera hajduke na Kozari. Vremenom nikoše drvene kuće i drvena utvrda od iskrčene šume. Od Paše nastaše Hadžipašići, Pašići, Alipašići, pa Kapetanovići. Za njima doseliše Suljanovići, Crnalići, Babići, Rešići, Egići, Grozdanići. Predanje pominje sumu Lug u kojoj se nastani Hadži-Paša na mjestu današnjeg Prijedora. On bijasš bivši aga na Udbini. Njegovi potomci bijahu kapetani pridorski. Prijedor imaše samo tri kapetana: Hadži-Šaban, Ibrahim-kapetan i Mehmed-kapetan. Prvi se javlja kad i ime Prijedora uz kupoprodaju čifluka u selu Ramanovći, pa poslije na mahzaru Porti sa 16 zapovjednika i vojnika svoje kapetanije da se ostavi izvjesni Mustafa Muhlisi Muftić na položaju kadije kostajničke bekije, te do učešÄ‡a u "dubićkom" ratu, kad I umrije u Kulen Vakufu 1795. Sin mu Ibrahim-kapetan umrije od kuge 1815. Njega posjeti francuski konzul Farkad Stariji iz Travnika 1810. Ibrahimov sin Mehmedkapetan nadživje ukidanje kapetanija. Bi jedan od rijetkih za koga se drži da se nije prikljucio pokretu GradašÄevića, ali mu sinovi (dvojica) ne propustiše učešÄ‡e u bici protiv Latasa kod Kozarca.

 AUSTROUGARSKA OKUPACIJA

 Novija historija Prijedora počinje sa okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske -Monarhije 1878 godine i povlačenjem Turske sa ovih prostora. To je značilo veliku promjenu i raskid sa starim načinom života. Ta promjena i gubitak sigurnosti odlaskom Turaka bio je razlog za iseljavanje mnogih familija u Tursku, što je dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi stanovništva ovdašnjeg kraja. Dolazak Austrougarske je propratio brži razvoj ovog kraja i modernizacija. Ubrzo poslije okupacije sagraÄ‘ena je i katolička crkva, tačnije1898 godine kao i 1915 pruga Prijedor-Sanski Most-Srnetica i dalje preko Drvara za Knin i Split. Početkom 20 vijeka se otvara i pilana pomoću koje se vršila eksploatacija drveta po kome je ovaj kraj bio poznat. ÄŒitav predio oko Prijedora bio još od davnina poznat po rudnim bogatstvima, što pokazuju nalazišta u Ljubiji, Tomašici , Starom Majdanu i Sasinama, tako da je Austrougarska monarhija 1916 godine u Ljubiji otvorila rudnik željezne rude. Poslije velikog požara u prošlom stoljeću koji je uništio skoro kompletnu staru čaršiju, Prijedor se razvija arhitektonski kao moderan grad sa svim infrastrukturnim komponentama. Iz doba austrougarske lijepo je spomenuti i jednu legendu vezanu za gradnju male kapelice na staroj pilani u Kozarcu. Ta pilana je otvorena kao i mnoge druge širom Bosne i Hercegovine radi eksploatacije šumom bogate Bosne I Hercegovine. Vlasnik pilane, izvjesni bogataš iz Austrije se za vrijeme rada pilane i nastanio u Kozarcu. Tu se on i zagledao u jednu lijepu Kozarčanku, bogami i ona u njega. Ali pošto je ona bila muslimanka, a on katolik i uz to još Austrijanac i okupator, njeni roditelji kao i čitava okolina su bili protiv te veze. Vlasnik pilane je htio i da oženi lijepu djevojku ali roditelji ni da čuju. Ona je u meÄ‘uvremenu i zatrudnila sa njim. Ne znajući šta da radi sa sobom i još neroÄ‘enim djetetom, nemogavši se boriti protiv roditelja i mahale, odlučila se na očajnićki korak. Pope se na stijenu iznad pilane i baci se. To je i bio kraj ljubavi izmeÄ‘u nih dvoje. Austrijanac kad je saznao dade, u spomen te velike ljubavi, napraviti predivnu malu kapelicu na jednom proplanku na lijevoj obali Starenice, riječice koja tuda protiće. Kad gradnja bi gotova onako razočaran prodade pilanu i svo imanje i vrati se nazad u Austriju. Stijenu sa koje se djevojka bacila narod prozva " djevojačka stijena ". Ta stijena i kapelica ostadoše jedina uspomena na taj period.

