4
PRIJEDORSKI MEMORICID – PROGRAMIRANI ZABORAV I NEGIRANJE PRIJEDORSKOG GENOCIDA
Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a straviÄni zloÄini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. MeÄ‘u žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela.
POKRETAÄŒKA SILA GENOCIDA VIŠE SE NALAZI U PROSTORU MEÄU LJUDIMA, NEGO U NJIMA SAMIMA
Gotovo tri decenije nakon II svjetskog rata, akademska istraživanja ogenocidu bila su veoma skromna. Industrijalizacija ljudske smrti tokom holokausta i drugih genocida u II svjetskom ratu užasnula je svijet, no Äinise da je trebao proteći odreÄ‘eni vremenski period da se nauÄnici suoÄesa uzrocima i naÄinima tog kolektivnog aktiviranja mraÄne strane ljudskeprirode. Naime, odgaÄ‘anja suštinske analize genocida mogu se potražiti i u Äinjenici da genocid nije znaÄio samo masovna stradanja naroda - već i masovnu participaciju egzekutora. ÄŒovjeÄanstvo je bilo šokirano holokaustom i drugim genocidima koje su poÄinile nacistiÄke snage i njihovi kolaboratori, kao da je ljudska sklonost za masovnim uništenjem sopstvene vrste bila nepoznanica do II svjetskog rata. MeÄ‘utim, uništenja naroda od njihovih neprijatelja poznata su još od antiÄkih vremena. Primjeri su brojni: potpuno uništenje Troje koja je spaljena, muškarci pogubljeni, a žene i djevojÄice odvedene u ropstvo. Ratovi koje je u 13. stoljeću vodio Džingis Kan, posebno protiv kineskog imperija, imali su sve simbole genocida. Križarski ratovi, od 11. do 13. stoljeća, kojima je bio cilj osloboditi Jeruzalem od islamske vlasti, takoÄ‘er su primjer genocidnih ratova. Opsada Jeruzalema od 1099. bila je posebno surova, jer su križari bezmilosti ubijali sve koji su im se našli na putu- muškarce, žene i djecu, a kada je ubijanje prestalo, izvan gradskih zidina ostale su „piramide spaljenih tijela“.1 Genocid je izvršen i nad domorodaÄkim narodima u vrijeme kolonijalnih osvajanja, nad muslimanima u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, kao i nad Armenima u I svjetskom ratu. Ovo je samo kratka lista povijesnihprimjera genocida izvršenih prije i tokom Prvog svjetskog rata, kojoj ćemo se u ovoj knjizi Äesto vraćati. Dakle nakon osloboÄ‘enja koncentracionog logora Aušvic, nisu bile povijesna novina i oÄigledno je da je Hitler, kao brižljivi student svjetske povijesti, imao od koga da uÄi. Holokaust, ili„shoah“, kako se naziva genocid nad Jevrejima u svrhu naglašavanja specifiÄnosti stradanja jevrejskog naroda, svakako da je drugaÄiji u odnosu na druge genocide u povijesti. SpecifiÄnost koja ga je odredila u javnom i akademskom diskursu jeste da je to prvi zloÄin tolikih razmjera sa kojim se putem mass medija suoÄila svjetska javnost, ali što je mnogo važnije, i „svjetska savjest“. Rezultati suoÄavanja svjetske savjesti sa holokaustom su razoÄaravajući. Lekcija nauÄnika koji su izuÄavali genocid i poduÄavali o ranom prepoznavanju genocida, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obraÄ‘ena da je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela tome da u Bosni i Hercegovini i Ruandi genocid nije prepoznat na vrijeme. Posljedica takvih stavova svjetske akademske zajednice reflektirala se i na stavove meÄ‘unarodne zajednice koja je svojom politikom praktiÄno bila kolaborator agresora, i ne samo da nije sprijeÄila genocid, nego je žrtvama uskratila pravo na odbranu. Toj kontraproduktivnosti nauke u prepoznavanju i prevenciji genocida u odreÄ‘enoj mjeri doprinijeli su i oni koji su promovirali tezu da je genocid nad Jevrejima za vrijeme II svjetskog rata jednostavno neshvatljiv ljudskom razumu, da ga je dakle teško pojmiti i zapravo nemoguće porediti sa nekim drugim sliÄnim dogaÄ‘ajima u povijesti. Da bi zaštitili„status“ holokausta, za ono što se dogaÄ‘alo u Bosni i Hercegovini ti akademski krugovi koristili su eufemizam „etniÄko ÄišÄenje“, a za Ruandu „plemensko nasilje“, što u medijskim izvještajima nije zvuÄalo kao„najgori zloÄin“ i svjetske politiÄare nije obavezivalo na vojnu intervenciju. Neki od autora su upravo iz ove „relalivistiÄke perspektive“zagovarali da se optužba za „genocid“ treba po svaku cijenu izbjegavati kada je u pitanju Bosna i Hercegovina: „Optužba za genocid, za razliku od optužbe za ratne zloÄine, fiksira krivicu na jednu stranu, te stoga od krivice oslobaÄ‘a drugu stranu (žrtvu). Optužbu za genocid gotovo uvijek prate zahtjevi da se navodni poÄinioci kazne ne samo za navodna djela genocida, nego i za djela koja prate genocid.“ S druge strane, veliki je broj autora koji smatraju da su intelektualci kojisu zagovarali relativistiÄki pristup ratovima u bivšoj Jugoslaviji zapravo doprinijeli nerazumijevanju genocida: „Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u sluÄaju analiza o bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na raÄun izjednaÄavanja žrtve sa agresorom, na raÄun neprepoznavanja ko su poÄinioci genocida i zloÄina protiv ÄovjeÄnosti.“
DANAS SE ISTRAŽIVAČI SLAŽU DA JE ZLOČIN KOGA SU POČINILE SRPSKE SNAGE U BIH GENOCID
Danas može se reći da meÄ‘u istraživaÄima genocida postoji saglasnost da je zloÄin koji su poÄinile srpske snage u Bosni i Hercegovini genocid, kao što postoji konsenzus da je genocid poÄinjen i u Ruandi. Rezolucijom UN-a zloÄini Crvenih Kmera takoÄ‘er su okarakterizirani kao genocid, te je osnovan i MeÄ‘unarodni tribunal za Kambodžu. Konferencija MeÄ‘unarodne asocijacije istraživaÄa genocida (IAGS), koja je održana u julu 2007. u Sarajevu, pokazala je dramatiÄnu promjenu u stavovima svjetskih nauÄnika u vezi sa definicijom genocida. Većina prezentiranih eseja i diskusija bile su orijentirane ka postizanju inkluzivnije definicije genocida, u svrhu ranog prepoznavanja i efektivnije prevencije. S druge strane, na politiÄkom nivou, osim genocida u Srebrenici koji je izvršen u julu 1995., genocidni proces od 1992. do 1995.u Bosni i Hercegovini još uvijek se negira, Äemu povoda daje i dominantna sudska praksa. MeÄ‘unarodni kriviÄni sud za bivšu Jugoslaviju prvi put je pravosnažno potvrdio genocid u Srebrenici presudom protiv generala Vojske Republike Srpske (VRS) Radislava Krstića. MeÄ‘utim, ta je presuda vremenski ograniÄena na juli 1995., a teritorijalno na Srebrenicu i mjesta izvršenja genocida. ZloÄine poÄinjene u istoÄnoj Bosni tokom 1992. godine ICTY tretira kao zloÄine protiv ÄovjeÄnosti, osim što je optužnica u sluÄaju Milošević zloÄine u istoÄnojBosni poÄinjene tokom 1992. okarakterizirala kao genocid. Uptužnice protiv Karadžića i Mladića zloÄine u istonoj Bosni od 1992. takoÄ‘er karakteriziraju kao genocid.Tokom suÄ‘enja Slobodanu Miloševiću izneseni su brojni dokazi prema kojima je u Bosni i Hercegovini genocid zapoÄeo još u proljeće 1992. godine, što je potvrÄ‘eno i meÄ‘upresudom u ovom sluÄaju od 16.6.2004. Naime, prema ovoj meÄ‘upresudi, genocid je potvrÄ‘en u sedam bosanskohercegovaÄkih gradova: BrÄkom, Prijedoru,Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, KljuÄu i Bosanskom Novom. Optužnice na ICTY protiv Karadžića i Mladića zloÄine u istoÄnoj Bosni od 1992. takoÄ‘er karakteriziraju kao genocid. Na državnom nivou, u Sudu Bosne i Hercegovine takoÄ‘er su voÄ‘eni i vode se postupci za zloÄine poÄinjene na podruÄju istoÄne Bosne, ali se i ti zloÄini kvalificiraju kao zloÄini protiv ÄovjeÄnosti. Presuda od 26. februara 2007., u predmetu pred MeÄ‘unarodnim sudom pravde (ICJ) u Hagu, u procesu BiH protiv