 JUGOSLOVENSKA FEDERACIJA

 Iz doba bivše Jugoslavije nemamo baš puno podataka o značajnijim dogaÄ‘ajima prije 1942. Tu bi bilo važno spomenuti period drugog svjetskog rata I Prijedorsku rezoluciju u kojoj Bošnjački intelektualci i ulema traže od tadašnje vlade NDH da se prekine sa zločinima nad pravoslavnim stanovništvom. To je bio jedinstven primjer pored ostalih rezolucija iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle ... pobune protiv fašizma u ondašnjoj Evropi. Pored toga 1942 u i oko Prijedora se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka u Drugom svijetskom ratu - II ofanziva – Kozara koja je dovela do velikog stradanja stanovništva. Za vrijeme tog rata grad Prijedor biva 3 puta zauziman od strane partizana i ponovo osvajan od Nijemaca i Ustaša. Kao priznate antifašiste iz toga doba valja spomenuti Esada Midžića po kome ime nosi srednjoškolski centar, Dr. Mladena Stojanovića po kome naziv nosi medicinski centar i jedna od osnovnih škola, a ciji spomenik istiće ispred zgrade opštine kao i Muharema Suljanovića. Dan grada Prijedora je 16 maj, što je bio dan prvog osloboÄ‘enja od Nijemaca u Drugom svijetskom ratu. Velika razaranja grad je doživio pred sam kraj rata, koja su nastala kao rezultat neselektiranog bombardovanja od strane Amerikanaca u završnim operacijama rata.

 GENOCID NAD NESRPSKIM STANOVNIŠTVOM APRILA 1992

 NAJMRAĆNIJI DIO HISTORIJE PRIJEDORA

 Ovaj datum se može slobodno nazvati datumom smrti onakvog grada kakvog smo mi nekada znali. U noći uoći 1. maja "MeÄ‘unarodnog praznika rada" Prijedor je osvanuo preplavljen avetima prošlosti obučenim u kojekakve maskirne uniforme I okićene simbolima za koje smo mislili da su zauvijek iza nas. A na radio Prijedoru je odzvanjalo zvanično saopštenje uz "Marš na Drinu" da je "srpski narod preuzeo vlast u Prijedoru i načinio istorijski korak ka ostvarenju svoga sna o Velikoj Srbiji". Taj san smo nažalost mi svi odsanjali otvorenih očiju igrajući glavne uloge junaka iz Spielbergove Shindlerove liste. A film kao da nije imao kraja. Mnogi od nas su prošli tada svoj put za Bleiburg i mnogi od tih putnika se nikad nisu vratili. Te noći, kada se u obično sve spremalo za sutrašnje roštijanje na Pilani, Bešića poljani, Rasavcima, Staroj pilani i ostalim prijedorskim izletistima, u Prijedor su ušli tenkovi i transporteri tzv. JNA i zajedno sa njom gomile ljudskog otpada koje su se nazivale "arkanovcima", "belim orlovima", "šešeljovcima" i koje su donijele užas i razaranje na ulice ovoga nekad mirnog i pitomog grada. Sa njihovim dolaskom nestao je i Prijedor onakav kakav je bio i kakav nikad više neće moći biti kao i mnogi mirni dobri ljudi koji su Prijedoru davali dušu. Rezultat svega toga je: 15.000 graÄ‘ana Prijedora se vodi kao ubijeni i nestali, 35.000 u izbjeglištvu, većina sela u okolini su do temelja spaljena kao i kompletno područje Kozarca. Mnogi od tih nestalih se danas pronalaze po mnogim jamama u okolini grada, a najvećio dio kriju rudokopi Omarske, Ljubije i Tomašice. Preko 30 džamija i nekoliko katoličkih crkava ja porušeno. Starog grada nema više i nema više ko da prolazi kejom, nečuje se više ezan sa munare čaršijske džamije niti kandilji označavaju kraj još jednog ispostenog dana Ramazana. Nema ko da doÄ‘e na ponočku ili da zapali svijeću, nema ko da prouci Fatihu a ako je kojim slučajem neko i ostao nema više gdje. Nažalost, umjesto po nekim lijepim stvarima, nas grad će zauvijek ostati poznat po najzloglasnijim logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju i po najvećem broju ratnih zločinaca. Mnoge graÄ‘evine su srušene ali najtužnije od svega je to što je Prijedoru ubijena duša i njegov duh koji su činili ljudi kojih više nema. Sada poslije pogroma Bošnjaka, Prijedor i kompletno područje općine, iako još uvijek na obalama Sane, se nalazi na neprirodnoj granici "Republike Srpske" i Federacije Bosne i Hercegovine. A samo Sana mirno teće i čuva istinu o prošlosti i postojano čeka neku ljepšu budućnost i nada se nekim sretnijim vremenim, a i nekim boljim ljudima da koraćaju njenim obalama. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u općini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premošÄavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poreÄ‘enju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih meÄ‘unacionalnih sukoba".

KONTEKST PREUZIMANJA OPĆINE PRIJEDOR

 Zategnutost zbog dogaÄ‘anja u Bosni I Hercegovini pogoršana je propagandom i političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Već smo spomenuli propagandnu aktivnost u općini Prijedor, ali vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, Bošnjaka i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vračeni sa fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u općini Prijedor već u proljece 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i sa Pala. Kao što smo već rekli, takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a općina Prijedor nije bila izuzetak. U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije.Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za općinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešÄ‡a, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takodje predlozila zajednicki plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje čemo  živjeti zajedno", sa namjerom da pokaže da su skladni meÄ‘unacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski symbol nalazio izmeÄ‘u hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali. Kao što smo već rekli, s približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika, nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešÄ‡a. U prijedorskoj skupštini općine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a općina Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou općine. U tom smislu, voÄ‘e SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke iskljuće iz formiranja vlade. Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, meÄ‘utim, insistirala na 50% mjesta za sebe. VoÄ‘eni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak izmeÄ‘u SrÄ‘e Srdića, predsjednika prijedorskog opcinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika općinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da naÄ‘u rješenje I stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini općine u Prijedoru u januaru 1991. Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne I Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće izmeÄ‘u SDA i SDS oko podjele vaznih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik općine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je joć šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi. Odbijeni su svi argumenti za etničku ravnotežu na tim funkcijama, kao i na drugim funkcijama u društvenim i privatnim firmama i institucijama. SDS je uporno podržavala svoje kandidate i štitila tadašnje stanje, po kojem su Srbi drzali oko 90% funkcija u finansijskim institucijama, te društvenim i javnim preduzečima.

 UVOD U PREUZIMANJE OPĆINE PRIJEDOR

 U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, čiji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika zvanične skupstine općine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan općine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne- Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešÄ‡e svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je I neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru. Veza izmeÄ‘u zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko saraÄ‘ivala" sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti. Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine općine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu općine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je općina podijeljena izmeÄ‘u Srba i muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provoÄ‘enje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.

 PREUZIMANJE GRADA PRIJEDORA

 Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri čirilična slova "s" vijorila se na zgradi općine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv općine Prijedor u "Srpska općina Prijedor". Muharem Nezirević, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine općine, a zatim je postao predsjednik skupštine srpske općine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa općinom Prijedor. Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je voÄ‘a teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlaćenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefax nego završna faza dugo pripremanog plana.