Srbije na osnovu Konvencije o spreÄavanju i kažnjavanju genocida, takoÄ‘er potiÄe na dodatna istraživanja. Ova presuda - koja je kao genocid okvalificirala samo masovna ubistva u Srebrenici u julu 1995. godine, a ostale masovne zloÄine srpskih snaga u Bosni kao zloÄine protiv ÄovjeÄnosti i ratne zloÄine- uspostavila je veoma visok, praktiÄno nedostižan standard za dokazivanje genocida. Ovakav stav sudija ima krajnje negativne posljedice na kvalifikaciju masovnih zloÄina koji se u ovom trenutku u ime države izvršavaju u Darfuru i Gazi. Naime, dovoÄ‘enje standarda za dokazivanje genocida na prihvatljiv nivo u svakom sluÄaju bi imalo mnogo ozbiljnije posljedice za mnoge države. PresudeICTY and ICJ-a nisu jedine presude meÄ‘unarodnih sudova u kojima se može naći potvrda za pravnu kvalifikaciju zloÄina u Bosni i Hercegovini. Evropski sud za ljudska prava je u julu 2007. izrekao presudu prema kojoj je potvrdio da su u junu 1992. srpske snage u Doboju poÄinile genocid nad Bošnjacima. Naime, Jorgić je u NjemaÄkoj 1999. osuÄ‘en za genocid, da bi se nakon toga žalio Evropskom sudu za ljudska prava. MeÄ‘utim, sudije u Strasbourgu su podržale presudu njemaÄkog suda. Usprkos velikom broju autorskih djela o ovoj temi, mali je broj studija koje bi pomogle da se, komparativnom metodom, pomoću teorija o genocidu, identificiraju uzroci genocida u Bosni i Hercegovini sa posebnim fokusom na tako masovno uÄešÄ‡e srpskog stanovništva u ovom zloÄinu. Kao što smo vidjeli, situacije u kojima većinska populacija tolerira ili podržava genocid nad drugim narodom, nisu historijska novina. Osnivanjem MeÄ‘unarodnog kriviÄnog tribunala za bivšu Jugoslaviju(ICTY), krivica za genocid je individualizirana. Individualiziranje krivice je civilizacijska tekovina i u osnovi je pravosudnih institucija demokratskih država. Osim istraživanja pojedinaÄne krivice, istraživaÄi su okrenuti i istraživanju politiÄkih, vojnih i ideoloških uzroka genocida. Manji broj istraživaÄa suoÄava se sa kolektivnom prirodom genocida od poÄinilaca, stojeći na stanovištu da je državni vrh taj koji osmišljava i provodi genocid. To je naravno korektno razumijevanje genocidnog procesa,meÄ‘utim, rijetki istraživaÄi se suoÄavaju i sa neprijatnom Äinjenicom da je za genocid potrebno odobrenje većine pripadnika naroda u Äije ime se genocid provodi. Pitanja kao što su: Kako je moguće da toliki broj ljudi uÄestvuje u genocidu? Da li nam genocid ukazuje na mraÄnu stranu ljudske prirode? U kojim se uvjetima ta mraÄna strana može aktivirati?, ne postavljaju se dovoljno Äesto. Komparativna metoda koja je primijenjena s namjerom da se što bolje razumije pojam genocida, ne samo genocid u Bosni i Hercegovini, već općenito, pokazuje neosporni kapacitet ljudskih bića da jedni drugima Äine zlo.
ZAJEDNIČKA KARAKTERISTIKA SVIH GENOCIDA JESTE DA IZA NJIH STOJI DRŽAVA
Jedna od zajedniÄkih karakteristika svih zloÄina genocida u povijesti jeste da iza njih stoji država. Genocid je strukturno i sistematsko uništavanje nedužnih ljudi od birokratskog državnog aparata. Ulogu državne birokracije istiÄu svi ozbiljniji teoretiÄari genocida, jer genocid nije moguće provesti bez organizirane birokracije koja ima zajedniÄki cilj, a to je uništenje cijelog ili dijela jednog naroda. TakoÄ‘er, posebnu ulogu u genocidu imaju i tzv. paravojne snage, zapravo specijalne snage koje služe za masovna ubistva i protjerivanja naroda žrtve. Zajednicke karakteristike historijskih primjera genocida su ulogu državne birokracije, potom polarizaciju stanovništva i dehumanizaciju nacionalne grupe koja u genocidnom planu predstavlja žrtvu. Genocid je proces za koji je potreban državni plan i podrazumijeva precizno definiranu hijerarhiju. MeÄ‘utim, to je i proces za koji je neophodno mobilizirati sve slojeve stanovništva, te je genocid u tom smislu i'socijalni proces“. Religija ima veoma znaÄajnu ulogu u mobilizaciji masa. Prema historijskim primjerima genocida, žrtva nije nužno bez mogućnosti da se brani, ali je država koja provodi genocid dominantna u vojnom smislu u odnosu na žrtvu. Genocid karakterizira odsustvo sankcija, ali se to odnosi i na meÄ‘unarodnu zajednicu, koja je, kao pasivni posmatraÄ, Äesto sauÄesnik u genocidu. Osim toga, svaki genocid ima i svoju ekonomsku pozadinu, osvajaÄke namjerei agresivne planove. Analizirajući genocid nad Jevrejima, Raul Hilberg detaljno je opisao totalitarni i zastrašujući birokratski proces, koji je, da bi bio ostvaren, morao obuhvatiti cjelokupnu organiziranu zajednicu. Prema rijeÄima Hilberga, operacija istrebljenja Jevreja „se u svojoj cjelini doima, kada danas gledamo na to, kao mozaik sitnih fragmenata, od kojih je svaki bezbojan i vrlo banalan. MeÄ‘utim, taj niz vrlo obiÄnih aktivnosti, tih napomena, predstavki i telegrama, uklopljenih u svakodnevicu, rutinu i tradiciju, pretvorio se u proces masovnog uništenja“. Birokratski aparat koordinira i kontrolira isprepletenu mrežu aktivnosti koje imaju jedan zajedniÄki cilj -istrebljenje naroda žrtve u potpunosti ili jednog njegovog dijela. U tom smislu, funkcioniranje ekonomije, vojnih i policijskih snaga, crkve, te svih ostalih civilnih i vojnih službi potpuno je usklaÄ‘eno.
Prvi korak agresije bila je blokada glavnih saobraćajnica od JNA, dok je srpska teritorijalna odbrana (TO) blokirala seoske puteve. Sljedeći korak bio je poziv nesrpskom stanovništvu na predaju oružja. Srpske vlasti su takoÄ‘er pozivale ljude da doÄ‘u na odreÄ‘ena mjesta i svojim potpisom izraze lojalnost srpskoj vlasti. To su uglavnom bili stadioni, sportske dvorane, osnovne i srednje škole, tvorniÄke hale, magacini itd. Na tim mjestima dešavali su se genocidni akti, masovna ubistva, muÄenja i silovanja žena Tokom istraživanja genocida u Bosni i Hercegovini, Samantha Power je intervjuirala Jona Westerna, koji je 1992. radio kao analitiÄar u State Department's Bureau of Intelligence (Obavještajnom uredu State Departmenta). Interpretacija dogaÄ‘aja u Bosni i Hercegovini potvrÄ‘uje da je genocidni plan i sistem realizacijetog plana bio prepoznatljiv još od ranih dana agresije. Western kaže da je od aprila 1992. svakog dana morao letimiÄno pregledati oko 1.000 dokumenata koji su stizali iz BiH, a koji su svjedoÄili o masovnim ratnim zloÄinima. Bili su to dokumenti razliÄitih profila iz otvorenih izvora- izvještaji lokalnih i stranih novinara, humanitarnih radnika, kao i satelitski obavještajni podaci, klasificirani izvještaji obavještajaca na terenu i sliÄno. Satelitske slike koji je dobijao imale su, prema njegovim rijeÄi- ma, površnu blagost. Western je u junu 1992. svakodnevno gleda satelitske snimke koji su ga podsjećali na zvjezdano nebo, sa stotinama blistavih malih zvijezda. MeÄ‘utim, znao je da to nisu zvijezde već stotine malih vatri oko kojih su se skupljale izbjeglice koje su Srbi protjerali iz svojih domova. Western i njegov kolega iz CIA-e već su 4. jula došli do nevjerovatnih podataka koji su potvrdili sistematski razraÄ‘enu mrežu srpskih koncentracionih logora širom Bosne i Hercegovine. Osim što su potvrdili mrežu logora, analizom su došli do veoma Ävrstih zakljuÄaka da je srpska taktika u BrÄkom u sjevernoj Bosni bila ista kao i ona u Zvorniku u istoÄnoj Bosni i Prijedoru u zapadnoj Bosni. Naime, ova analiza je sugerirala da su genocidno ÄišÄ‡enje i vojni napadibili planirani i koordinirani. Westernove zakljuÄke bilježi Samantha Power.