 PRIJEDOR NAKON PREUZIMANJA – OSNIVANJE KRIZNOG ŠTABA

 Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog štaba ARK. Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, o kojima čemo govoriti kasnije, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takoÄ‘e bio zadužen za mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upučivani i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upučeni stanovništvu uopšte, provoÄ‘eni samo prema muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogučavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu.

 INCIDENT NA HAMBARINAMA

Kao rezultat povećane meÄ‘unacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to podrućje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je nareÄ‘eno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan musliman. Nakon incidenta, krizni štab općine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina I okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje. U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadicne borbe lokalne voÄ‘e sakupile su i predale većinu oružja. Do tada su mnogi stanovnici već pobjegli u druga podrućja pod muslimanskom ili hrvatskom vlašÄ‡u, krečući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema šumi, koja je takoÄ‘e granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišÄ‡enja općine, kada je iz Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišÄ‡eno oko 20.000 ne-Srba.

NAPAD NA PODRUÄŒIJE KOZARCA

Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti izmeÄ‘u novih srpskih vlasti I Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovništva općine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima sirom podrućja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski graÄ‘ani. VoÄ‘eni su pregovori izmeÄ‘u delegacije graÄ‘ana Kozarca I Kriznog štaba općine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. iskljućene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak I izlazak iz Kozarca. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podreÄ‘enost novim vlastima u srpskoj općini Prijedor, te da predaju svo oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je zapoćeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko 50% Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju izmeÄ‘u juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišÄ‡en od stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim podrućjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoliko svjedoka, nije ostao "bez života". Prilikom napada na Kozarac pazilo se da se ne nanese šteta srpskoj imovini. Azra Blažević je svjedočila da su poslije postizanja sporazuma koji je dozvoljavao ljudima da napuste Kozarac 26. maja 1992. vojnici povezani sa srpskim snagama naredili jedinoj Srpkinji koja je ostala u bolnici da pokaže svoj stan, kako ga ne bi oštetili. Predočeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao što su Rajkovići i PodgraÄ‘e ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivše JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general-potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvoÄ‘eni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu oštećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom večinom srpski; političke voÄ‘e i funkcioneri u policiji su Srbi.

POSTUPANJE SA NE-SRBIMA

 Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK počeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog štaba ARK, Radoslav BrÄ‘anin, imao je ekstremna gledišta u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao i izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takoÄ‘e ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se poraÄ‘aju u banjalučkoj bolnici. TakoÄ‘e je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna". Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih voÄ‘a iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, izmeÄ‘u ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke. Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i voÄ‘enja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao I gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od graÄ‘ana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoÄ‘ena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine MeÄ‘unarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba sirom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskračivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohaÄ‘aju osnovnu i srednju školu. Ne-Srbi više nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takoÄ‘e je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ogranićenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomićno isključivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru nareÄ‘eno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce izmeÄ‘u 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišÄ‡enja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika večina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobičajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000 Hrvata, nakon čišÄ‡enja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata i oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. ÄŒak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrÄ‘ena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru. U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega sto pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".ne bi oštetili. Predoćeni su dokazi o upotrebi natpisa "srpska kuća - ne diraj" na srpskoj imovini, a srpska pravoslavna crkva je, za razliku od džamije, preživjela napad i kasnije uništavanje. Isto tako, pretežno srpska sela kao sto su Rajkovići i PodgraÄ‘e ili nisu granatirana uopšte, ili su granatirana samo slučajno. Dana 26. maja 1992. postignut je sporazum koji je dozvoljavao ljudima da se predaju i napuste grad. Dana 27. maja 1992. visoki vojni oficiri sastali su se radi instrukcija o napadu na Kozarac. General potpukovnik Talić, kao komandant Banjalučkog korpusa, 5. korpusa bivse JNA, obavješten je da je 800 ljudi ubijeno prilikom napada na Kozarac i da je 1.200 zarobljeno. U jedinicama korpusa ubijena su četiri vojnika, a petnaest je ranjeno. Pukovnik Vladimir Arsić komandovao je 343. mehanizovanom brigadom, koja je bila angažovana u napadu, a major Radmilo Zeljaja bio je direktno zadužen za napad. Obojica su bili bivši oficiri JNA. Napad na Kozarac, kao i sve aktivnosti vezane za aktivnu borbu, morao je u skladu sa procedurom vojnog zapovjednistva odobriti general potpukovnik Talić, koji je jedini mogao narediti da se jedinice angažuju u borbenim dejstvima. Za vrijeme napada Civilno stanovništvo potražilo je zaklon na raznim mjestima, a sa ulaskom u Kozarac srpske pješadije, koja je tražila da ljudi napuste svoja skloništa, formirale su se duge kolone civila koji su odvoÄ‘eni na mjesta gdje su sakupljani i razdvajani. Za razliku od Hambarina, nesrpskom stanovništvu nije dozvoljeno da se nakon napada vrati u Kozarac, te su, uz nekoliko izuzetaka, muškarci odvedeni u logore Keraterm ili Omarsku, a žene i starci u logor Trnopolje. Do kraja ljeta podrućje je napušteno, s tim da su mnoge zgrade koje nisu ostećene za vrijeme napada naknadno opljačkane i uništene. Vremenom su se malobrojni srpski stanovnici vratili i Srbi raseljeni sa drugih podrućja doselili su se u Kozarac. Danas su općina Prijedor i gradić Kozarac ogronmom većinom srpski; političke voÄ‘e i funkcioneri u policiji su Srbi. Odmah nakon osnivanja, Krizni štab ARK poćeo je donositi odluke o postupanju sa ne-Srbima. Predsjednik Kriznog staba ARK, Radoslav BrÄ‘anin, imao je ekstremna gledista u pogledu velike Srbije i prihvatanja drugih nacionalnosti na toj teritoriji. Njegov stav, koji se neprekidno ponavljao u sredstvima javnog informisanja, bio je da se na teritoriji koja je imala biti Velika Srbija može prihvatiti najviše dva posto ne-Srba. Da bi obezbijedio ovaj postotak on je na banjalučkom radiju zagovarao direktnu borbu, uključujući i ubijanje ne-Srba. Isto tako, Radislav Vukić, predsjednik općinskog odbora SDS u Banja Luci i predsjednik regionalnog odbora SDS, kao I izabrani član glavnog odbora SDS za Bosnu i Hercegovinu, bio je takoÄ‘e ekstremista koji je putem medija objavio svoju odluku da ne dozvoljava ženama ne-Srpkinjama da se poraÄ‘aju u banjalučkoj bolnici. TakoÄ‘e je izjavio da sve mješovite brakove treba razvesti i poništiti, a da djeca iz mješovitih brakova "valjaju samo za pravljenje sapuna". Stavovi koje su ova dvojica istaknutih srpskih vodja iznosili, a koji su svojevremeno smatrani ekstremnim, do 1992. postali su prevladavajući stavovi rukovodstva SDS, a njihovo prihvatanje bilo je preduslov za napredovanje u SDS. Na pojedince izvan SDS koji se nisu slagali sa sve ekstremnijim stavovima rukovodstva SDS vršeni su razni pritisci, izmeÄ‘u ostalog otpuštani su s posla, prijetilo im se, premlaćivani su, a u kuće ili pod automobile im je postavljan eksploziv. Političarima i iz SDS i iz drugih stranaka koji se nisu slagali sa ovom politikom prijetilo se povredama ili smrću, te su mnogi od njih stoga napustili ovo podrućje. Nakon više mitinga za