„Bosanska srpska artiljerija bi zapoÄela napad na odreÄ‘eno selo. Srpske paramilitarne snage bi poÄele pješadijski napad, ubijajući naoružane ljude i hapseći nenaoružane ljude, a izbezumljene žene i djecu bi natjerali u bijeg. Kada bi se većina srpskih snaga pomjerila prema sljedećem selu, odreÄ‘eni broj paramilitarnih i regularnih snaga ostao bi da 'poÄisti teren“. U roku od nekoliko sati, oni bi popljaÄkali selo, ubili stoku i zapalili krovove kuća. Život nesrba na srpskoj teritoriji bio je zabranjen. Svakog dana oko 10.000 Bosanaca u strahu je bježalo iz svojih kuća.“20 Nakon ove analize, Western kaže da su potezi srpske vojske bili predvidivi. „Vidjeli smo napade kako dolaze posmatrajući naš kompjuterski terminal, skenirajući satelitske slike, ili ponekad tek gledajući televiziju. Znali smo šta će bosanski Srbi uraditi sljedeće i tu nije bilo ništa što bismo mogli da uradimo. Zamislite da možete reći: 'Ovo selo će umrijeti za dvadana' -a da pritom niste mogli ništa uraditi, već samo poslati izvještaj prema predviÄ‘enom lancu izvještavanja (prema vrhu). Veliki je broj dokaza, akademskih, obavještajnih i novinarskih analiza sa istim zakljuÄcima. Ponavljati da je genocid u Bosni Hercegovini bio planiran, izveden koordinirano i sa jasnom namjerom kako na politiÄkom i vojnom vrhu, tako i na najnižim nivoima, Äini se ponavljati ono što je oÄigledno.22 MeÄ‘utim, priÄu Johna Westerna- koji je zbog negiranja genocida od ameriÄkog politiÄkog vrha iz moralnih razloga dao ostavku -izabrali smo zbog toga što je temeljena na autentiÄnoj obavještajnoj analizi iz prvih dana rata koja je potvrdila postojanje genocidnog sistema, ali i zbog toga što potvrÄ‘uje da je ameriÄki politiÄki vrh od samog poÄetka agresije i genocida posjedovao podatke o zloÄinima, te da je hinjenje neznanja bilo samo izgovor za pasivnost meÄ‘unarodne zajednice. Satelitski snimci koje je analizirao John Western bile su zapravo slike realizacije srpskih strateških ciljeva.
TRAGEDIJA PRIJEDORA PREDSTAVLJA NEUPOREDIVO SREDSTVO ZA SPOZNAJU O MOGUĆNOSTIMA LJUDSKE VRSTE
Jedan grad, ma koliko bi, ne Äine samo kuće, trgovi, parkovi rijeke, mostovi. Dušu jednog grada, Äine prvenstveno ljudi toga grada, njihove naravi i sudbine
Gotovo pet stoljeća nakon lomaÄe koju je kardinal Cisneros podigao u Grenadi da bi spalio rukopise na arapskom, epizoda se ponavlja na još višoj ljestvici u Prijedoru. A to je bio pravi povod bandi osrednjih romanopisaca, pjesnika i historiÄara da krenu u zloÄin protiv pamćenja, u memoricid, divljaÄko uništavanje kolektivnog pamćenjea bošnjaÄkog naroda u Prijedoru.
Protok vremena u Prijedoru u vremenu zla nismo mjerili danima, sedmicama, godinama, nego eksplozijama i umiranjima
Ako nas pomisao na žrtve holokausta ne pokreće na to da reagiramo na genocid u Prijedoru, koju onda zamilsivu svrhu treba imati to sjeÄanje.
“U ime žrtava genocida – zloÄincima niko nema pravo oprostiti!
U ime života budućih generacija – ne smijemo zaboraviti!
Ko oprosti i zaboravi – pridružio se zloÄincima!”
RijeÄ je o stradanjima Bošnjaka, teškoj sudbini u novijoj historiji postojanja ovog evropskog naroda na prijedorskoj vjetrometini. TaÄno je da su bošnjaÄke žrtve padale pod razliÄitim nosaÄima stjegova s krstovima, pa ipak srpsko-pravoslavna zavjera, razliÄita od svih drugih, primijenila je programirani sistem potpunog istrebljenja i posljednjeg bošnjaÄkog uha u Prijedoru. Da ovo nije naša proizvoljna optužba upućena na adresu “ugroženoga” srpskog naroda, potvrÄ‘uju mnogobrojni podaci o sistematskom i planskom istrebljenju bošnjaÄkoga naroda od strane tog istog “ugroženog” naroda u Prijedoru.
Genocid nad Bošnjacima u Prijedoru je godinama brižljivo pripreman od najumnijih srpskih glava. Svijet, Evropa, ali i Bosna i Hercegovina su ostali slijepi i nijemi na sve ono što se dešava u ovom napaćenom gradu. Bol Prijedorskih Bošnjaka, nažalost, nije u isto vrijeme i bol svijeta, krik preklanih i silovanih PrijedoÄanki nije uzbudio bezdušne u svijetu. Scenarij velikosrpskoga agresora može se i dalje nesmetano odvijati, iako ne posve po njegovu planu, jer Bošnjaci, usprkos ravnodušnima, nisu i neće prihvatiti vlastiti nestanak. Predaje ne može biti unatoÄ Å¾rtvama i cijeni koju valja platiti, a to, oÄigledno, srpski stratezi ovog neviÄ‘enog genocida nad Bošnjacima nisu predvidjeli.
Prijedorski genocid je najokrutniji, najsuroviji i najveÄi po razmjerama od svih u Bosni i Hercegovini. U ovaj zloÄin bilo je ukljuÄeno sve srpsko i crnogorsko što gmiže do najviših državnih, politiÄkih, vojnih i crkvenih struktura. TakoÄ‘e veliki doprinos ovom zloÄinu dale su srpska i crnogorska inteligencije. Namjera je svakako bila ostvarivanje Velike Srbije na granici Karlobag Virovitica davno zapisanih planova GaraÄanina, Moljevića i poslednjeg memoranduma SANU-a ( srpska akademija nauka i umjetnosti ).
Stradanja civila u Prijedoru su ogromna u ljudskim žrtvama tako da se slobodno može nazvati kataklizma ili gernika. TakoÄ‘e treba kazati da je u Prijedoru izvršen urbicid, kulturocid, ekocid, etnocid, elitocid. U ovom genocidu je vazno naglasiti da su se Bošnjaci vojno i organizovano suprostavili. BoÄnjaÄki narod iako u poÄetku nenaoružan i na prevaru opkoljen smogao je snage i suprostavio se agresoru, gdje su i te kako osjetili BošnjaÄku snagu. Ništa više nije kao prije. Bošnjaci nikada više neće dozvoliti da budu klati kao jagnjad, a u Prijedoru su pokazali da hoće, znaju i umiju udarac da uzvrate.
MEMORICID
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje materjalnih dokaza o postojanju bošnjaÄkog naroda i njegove historije, kulture, tradicije, duhovnosti i jezika.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje grada, njegove kulture, historije, tradicije.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje bosanskohercegovaÄke države i društva u Prijedoru.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih vrijednosti ideje Bosne i bosanskog duha.
Prijedorski memoricid - sustavno uništavanje osnovnih principa, vrijednosti i najsvijetlijih tekovina savremene civilizacije.
Genocid nad bošnjaÄkim narodom u Prijedoru još uvijek traje. Njegov cilj je poznat: da se Bosna i Hercegovina podijeli, a Bošnjaci potpuno istrijebe. Plodovi zamisli Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, ali i Franje TuÄ‘mana i Mate Bobana, te mnogih drugih ideologa i izvršitelja ovoga genocida, nažalost, danas su više nego oÄiti širom Bosne i Hercegovine. Nebrojeni grobovi, uništena sela i gradovi, zapaljene džamije i biblioteke, zbjegovi, invalidi i glad. Ujedinjene nacije svojom sramnom odlukom da ne ukinu embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskoj vlasti, kako bi se Bošnjaci mogli braniti, a, istodobno, ne dirajući silno oružje pedeset godina nagomilavano u bivšoj Jugoslaviji, koje su Srbija i Crna Gora sebi prigrabile – pridružile su se krugu uÄesnika u genocidu nad Bošnjacima. Nijedan detalj stradanja i patnje Bošnjaka – nijedna žrtva, džamija, biblioteka ili koji drugi srušeni objekt – ne smije hiti zaboravljen niti ostati nezabilježen. Sve se mora zapisati i pred savjest ÄovjeÄanstva i sud historije staviti, da bude znano ko je agresor, a ko stradalnik, ko je napadaÄ, a ko branitelj, ko je terorist, pljaÄkaš i razbojnik, a ko rodoljub. Fašizam nije pobijedio u Bosni i Hercegovini usprkos planovima i srpskog i hrvatskog velikodržavlja usmjerenim na njenu razgradnju i uništenje. Slovo istine britkije je od sablje. Ono ovdje kazuje onoliko koliko smo mi saznali i zabilježili – da se zna, nikada ne zaboravi i genocid nad Bošnjacima više ne ponovi.