mir širom Banja Luke, a koji su na kraju obustavljeni blokadom na kontrolnim punktovima je u početku čuvala paravojna jedinica Srpske odbrambene snage, da bi poslije na ovim punktovima bile rezervne snage policije, do proljeća 1992. ućutkano je svako otvoreno neslaganje sa politikom SDS. Sredstva javnog informisanja izvještavala su samo o politici SDS i sve su prisutniji bili izvještaji iz Beograda, u kojima su se iznosili ekstremni stavovi i propagirao koncept Velike Srbije. U skladu sa tom politikom, Krizni štab ARK poćeo je primjenjivati ekstremna ogranićenja na kretanje i život ne-Srba. Te odluke bile su obavezujuće širom teritorije ARK, uključujući i općinu Prijedor, a Krizni štab ARK je provjeravao da li općinski krizni štabovi ili drugi nadležni organi provode njegove odluke. Do maja 1992. ne-Srbi koji su živjeli na teritoriji ARK bili su u izuzetno teškoj situaciji. Kao i za Srbe koji se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju, ogranićena im je sloboda kretanja i uveden policijski sat. Mjere koje su se posebno odnosile na ne-Srbe obuhvatale su otpuštanje s posla, zabranu otvaranja i voÄ‘enja privatnih firmi, napad na izvjesne objekte, kao i gubitak socijalnog i zdravstvenog osiguranja kao posljedicu nezaposlenosti. Samo oni koji su bili lojalni Republici Srpskoj imali su pravo na odgovorna mjesta, a lojalnost je definirana u junu 1992. kao prihvatanje SDS kao "jedinog pravog predstavnika srpskog naroda". Pored toga, česta je bila taktika terora, kao što je bio "crveni kombi", veliki crveni kombi sa osam pripadnika rezervne policije u policijskim uniformama koji su se vozali po Banja Luci i od graÄ‘ana tražili lične isprave. Lica koja bi uhapsili, pretežno muslimani i Hrvati, nisu odvoÄ‘ena u zatvor nego u zgradu posebno namijenjenu za premlaćivanja. Crveni kombi, koji je bio u upotrebi od maja do kraja 1992, postao je simbol straha. Postoji opsežna dokumentacija o poteškoćama kroz koje je prolazilo nesrpsko stanovnistvo u ARK. U jednom izvještaju iz 1993. godine MeÄ‘unarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) konstatovao je da se manjinsko civilno stanovništvo u Banja Luci prebija, da mu se prijeti i da ga se pljačka. Kulturni i vjerski simboli ne-Srba širom ovog podrućja bili su cilj uništavanja, a kao još jedna mjera za minimalizaciju nesrpskog stanovništva u ovom podrućju osnovana je državna agencija da pomogne razmjenu nesrpskog stanovništva za Srbe. Nakon svog osnivanja u maju 1992, Krizni štab općine Prijedor provodio je ove restriktivne mjere protiv ne-Srba, koji su otpuštani s posla, kojima je uskraćivana potrebna dokumentacija i čijoj djeci nije dozvoljeno da pohaÄ‘aju osnovnu i srednju školu. Ne-Srbi vise nisu ispunjavali uslove za rukovodeća mjesta i konačno su morali otići skoro sa svih mjesta. Optuživanje I propaganda protiv muslimana i Hrvata, uključujući i uvrede na nacionalnoj osnovi, mogli su se čuti na radiju, a ne-Srbima nije dozvoljavano da putuju izvan općine. Kretanje ne-Srba u krugu općine takoÄ‘e je bilo onemogućeno, a kontrolisano je policijskim satom i blokadama na kojima su pregledavane lične isprave, te ako osoba nije bila Srbin, jednostavno je bilo uskratiti joj prolaz. Kontrola kretanja protezala se i na privatne stanove, korištenjem evidencije u koju su muslimani I Hrvati morali unositi kretanje pojedinaca u stambenim zgradama, a dnevno su vršeni pretresi skoro svih stanova muslimana i Hrvata. Dodatna ograničenja obuhvatala su i blokiranje telefonskih linija i djelomično iskljućivanje električne struje ne-Srbima. U cijeloj općini džamije i ostale vjerske institucije bile su cilj uništavanja, a oduzimana je imovina muslimana i Hrvata vrijedna milijarde dinara. Nakon neuspjelog pokušaja manje grupe slabo naoružanih ne-Srba da 30. maja 1992. povrate kontrolu u Prijedoru, ne-Srbima u Prijedoru nareÄ‘eno je da bijelim krpama oznaće svoje kuće u znak predaje. Na kraju su podijeljeni u dvije grupe: muškarce izmeÄ‘u 12 i 15 ili 60 do 65 godina, i žene, djecu i starce. Muškarci su uglavnom odvedeni u logore Keraterm i Omarska, a žene u logor Trnopolje. Pored toga, uništen je stari dio grada Prijedora, poznat kao Stari Grad, u kojem su živjeli uglavnom muslimani. Nakon čišÄ‡enja Prijedora, svi preostali ne-Srbi su morali nositi bijele trake na rukavima kako bi se mogli razlikovati. Ne-Srbi su živjeli u strahu, jer su ih bivši prijatelji prijavljivali vlastima, a nestanak ne-Srba postao je svakodnevna pojava. Za one koji su bili zatvoreni u logorima u tom podrućju, od kojih su velika većina bili ne-Srbi, stanje je bilo užasno, s tim da su, kako čemo kasnije opisati, surova premlaćivanja, silovanja i mućenje bili uobićajeni, a životni uslovi stravični. Dok je prije sukoba u općini Prijedor bilo oko 50.000 muslimana I 6.000 Hrvata, nakon čišÄ‡enja ostalo je samo oko 6.000 muslimana i 3.000 Hrvata I oni su živjeli u vrlo teškim uslovima. Pozivani su da obavljaju teške i opasne poslove, teško im je bilo kupiti hranu, zlostavljani su i ubijani neprekidno. ÄŒak je 1994. MKCK izvijestio kako je potvrÄ‘ena smrt devetorice muslimanskih civila u dva dana u općini Prijedor. Kao rezultat ovih teškoća, Visoki komesar za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) i MKCK tražili su od vlasti bosanskih Srba dozvolu za evakuaciju preostalih ne-Srba sa općine Prijedor te su, kad im je to odbijeno, odlućili bliže pratiti kako se postupa sa manjinama u Prijedoru. U Kozarcu je bila dobro poznata ovakva atmosfera diskriminacije i neprijateljstva prema ne-Srbima koju je širilo srpsko rukovodstvo u cijelom ovom regionu. Nakon preuzimanja grada Prijedora i prije napada na Kozarac, Srbi su preko policijskog radija neprekidno govorili o uništavanju džamija i svega što pripada "balijama", nazivajući muslimane tim pogrdnim nazivom, kao i o potrebi da se unište same "balije".