TRAGEDIJA PRIJEDORA PREOBRAŽAVA SRCE
Rušitelji su se pokajali jer nisu znali da će bošnjaÄka osveta biti ne silom i zloÄinom, već izgradnjom onog što su najviše rušili - kulturna i duhovna dobra i to na istim mjestima. Ne mogu rušitelji kulturnog blaga u kome se duša Äuva, Äisti i njeguje, u kome se održava duhovno zdravlje, kao nigdje drugdje, srušiti koliko vrijedna bošnjaÄka ruka može ponovo izgraditi. Rušitelji nisu raÄunali da će Bošnjaci ne samo podići džamije na mjestima gdje su prije bile, već da će izgraditi iste širom svijeta gdje su prinudno rasuti i gdje nikada nije bilo džamije. Rušitelji su tako samo osnažili trajnu bošnjaÄki sedaku koja ostaje trajno svjedoÄiti o zloÄinima. Rušitelji su osnažili bošnjaÄku svijest o tome da je duhovna sigurnost i duhovno zdravlje, duhovnih odgoj pojedinca i zajednice do samih Bošnjaka. Rušitelji, osakaÄenih duša i siromašnog duha su tako nanijeli sebi dvostruku štetu. Produkovali su sebe kao zloÄince koji će odgovarati na ovom i onom svijetu. Istovremeno su osnažili sve komponente bošnjaÄkog bića.
Istodobno s provoÄ‘enjem monstruoznog plana genocida, srpski su zloÄinci na podruÄiju Prijedora sustavno provodili i plan memoricida, budući su nastojali ukloniti svaki materijalni dokaz o postojanju bošnjaÄkog naroda, njegove kulture i tradicije. Osobito im je bilo stalo do toga da uklone sve džamije. Sustavno su, najÄešÄ‡e miniranjem i paljevinom, rušili i uklanjali džamije koje su pored vjerskog imale i karakter kulturno-povijesnih spomenika bošnjaÄkog naroda. Vjerski su objekti bili prvi na udaru, iako su se srpski rušitelji javno iskazivali kao vjernici. MeÄ‘utim, rušenjem džamija jasno su pokazali da nisu vjernici, već barbari. O tim poduhvatima srpskih ekstremista, na žalost, u svijetu se jako malo zna, najviše što meÄ‘unarodna zajednica nije potpuno bila na strani žrtve, a to će reÄi onih koje su progonili zagovornici monstruoznog plana o stvaranju velike Srbije.
Za stvaranje iskrivljene slike o stvarnom stanju na podruÄju Prijedora krivnja je, u prvom redu, službenim organima UN-a i njenim poklisarima koji su nastojali rasporediti krivicu na sva tri naroda, iako je bjelodano da su zaÄetnici i najveÄi krivci, baš ekstremisti iz reda srpskog naroda. Takvom djelovanju UN-a uveliko je pripomagalo i licemjerje, dvoliÄna politika velikih i moÄnih sila, koje iz svojih interesa takvu politiku podržavaju, ne mareći da takvim odnosom postaju suuÄesnici holokausta kojeg su srpski ekstremisti provodili. I bošnjaÄko politiÄko liderstvo nije sagledalo verliÄinu prijedorske tragedije.
Uz presutni blagoslov svjetskih moÄnika, srpski su ekstremisti na podruÄju Prijedora barbarski uništili sve džamije i sve druge objekte bošnjaÄke kulture i tradicije. U Prijedoru u kojem su srpski šovinsti bili krajnje bezobzirni prema Bošnjacima, i u kojem je podruÄju naÄinjen pravi pogrom (o tragediji ovog kraja se prvo doznalo kroz pokazivanje straviÄnih scena u logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, malo je poznato da je u ljeto 1992. godine ubijeno 18.647 civila, žena i djece, te da je nestalo 8351. osoba, o Äemu svjedoći Nusret Sivac, I sam stradalnik, u svojoj knjizi-svjedoÄanstvu “Kolika je u Prijedoru Äaršija”).
U ljeto 1992. već nije bilo niti jedne džamije u gradu. Na mjestrima bivših džamija srpski zloÄinci su posijali travu. Rušenje objekata bošnjaÄke kulture i tradicije bio je, vrijeme će pokazati, test kojeg su zagovornici holokausta i memoricida podmetnuli meÄ‘unarodnoj zajednici, kako bi opipali puls prije nastavka ostvarivanja zloÄinaćkog nauma rušenja za njih tuÄ‘ih bogomolja. Budući je svijet iskazao bezosjeÄajnost i šutnju, novovjeki barbari, a srpski ekstremisti, nastavili su svoj zloÄinaćki pir rušenja, za što im je na ruku išao uvedeni policijski sat. Valja znati da su rušenje svih skoro svih prijedorskih džamija zloÄinci izvršili za vrijeme trajanja policijskog sata! Ali i da nikada poÄinitelji teškog zloÄina nisu otkriveni, pa se logiÄki zakljuÄuje da je policijski sat i uveden da bi se zloÄini nad civilnimi vjerskim objektima mogli Äiniti i poÄiniti.
Da su srpske vlasti bile u dosluhu s poÄiniteljima govori podosta Äinjenica. Prva je svakako ta da su zloÄini nad džamijama izvršeni u vrijeme policijskog sata, za vrijeme kog su se mogle kretati samo policijsko- vojniÄke patrole kojima je bila dužnost nadzirati gradsko podruÄje, pa ipak nisu zamijetili kamione koji su bili buÄni i koji su odvozili dragocjenisoti iz džamija, a dovozili stotine kilograma eksploziva. I druga, niti jedan od rušitelja džamija nije nikada uhiÄen, a kamoli da je bio progonjen. Ali se je uvelike veselilo na uporištima ekstremista Äim je - odjekom detonacija, plamenim signalom ili telefonskom dojavom, stigla vijest o uništavanju nove džamije. Barbarskim odnosom prema džamijama kojeg su oÄitovali velikosrpski ekstremisti, koji nisu ništa drugo do neonacifašisti, pokušalo se da na ovom podruÄju dominiraju iskljuÄivo objekti srpsko- pravoslavne crkve, što je, zapravo, i bio cilj imbecilnog i beskrupuloznog programa zagovornika ideje o velikoj Srbiji. Masovno su zatirani i tragovi bošnjackih grobalja.
U bestijalnoj mržnji da iskorjenjuju sve što nije njihove vjere i nacije, srpski su šovinisti u razdoblju 1991.- 1995. godine, na podrucju Prijedora ubili mnogobrojne vjernike Bošnjake. Zabilježen je strahovit progon vjerskih službenika. ZloÄinaćke porive su srpski ekstremisti iskazivali prema svakom hodži gdjegod bi ga vidjeli, maltretirali bi ga na svakom koraku, tako da ovi nisu smjeli izaći na ulicu s ahmedijom, vjekovnim znakom muslimanskog vjerskog službenika. Napadali su i vrlo Äasne i vrlo stare meÄ‘u njima.
Ne uÄiniti ništa u sluÄaju prijedorskog genocida bio je težak grijeh, za koga treba okriviti ne samo nekog pojedinca ili neku posebnu skupinu nego meÄ‘unarodnu ali i bošnjaÄku zajednicu u cjelini. Ni jedna civilizacija ne može izgraditi na mržnji. Poštovanje Äovjeka, svakog Äovjeka i svih ljudi mora biti glavni poticaj svaÄijeg naprezanja da se izgradi mir. SluÄaj prijedorskog genocida ponajbolje svjedoći da je društveni ugled za Äetnika i velikosrpske šoviniste bezvrijedna kategorija. Da nije tako, u svojim sumanutim planovima morali bi praviti kakve-takve razlike. U provoÄ‘enju rasne diskriminacije oni se drže pitanja - “je li naš ili nije”, koje je za njih postalo sveto pravilo ponašanja. Da nije tako nikada ne bi s nožem u ruci kretali na civile, djecu, starce, žene, ugledne imame.
Svjetski statistiÄari, kako bi se mogli nazvati mnogobrojni službenici meÄ‘unarodnih organizacija i jedinica UN-a, s veÄinom naznaÄenih primjera prijedorskog genocida su dobro upoznati. Na žalost, svjetske organizacije i svjetske moÄne sile se ponašaju kao da ništa ne znaju, jer nastoje, i žele, najprije zadovoljiti svoje uske interese. Stavljajući u zapeÄak proklamirana naÄela Ujedinjenih naroda, osobito ono po kojemu onaj koji je izvršio etniÄko ÄišÄ‡enje na nekom prostoru (Äitaj holokaust!) ne može nad tim prostorom imati bilo kakvu vlast. Ujedinjeni narodi i najutjecajnije svjetske države svojim nastojanjem da ne pružaju pomoć žrtvi, dakle potlaÄenim i obespravljenim, u stvari su suuÄesnici u izvršenim zloÄinima. Sustavni teror nad progonjenim, jer nisu Srbi, i porušenim bogomoljama i uopÄe sakralnim objektima, jer nisu srpsko-pravoslavni, koji je godinama trajao u Prijedoru, nije primorao svjetske moÄnike da napokon zaštite - žrtvu. Toliko nasilništva i toliko zloÄina nad bogomoljama izvan kruga pravoslavlja, koje su poÄinili velikosrpski šovinisti na podruÄju Prijedora, malo tko je oÄekivao. Na nesreću, ipak, se dogodilo. Zna se i zašto.
Jer, velikosrpski ekspanzionistiÄki plan ne dopušta postojanje bilo kakvih tragova koji bi mogli podsjetiti ili, ne daj Bože, posluziti nekome kao dokaz da je na ovom bošnjaÄkom i bosanskohercegovaÄkom prostoru živio netko drugi izvan korpusa srpskog naroda, budući oni napokon žele napisati povijest, svoju povijest, ovog sada okupiranog podruÄja. Taj rasistiÄki program, zaÄudo, prihvatili su u prijedorskom kraju brojni srpski intelektualci, koji nisu ni rijeÄju ustali protiv holokausta i uništavanja Äak najvrednijih povijesno-kulturnih spomenika na ovom podruÄju. Neprijatno su iznenadile i dvije znanstvene institucije: Muzej Bosanske krajine i Arhiv Bosanske krajine, koje su, u meÄ‘uvremenu, promijenile u naslovu podruÄje svog djelovanja (postale su institucije tzv. Republike Srpske). To su potvrdili, jer su poslušno izvršile želju nalogodavaca - znaći zagovornika genocida, memoricida, kulturocida ... pa na izlozbi “Banjaluka - središte Vrbaske banovine 1929.-1941.”, prireÄ‘enoj poÄetkom 1994. godine, u mnoštvu fotografija Banjaluke iz spomenutog razdoblja, nije bilo niti jedne od tridesetak džamija koliko je tada bilo u Banjaluci. Zar treba bolji dokaz o podupiranju zloÄinaćkih planova? Jasno, hipokrizija Ujedinjenih Naroda i svjetskih moÄnika, i njihova dvostruka mjerila i šutnja bošnjaÄkih lidera pridonijeli su da je srpski neonacifasizam ostvario svoje monstruozne planove. Da nisu bili takvi kakvim su se nebrojeno puta iskazali, na podruÄju Prijedora se ne bi mogao dogoditi ovako masovan zloÄin samo stoga što graÄ‘ani nisu srpsko- pravoslavne vjere, a sakralni objekti i kulturno- povijesni spomenici ne pripadaju srpskom narodu.
Jer, da je kanadski bataljon, koji je trebao biti stacioniran u Banjaluci od proljeÄa 1992. godine, došao i ostao u Sjeverozapadnoj Bosni, zacijelo bi svojim prisustvom barem usporio vandalizam i barbarstvo u ovom kraju. Na žalost, odluÄnosti UN-a i moÄnih svjetskih sila nije bilo i izostalo je prisustvo meÄ‘unarodnih snaga u Sjeverozapadnoj Bosni, što je bilo zeleno svjetlo za provoÄ‘enje velikosrpskih, krajnje šovinistiÄkih planova u život. Zbog toga je i svijet suuÄesnik u vandalizmu i barbarstvu koji su se zbili na ovom podruÄiju koje nije bilo i direktnoj zoni ratnih djelovanja - na svoju sramotu. Velikosrpska prevretniÄka vlast tzv. Republike Srpske, njena zloÄinaÄka paravojska u saradnji sa vojskom i paravojskom Srbije i Crne Gore pred oÄima fairzejske svjetske javnosti pokušali su realizaciju svog monstruoznog plana totalnog uništenja starosjedilaÄkog bošnjaÄkog stanovništva Prijedora. Beskrupulozno se služeli svim oblicima fiziÄkog i pihiÄkog terora, ubojstvima i deportacijama, srpski barbari su poput kuge zbrisali iz Prijedora gotovo sve Bošnjake i svu njihovu kulturno-povjesnu baštinu. ÄŒinilo se da je, bez pravog otpora civiliziranog svijeta srpskim zloÄincima, došao fatalni kraj Äetrnaestostoljetnoj opstojnosti bošnjaÄkog stanovništva prijedorske regije. Demokratski svijet je dozvolio stvaranje velikosrpske teroristiÄke pseudodržave. ZloÄinci su prošli nekažnjeno radeći genocidno ubojstvo na hiljade nedužnih civila u konclogorima, u kućama ili po grabama, samo zato što su bili Bošnjaci, što su drugaÄije mislili, što su prihvatali, priznavali i poštovali ideju Bosne i bosanski duh.
Zar potomci doseljenih srpskih kosovskih junaka neće pred licem pravde odgovarati za divljaÄko ubijanje nenaoružanih civila, masovne deportacije i barbarsko uništavanje Äitave kulturno-povjesne baštine od njih starijieg bošnjaÄkog naroda. To je novi straviÄan zloÄin sauÄesništva svjetskih sila i meÄ‘unarodnih organizacija u ovim niÄim izazvanim zloÄinima protiv ÄovjeÄnosti. Želimo vjerovati u pravdu i demokraciju te dati naš doprinos u povjesno-znanstvenom osvjetljavanju istine o žrtvama i zloÄinima kroz povijesnu retrospektivu o genezi povampirenog srpskog fašizma.
Srpski zlikovci su znali za takav odnos Zapada i jednostavno odradili genocid nad prijedorÄanima. Svijet ne može reći da nije znao što se u Prijedoru dogaÄ‘alo. Ne poduzimanjem gotovo ništa, Zapad je štitio neofašistiÄke ubojice svojim gorljivim zalaganjem za status quo u korist agresora i brinući se iskljuÄivo za svoju sigurnost i interese, dok srpski zliÄinci dovršavali svoj krvavi posao likvidacije svojih dojuÄerašnjih susjeda, roÄ‘aka i radnih kolega samo zato što ne pripadaju njihovoj "superiornoj sili." Bošnjaci još nisu apsolvirali na pravi naÄin genocid nad njima. BošnjaÄko sjeÄanje blijedi, a da nikoga ne uznemirava. Našem tradicionalnom nemaru spram vlastite patnje pridružila se I meÄ‘unarodna zajednica, kojoj je taj nemar izvrstan prilog tezi o zaboravu kao prvom uslovu pomirenja. Loše apsolvirati prošlost može izroditi samo isto tako lošu buduÄnost. Potisnuto sjeÄanje jednog dana ćemo izrigati kao frustraciju, a od frustracije nikom dobra. Važne stvari iz naše prošlosti se nasmiju nikad zaboraviti, moramo ih valorizovati na pravi naÄin i tako u pomirenju uÄi rastereÄeni. Od zaborava nema sreće. Samo saÄuvano sjećanje na genocid može biti upozorenje budućim generacijama, i na jednoj i na drugoj strani. I samo do kraja zaokružen projekat sjećanja može funkcionirati kao istinsko upozorenje. Borba Äovjeka protiv vlasti je borba pamćenja protiv zaborava. Narodi se likvidiraju tako da im najprije oduzmu pamćenje. Unište im njihove knjige, njihovu kulturu, njihovu povijest. A netko drugi im napiše druge knjige, daje im drugu kulturu i izmisli drugu povijest - narod onda poÄne polako zaboravljati što je i što je bio. Svijet oko njega to zaboravi mnogo brže. Tragedija Prijedora predstavlja neuporedivo sredstvo za spoznaju o mogućnostima ljudske vrste, kako ovim najsvjetlijim, tako i onim najgorim. Niko ne može izaći netaknut nakon silaska u pakao Prijedora.