 LOGORI

 Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrućja srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i voÄ‘eni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji sa njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, izmeÄ‘u ostalog premlačivanju, seksualnom zlostavljanju, mućenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajućem psihološkom zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su čuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosily uniforme i obično bili naoružani automatskim puškama i drugim ličnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajući ih "balijama" ili "ustašama", kao što je već pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.

LOGOR OMARSKA

 Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaćeni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakić. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuća" i "crvena kuća". Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istoćne strane bio je niz pomićnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona I strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko četrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguć ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Većina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljeÄ‘ivani. "Bijela kuća" služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuća", bila je takoÄ‘e mjesto na koje su zatvorenici odvoÄ‘eni na teška premlaćivanja i odakle se najčešÄ‡e nisu vraćali živi. Upravna zgrada bila je djelomićno jednospratnica, s tim da su se kuhinja I trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tačku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na čijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuća" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuća", preko puta kraja hangara. Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obično bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istoćnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upućivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kuću". Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skućenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, meÄ‘utim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a često su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže često su usred ljetnih vručina držana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i noćima bez obzira na vremenske prilike, a poneki čak I mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene čorbe od krompira i tanke kriške kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trćati, dok su ih stražari pri ulasku I izlasku često tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. MeÄ‘utim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kući" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, naročito oni koji su bili teško povrijeÄ‘eni nakon premlaćivanja u logoru, često nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj često i dugo je uskraćivana voda za piće, koja ni inaće nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali čekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajući ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su često prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogućnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su česta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari često nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plastični bokal vode. Zatvorenici su prozivani za isljeÄ‘ivanje obićno nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajući rukama i nogama. Tokom isljeÄ‘ivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretućeni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajući ga rukama i nogama, često ga rušeći sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slučajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj način im nanijeli teške povrede. Sve se to dogaÄ‘alo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a čini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika. Nakon isljeÄ‘ivanja zatvorenici su često morali potpisati lažne izjave o svom učestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na isljeÄ‘ivanje. Naveće bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odreÄ‘ene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog električnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slučajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojačavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici često se nisu vraćali, a svjedoci koji su im bili bliski roÄ‘aci svjedoćili su da otada više nikad nisu viÄ‘eni i da se pretpostavlja da su ubijeni.  Žene zatvorene u logoru Omarska po noći su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvoÄ‘ena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli. "Bijela kuća" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kući" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi često bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi način zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih učestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali čistiti nakon tih premlaćivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa često su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuće". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuće" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora. "Crvena kuća" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvoÄ‘eni radi premlaćivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali čistiti "crvenu kuću", često su nalazili kosu, dijelove odjeće, krv, obuću i prazne čahure od metaka. TakoÄ‘e su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaćeni i ubijeni u "crvenoj kući".