TUŽILAŠTVO MKTJ MILOMIRA STAKIĆA SMATRA KRIVIÄŒNO ODGOVORNIM ZA GENOCID
|
|
Tužilac Džoana Korner je konstatovala da su se u Prijedoru bosanski Srbi "tokom 1992. ustremili na svoje nesrpske komšije sa svirepošÄ‡u koja se može objasniti samo atmosferom straha i mržnje koju su svjesno stvarali ljudi poput optuženog Milomira Stakića. Rukovodstvo bosanskih Srba, poÄev od Radovana Karadžića, MomÄila Krajišnika i Biljane Plavšić, pa do predsjednika opština, sprovodilo je - po rjeÄima Kornerove - isti "opšti projekat ili plan kontinuiranog iseljavanja nesrpskog stanovnistva iz onih oblasti koje su bile predviÄ‘ene za ulazak u sastav srpske drzave". Pomenuto iseljavanje je, tvrdi tužilac, trebalo da bude obavljeno putem svjesnog pribjegavanja zloÄinaÄkoj politici: na samom poÄetku su nesrpskim radnicima bila oduzeta sva prava, sloboda kretanja i odgovarajuća sudska zaštita; potom je Äitava stvar eskalirala u napade na sela i regione, uništavanje svojine i svjesno rušenje vjerskih ustanova. Oni koji nisu poginuli u tim napadima, rekla je tužilac, bili su odvedeni u logore, gde su se odvijala pogubljenja i muÄenja, dok su "oni koji su bili pušteni iz logora zajedno sa hiljadama drugih civila bili deportovani iz oblasti u kojima su njihove porodice živjele decenijama i generacijama". Tužilaštvo Stakića smatra kriviÄno odgovornim za genocid. SVE U JEDNOM SRPSKOM SELU KOD PRIJEDORA - SVE JE BILO ORGANIZOVANO ZA GENOCID Prvi svjedok optužbe u sluÄaju prijedorskog genocida bio je Robert Donia, ameriÄki struÄnjak za historiju Balkana i veteran meÄ‘u svjedocima u tribunalu. On je svoje svedoÄenje poÄeo iznošenjem historijske i društvene pozadine dogaÄ‘aja koji su opisani u optužnici. Na procesu Milomiru Stakiću, optužnom za genocid i zloÄine protiv ÄovjeÄnosti u prijedorskom regionu, sud je preslušao emisiju lokalnog radija, snimljenu u aprilu 1995., u povodu trogodišnjice "preuzimanja vlasti". "Sve i u jednom selu, u svakom naselju srpskom, sve je bilo organizovano," rekao je šef prijedorske policije Simo DrljaÄa, na sveÄanosti povodom trogodišnjice "preuzimanja vlasti" u tom gradu u noći izmeÄ‘u 29. i 30 aprila 1992. godine. Time je jedan od glavnih aktera tih zbivanja potvrdio tezu tužilaštva da je nasilan dolazak na vlast u Prijedoru, Äime je oznaÄen poÄetak etniÄkog ÄišÄ‡enja u cijelom regionu, bio "dugo pripreman plan". Detalje tog plana je u ekspertskom izvještaju na poÄetku suÄ‘enja obrazložio doktor Robert Donja (Donia), profesor historije Kalifornijskog univerziteta. Profesor Donja je bio i prvi svjedok tužbe na ovom procesu. RADIO NADMETANJE PRIJEDORSKIH ZLOÄŒINACA – ÄŒIJA JE ULOGA BILA VEĆA U PRIJEDROSKOM GENOCIDU Kao novi dokaz o "dugo pripremanom planu" tužilaštvo je prezentiralo audio-traku, zaplijenjenu 1997. godine u Radio Prijedoru. Traka sadrži razgovor sa Simom Miškovićem, tadašnjim predsjednikom SDS u Prijedoru, Milanom KovaÄevićem, predsjednikom Izvršnog vijeća, te Slobodanom Kuruzovićem i Simom DrljaÄom, koje je Krizni štab zadužio za vojnu i policijsku stranu operacije preuzimanja vlasti. O trogodišnjici "preuzimanja", svi su se nadmetali Äija je uloga bila veća i znaÄajnija u tom dogaÄ‘aju. "Moj plan je bio da preuzimanje vlasti izvršimo neradnim danom, u subotu ili nedjelju, kako bismo izbjegli nepotrebne sukobe," rekao je Simo Mišković, tadašnji predsjednik prijedorskog ogranka Srpske demokratske stranke. MeÄ‘utim, po njegovim sopstvenim rijeÄima, shvatio je da je u zabludi kad ga je komandant brigade JNA, stacionirane u Prijedoru, pukovnik Arsić, upitao: "A od koga ćeš subotom i nedjeljom preuzeti vlast, kad se ne radi?" Na sastanku 29. aprila u 17 Äasova, održanom u kasarni, po rijeÄima Slobodana Kuruzovića, pukovnik Arsić - "ratnik koji je već prošao Slavoniju" - je rekao "da je to najbolje uraditi sad, na brzinu, odmah". Tako je odluÄeno da se vlast preuzme u Äetiri sata ujutro, 30. aprila. "Imali smo štab, vlada je bila formirana, sve je to pripremljeno i napravljeno, i mi smo fino saÄekali taj trenutak koji smo sebi odredili i onda smo u Äetiri sata tako i napravili. Išlo je onako kako smo zamislili. Uradili smo kako smo uradili," rekao je Milan KovaÄević u emisiji kojom je prijedorski radio obilježio jubilej "preuzimanja vlasti."
"Ostalo je teklo onako kako je teklo," rekao je i Simo Mišković. Sva Äetvorica su istakli da je vlast preuzeta u "rekordno kratkom vremenu". Razlika je bila samo u tome što je, po jednima, to obavljeno za 20, po drugima za 28 minuta. MeÄ‘utim, svi su složni u tome da je etniÄki Äista vlast poÄela funkcionisati već u šest Äasova ujutro. U institucije vlasti, Skupštinu, MUP, SDK, ukljuÄujući, kako su sami rekli, radio Prijedor i list "Kozarski vjesnik", nesrbima je zabranjen pristup. Svi su potom istakli zadovoljstvo što je cijela operacija tako izvedena da nije bilo "povrijeÄ‘enih ili, ne daj bože, ubijenih", kako je rekao Simo Mišković. Možda te zore, Äija trogodišnjica je proslavljena, mrtvih nije bilo. MeÄ‘utim, prema svjedoÄenju Mevludina Sejmenovića, tadašnjeg poslanika prijedorskog regiona u parlamentu BiH, od 18 Bošnjaka i Hrvata, od kojih je "uzeta vlast", samo su trojica ostali živi. Nije preživio ni predsjednik opštine Prijedor Muhamed Ćehajić koji je na toj funkciji bio do 4 sata 30. aprila 1992. godine. Trijumfom u zoru tog dana otvoren je put za napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zloÄine u njima, zbog kojih se danas vode procesi u Haškom tribunalu. MeÄ‘u njima i proces doktoru Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku prijedorskog kriznog štaba, koji je, kao Älan tima za preuzimanje vlasti, optužen za "koordinaciju i izvršenje operativne faze trajnog uklanjanja nesrba" iz opštine Prijedor. DOKTOR ROBERT DONJA, PRVI SVJEDOK OPTUŽBE NA SUÄENJU MILOMIRU STAKIĆU, SVJEDOĆI O NAÄŒINU NA KOJI JE SDS 1992. PREUZELA VLAST U PRIJEDORU Robert Donja (Donia), profesor istorije Kalifornijskog univerziteta i istraživaÄ u Institutu za izuÄavanje Rusije i IstoÄne Evrope je autor ekspertskog izvještaja koji je tužilaštvo prezentiralo na suÄ‘enju dr Milomiru Stakiću, bivšem predsjedniku opštine i Kriznog štaba Prijedora. U tom svojstvu profesor Donja se pojavio i kao prvi svjedok tužbe na ovom procesu. Pitanja zastupnika tužbe bila su koncentrisana na period u kojem je SDS nasilno preuzeo vlast u Prijedoru. Prethodno doktor Donja se osvrnuo na noviju istoriju Prijedora i predstavio okolnosti uoÄi prvih višestranaÄkih izbora u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine. Konsultujući obimnu istorijsku literaturu, doktor Donja je ukazao na osobenost Prijedora, grada u Äijoj okolini je planina Kozara, koja je u socijalistiÄkoj epohi stekla mitske razmjere kao simbol otpora njemaÄkoj okupaciji i fašizmu. Istakao je da je u blizini i Jasenovac, koji je takoÄ‘e postao simbol stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. Spomenuo je i Äinjenicu da je, prema popisu stanovništva 1991., prvi put u istoriji u Prijedoru bilo manje Srba nego Muslimana. Rezultati izbora su bili u skladu s tim: u Skupštini opštine bilo je 30 delegata iz SDA, 28 iz SDS i trideset iz "lijevog bloka", koji su saÄinjavali reformisti, bivši komunisti i nove nenacionalne partije. Posebno je skrenuo pažnju da je takav uspjeh lijevog bloka zabilježen u samo još devet od 109 opština u Bosni i Hercegovini. Kako je u takvoj situaciji SDS, u Äijem vrhu je bio i optuženi Milomir Stakić osvojila vlast, bilo je pitanje na koje se koncentrisala tužba. "Plan je dugo pripreman", rekao je profesor Donja i dodao da je upravo tim rijeÄima i Älan predsjedništva SDS Nikola Koljević 9. januara 1992. godine prokomentarisao proglašenje Republike Srpske. Pozivajući se na zapisnike sa sastanaka i druge dokumente, kao i na lokalnu štampu, profesor Donja je precizno rekonstruisao, iz dana u dan, na koji naÄin je SDS preuzimao vlast u Prijedoru, gdje je bio manjinski. Taj plan je pošao od takozvane "regionalizacije" po kojoj su se udruživale srpske opštine, preko osnivanja paralelnih (srpskih) struktura vlasti i smjenjivanja "umjerenih" u sopstvenim redovima do otvorenog uklanjanja svih nesrba sa opštinskih funkcija, ukljuÄujući i samog predsjednika Skupštine opštine Prijedor Muhameda Ćehajića, koji će na kraju biti odveden u logor Omarska, odakle se nikad nije vratio. Na njegovo mjesto je, kao predsjednik Kriznog štaba, došao upravo optuženi Milomir Stakić. S kolikom pažnjom i preciznošÄ‡u je doktor Robert Donja radio na svom izvještaju govori obrada poznatog "Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". Taj "strogo povjerljivi" dokument Glavnog odbora SDS za BiH precizirao je metode osvajanja vlasti po varijanti A, u opštinama u kojima su Srbi većinski i varijantu B, gdje su manjinski. Na nekim ranijim procesima u Haškom tribunalu, odbrana je pokušavala da ospori autentiÄnost tog dokumenta. Doktor Donja posredno dokazuje njegovu autentiÄnost uz pomoć jedne tabele koju je sâm napravio. Na jednoj strani je naveo tekst "Uputstva", na drugoj citate iz zapisnika sa sastanaka SDS koji su gotovo identiÄni. "Strogo povjerljiva Uputstva" su oÄigledno dugo bila u rukama lidera SDS. Izvještaj koji je prijedorski SDS poslao Glavnom odboru 9. januara bio je kratak: vlast preuzeta, svi funkcioneri SDA uklonjeni, vlast se uspostavlja na nivou Krajine... Dugo pripremani plan je realizovan. Bio je otvoren put za napade i paljenje sela sa nesrpskim stanovništvom, ubistva i progone, logore i zloÄine u njima, zbog kojih se danas otvaraju procesi u Haškom tribunalu.
PRIJEDORSKA OPTUŽNICA Naime, u paragrafu 12 te optužnice se navodi ko je - uz KovaÄevića i DrljaÄu - bio stalni Älan opštinskog Kriznog štaba SDS pod Äijim je rukovodstvom, po tužiocu, sprovoÄ‘en genocid na nesrpskim stanovništvom Prijedora i okoline. Pored KovaÄevića, kao predsjednika opštinskog Izvršnog odbora i potpredsjednika Kriznog štaba i DrljaÄe, kao šefa policije, u tom se paragrafu navode još i predsjednik Skupštine opštine Prijedor, zatim predsjednik Opštinskog odbora SDS, pa komandant Teritorijalne odbrane, kao i komandant lokalnog garnizona JNA. Svi oni su, navodi se u paragrafu 12 optužnice, "zajedniÄki radili na planiranju i donošenju odluka o Äitavom nizu operacija u vezi sa voÄ‘enjem sukoba i uništavanjem zajednica bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata u opštini..." Formulacija nije ostavljala mjesta sumnji da su i njihova imena na zapeÄaćenoj optužnici, pa se Milomir Stakić, prepoznavši se na spisku, pod hitno spakovao i sklonio u Srbiju. Nije iskljuÄeno da su tako postupili i ostali koji se prepoznali u paragrafu 12, te da bi i oni uskoro mogli da budu izruÄeni Tribunalu pošto Srbija - kako je prošle sedmice u Hagu izjavio njen ministar pravde - "neće više da bude sabirni centar za ratne zloÄince koji su državljani drugih zemalja." Spisak kandidata za "Prijedorsku optužnicu" je još u julu 1994. objavila Komisija eksperata UN u svom završnom izveštaju podnijetom Savjetu bezbjednosti i Generalnoj skupštini i prosljeÄ‘enom - zajedno sa kompletnom dokumentacijom - tužilaštvu Haškog tribunala. Komisiju eksperata (tzv. Basiunijevu) su, podsjetimo, oktobra 1992. formirale UN sa zadatkom da ispitaju izvještaje o teškim kršenjima meÄ‘unarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije. Komisija je posebno detaljno istražila sluÄaj etniÄkog ÄišÄ‡enja u opštini Prijedor, zakljuÄujući da se tamošnja zbivanja "bez sumnje mogu okarakterisati kao zloÄin protiv ÄovjeÄnosti", a da je, šta više "vrlo vjerovatno da će u zakonskom postupku ti dogaÄ‘aji biti kvalifikovani kao genocid." U izvještaju se navodi i kompletan spisak Älanova Kriznog štaba, pod Äijim su rukovodstvom izvršeni ti zloÄini. Na spisku su pukovnik Vladimir Arsić, major Radmilo Zeljaja, major Slobodan Kuruzović, šef policije Simo DrljaÄa, gradonaÄelnik Prijedora Milomir Stakić, predsednik Izvršnog saveta Milan KovaÄević, predsednik opštinskog SDS Simo Mišković i predsednik Crvenog krsta SrÄ‘o Srdić. Originalna "Prijedorska optužnica", podignuta 13. marta 1997, tereti Milomira Stakića (kao i poginulog DrljaÄu i preminulog KovaÄević) u samo jednoj taÄki za zloÄin nad zloÄinima - genocid - izvršen s namjerom uništavanja djela etniÄkih i vjerskih grupa bosanskih Muslimana i Hrvata. UoÄi suÄ‘enja Milanu KovaÄeviću, u junu 1998, tužilaštvo je izmenilo tu optužnicu, dopunjujući je sa 14 novih taÄaka. Izmenjenom optužnicom KovaÄeviću je, pored genocida, pripisano još i uÄešÄ‡e u istrebljivanju Muslimana i Hrvata, njihovom progonu na politiÄkim, rasnim i verskim osnovama, namjernim ubistvima, muÄenju, okrutnom postupanju, deportaciji, bezobzirnom razaranju gradova i sela, te nezakonitom uništavanju i oduzimanju imovine. Vrlo je verovatno da će na sliÄan naÄin biti izmenjena i optužnica protiv Stakića, tako da se neće teretiti samo za genocid, već i za sva ostala djela u nadležnosti Tribunala: zloÄine protiv ÄoveÄnosti, teške povrede Ženevskih konvencija, kao i kršenja zakona ili obiÄaja ratovanja. U "Prijedorskoj optužnici" se opisuje preuzimanje vlasti maja 1992. od strane srpskih snaga pod komandom i kontrolom Kriznog štaba; zatim uvoÄ‘enje striktnih ograniÄenja za ne-Srbe u opštini; pa koordinirani napadi JNA, TO, paravojnih formacija i policije - praćeni intenzivnom artiljerijskom vatrom - na okolna muslimanska i hrvatska sela. Sljedi, potom, opis zarobljavanja hiljada muslimanskih i hrvatskih civila, te njihovog prinudnog marša do logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i do policijske stanice u Prijedoru. Akcija "ÄišÄ‡enja" Muslimana i Hrvata iz Kozarca, okolnih sela i samog Prijedora je, prema optužnici, trajala nekoliko nedelja, a poslednja vojna operacija šireg obima izvršena je 20. jula 1992. u muslimanskim selima regiona poznatog kao "Brdo", na zapadnoj obali rjeke Sane, gde su pokušale da se sklone izbjeglice iz prethodno napadnutih i "oÄišÄ‡enih" sela. Kasnije u optužnici se navodi da je jedne noći krajem jula 1992. u Omarskoj pogubljeno više od 150 muškaraca vojnog uzrasta, zarobljenih u regionu "Brdo." Optužnica, zatim, detaljno opisuje zloglasne prijedorske logore i straviÄne uslove u njima: ubistva, prebijanja, silovanja, muÄenja, fiziÄka i psihiÄka zlostavljanja, izgladnjivanja, ponižavanja... a sve to od strane "vojnog i policijskog osoblja i njihovih agenata, pod kontrolom vojnih i civilnih Älanova Kriznog štaba." Oni su, zakljuÄuje se u optužnici, "u sprezi sa drugima, planirali, podsticali i naredili uspostavljanje logora Omarska, Keraterm i Trnopolje i zatoÄavanje u njima bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz opštine Prijedor, pod uslovima sraÄunatim da dovedu do fiziÄkog uništavanja zatoÄenika i sa namjerom da unište dio bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, kao takvih ." Postojanje namjere da se neka etniÄka grupa "uništi kao takva" je, naime, bitan element za kvalifikovanje vrhunskog zloÄina genocida. Uz to, Stakiću i ostalim optuženim Älanovima Kriznog štaba se, kao nosiocima vlasti u opštini Prijedor, pripisuje i tzv. komandna odgovornost: da su, naime, "znali ili imali razloga da znaju da njima podreÄ‘eno osoblje logora ubija i nanosi teške fiziÄke i psihiÄke povrede bosanskim Muslimanima i Hrvatima, sa namjerom da ih unište kao dio nacionalne, etniÄke ili vjerske grupe... a nisu preuzeli neophodne i razumne mjere da ta djela spreÄe ili kazne njihove izvršioce." Na poÄetku suÄ‘enja Milanu KovaÄeviću tužilaštvo je prezentiralo "statistiku genocida", odnosno podatke o izmeni demografske strukture opštine Prijedor tokom 1992. i 1993. godine. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine u Prijedoru je živjelo oko 50.000 Muslimana i malo više od 6.000 Hrvata. Dvije godine kasnije, objavio je jula 1993. "Kozarski vjesnik" pozivajući se na Opštinsku komisiju za popis, u Prijedoru i okolnim selima bilo je još samo 6.000 muslimana i oko 3.000 katolika, dok je procenat pravoslavnog stanovništva opštine sa 42,5 odsto u 1991. za samo dvije godine skoÄio na 96,3 odsto. Takva promjena etniÄkog sastava stanovništva se, smatra tužilaštvo, ne može objasniti ni na koji drugi naÄin nego genocidom nad nesrpskim stanovništvom opštine Prijedor. Od 16 suÄ‘enja koliko ih je dosad zapoÄeto u Tribunalu (10 završenih, 2 prekinuta i 4 u toku), Äak Äetiri su se bavila zbivanjima u Prijedoru i tamošnjim logorima. Duško Tadić je zbog zloÄina u tim logorima osuÄ‘en na 20 godina zatvora, u toku su suÄ‘enja zapovjednicima Omarske i Keraterma, a suÄ‘enje KovaÄeviću je prekinuto nakon samo dvije sedmice zbog smrti optuženog. Prijedor i njegovi logori, meÄ‘utim, imaju znaÄajno mjesto i u prvoj, tzv. opštoj optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i u optužnici protiv Radoslava BrÄ‘anina i generala Momira Talića, koji Äekaju na poÄetak suÄ‘enja za genocid u Bosanskoj Krajini
|
Od maja do avgusta 1992. godine u Prijedoru je ubijeno 3.178 Bošnjaka i Hrvata, a straviÄni zloÄini u prijedorskim selima na lijevoj obali Sane i u Kozarcu, logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje te strijeljanje 253 Bošnjaka i Hrvata na Korićanskim stijenama šokirali su svijet. Oko 90 posto najistaknutijih prijedorskih Bošnjaka ubijeno je, a najviše ih je stradalo u Omarskoj. MeÄ‘u žrtvama je i 101 dijete. Nakon rata u Prijedoru se svakog ljeta klanjaju masovne dženaze, a još uvijek se, prema podacima prijedorskog udruženja "Izvor", traga za 1.273 tijela.