 LOGOR KERATERM

 Zatvorenički logor Keraterm, koji se nalazi na istoćnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramičkih pločica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatoćeno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruće, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zaključani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U početku su svi koristili jedan WC, ali taj se začepio pa su dobili bačve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogućnosti za pranje. Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste čorbe i komadić kruha. Užasno ih je mućila glad. Premlaćivanja su bila veoma česta, zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su često prozivani i premlačivani noću, a oni koji bi se vraćali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlaćivanja. Dizenterija je bila česta, a nije bilo lječnićke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene tokom premlaćivanja. IsljeÄ‘ivanja su se odvijala uz premlaćivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kućama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima. Saslušani su iskazi o masovnom smaknuću zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noći zatvorenici su čuli mitraljeske rafale, nakon čega su uslijedili pojedinaćni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedeće jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedeće noći, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedećeg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj način ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.

LOGOR TRNOPOLJE

 Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željeznićkoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su čuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzović. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoć radio je ljekar-zatvorenik I nekoliko bolničara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjeÄ‘ivala hranu. Budući da nije bilo hrane, u početku su ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoći onih mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su često izlazili iz logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kućama. To je, meÄ‘utim, bilo opasno jer je tamo često bilo vojnika koji su pljačkali kuće i koji bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst poćeo obezbjeÄ‘ivati nešto hrane. Nije postojao redovni režim isljeÄ‘ivanja ili premlaćivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlaćivanja i ubijanja. Jedan svjedok, Sulejman Bešlić, izjavio je da je vidio mrtvace s isćupanim jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Budući da se u ovom logoru nalazio najveći broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila češÄ‡a nego u drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom većeri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih. Jedan svjedok, Vasif Gutić, koji je bio bolničar, u Trnopolju je odreÄ‘en da radi u ambulanti i svjedoćio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru. On je često razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlaÄ‘a imala dvanaest godina, i ljećio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je izjavio sljedeće: Sam čin silovanja, po mom mišljenju -- razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije-- imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su sebi možda objasniti kraÄ‘e, pa čak I premlaćivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki način prihvatili, ali kada su počela silovanja, izgubili su svaku nadu. Dotada su se nadali da će rat proći, da će se sve smiriti. Kada su poćela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah, užas. Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se naÄ‘u napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znaći da su zapravo bili zatoćeni u logoru. U početku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista. MeÄ‘utim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije. Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95%, patila je od dizenterije. Tekuće vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ograničenom broju. Vode za piće skoro da nije ni bilo jer je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Uši  šuga bili su takoÄ‘e rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plastičnih cerada i slićnog. Dana 1. oktobra 1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su potpisali saglasnost da se odriću svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etničkog čišÄ‡enja, jer su oni Muslimani I Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu otuda deportovani iz Bosne i Hercegovine.