Nakon rata, prema nalogu Haškog tribunala koji ga je optužio za genocid, 10. jula 1997. godine SFOR je uhapsio Milana KovaÄevića, direktora prijedorske bolnice, a Simu DrljaÄu, bivšeg šefa ratne prijedorske policije, optuženog takoÄ‘er za genocid, ubili su britanski vojnici, jer je prilikom hapšenja na jezeru Gradina kod Omarske otvorio vatru na njih i jednog ranio.
DrljaÄa je bio centralna liÄnost u etniÄkom ÄišÄ‡enju prijedorskog kraja 1992. godine, ukljuÄujući i formiranje zloglasnih logora Keraterm i Omarska. Milan KovaÄević umro je 1. avgusta 1998. godine u Ševeningenu, ne doÄekavši da mu se dokaže optužnica za genocid.
O razmjerama zloÄina u Prijedoru najbolje govori lista osuÄ‘enih Srba u Hagu: dr. Milomir Stakić (40 godina, bio osuÄ‘en doživotno), Zoran Žigić (25), MlaÄ‘o Radić (20), Duško Tadić (20), Darko MrÄ‘a (17), Duško Sikirica (15), Predrag Banović (8), Miroslav KvoÄka (7), Milojica Kos (6), Damir Došen (5), Dragoljub Prcać (5) i Dragan Kolundžija (3).
Duško Tadić je prvi osuÄ‘enik Haškog tribunala, uhapšen je u Minhenu (NjemaÄka) 1994. godine, a osuÄ‘en za ubistva, muÄenja i zloÄine protiv ÄovjeÄnosti 14. jula 1997. godine.
Na Sudu BiH prvostepenom presudom osuÄ‘eni su Dušan Knežević na 31 godinu, Željko Meakić na 21, MomÄilo Gruban na 11, Dušan Fuštar na devet godina, a još osam prijedorskih Srba na istom sudu Äeka suÄ‘enje za zloÄin na Korićanskim stijenama. TakoÄ‘er su na banjaluÄkom Okružnom sudu za zloÄine nad nesrbima Prijedora osuÄ‘eni Draško Krndija na 20 godina, Radoslav Knežević i Drago Radaković na po 10, Pero Ćurić na osam, te Stojan Bešir i Boro Milojica na po sedam godina zatvora.
Prijedorski zloÄini najveći su po razmjerama u BiH tokom 1992. godine, a Äak šest osuÄ‘enih zloÄinaca (MrÄ‘a, Sikirica, Banović, Fuštar, Došen i Kolundžija) priznali su zloÄine kako bi dobili manje godina robije.
EKSPERT ZA DEMOGRAFIJU EVA TABO PREDSTAVILA STUDIJU POPULACIJSKE PROMJENE U PRIJEDORU OD 1991. DO 1997
U ljeto 1993. prijedorski "Kozarski vjesnik" je u tekstu "Ko smo mi i koliko nas je" trijumfalno saopštio rezultate "popisa stanovništva" koji je napravila opštinska komisija. Prema tom tekstu, koji je proÄitan u haškoj sudnici u dokaznom postupku protiv Milomira Stakića, optuženog za genocid i druge zloÄine poÄinjene nešto prije tog "popisa", u prijedorskoj opštini je živjelo "53.637 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti, 3.169 katoliÄke i 6.124 muslimana".
Dvije godine ranije, u martu 1991. napravljen je posljednji zvaniÄni popis stanovništva u bivšoj Jugoslaviji i struktura populacije bila je sasvim drugaÄija: na istom prostoru živio je 49.351 stanovnik koji se izjasnio kao Musliman, 47.581 je bio broj Srba, a 6.316 Hrvata.
IzmeÄ‘u tog popisa, napravljenog po standardima koji se za to primjenjuju u svim zemljama svijeta i onog lokalnog, "prijedorske opštinske komisije", koji je optužnica nazvala anketom, desilo se "preuzimanje vlasti", poslije kojeg su uslijedili napadi na bošnjaÄka i hrvatska sela, logori Trnopolje, Omaraska, ManjaÄa i Keraterm, spaljene kuće i konvoji izbjeglica u nepoznato.
MeÄ‘utim, linija pada broja nesrpskog stanovništva nastavila je da se spušta i poslije 1993. da bi najnižu taÄku zabilježila 1997. godine. Tada su komisije Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, oslanjajući se na podatke popisa iz 1991., napravile biraÄke spiskove za lokalne izbore, i konstatovale da je stanovništvo prijedorske opštine gotovo prepolovljeno. Umjesto 112 543 stanovnika, koliko ih je bilo 1991. tada je u opštini živio 61.001 stanovnik. Za 51.542 osobe ili 45,8 % stanovništva upisano je "bez podataka". Ubijeni, prognani, izbjegli? Nema taÄnih statistiÄkih podataka, ali o Äinjenicama drastiÄnog pada stanovništva svaki dan, kao svjedoci na suÄ‘enju doktoru Milomiru Stakiću, govore žrtve i oÄevici "smrti ili prisilnog odlaska većine nesrpskog stanovništva opštine Prijedor", kako stoji u optužnici.
Oslanjajući se na podatke iz popisa 1991., a zatim na ankete prijedorskih vlasti iz 1993. i 1995., demograf Eva Tabo (Ewa Tabeau) je napravila grafiÄke prikaze Äinjenica o padu stanovništva i obrazložila ih pred sudijskim vijećem kao svjedok tužilaštva.
"Najveći pad zabilježila je nacionalna grupacija koja je 1991. bila najbrojnija, a to su Muslimani", rekla je ona i to potkrijepila Äinjenicom da su sa 49 351 stanovnikom oni tada saÄinjavali 43 procenta populacije u opštini Prijedor. Dvije godine kasnije, 1993, prema anketi lokalne komisije za popis, taj postotak je iznosio 9,3 da bi 1995. pao na 5,4 odsto a zatim, 1997. godine, na samo 1,4%.
Što se tiÄe srpskog stanovništva, objašnjavala je Eva Tabo statistiÄke Äinjenice, slika je obrnuta. GrafiÄki prikaz pokazuje nagao uspon. Po popisu iz 1991, u prijedorskoj opštini je živio 47.581 Srbin, što je saÄinjavalo 42,3% populacije. Dvije godine kasnije, taj postotak se gotovo udvostruÄio (81,5), da bi 1997. iznosio 87,1%.
Postotak hrvatske populacije je sa 5,6% u vrijeme posljednjeg zvaniÄnog popisa spao na 3 procenta 1997. godine.
U unakrsnom ispitivanju, advokat Džon (John) Ostojić je Evu Tabo pitao da li je u svom istraživanju uzela u obzir "dobrovoljno kretanje muslimanskog stanovništva iz prijedorskog regiona u aprilu i maju 1992. godine?" Po njemu, izmeÄ‘u 15 i 20 hiljada ljudi je u tom periodu "dobrovoljno napustilo to podruÄje preselilo se u Sarajevo."
"Nemam konkretne informacije o tome," odgovorila je Eva Tabo.
"Ukoliko biste imali takvu informaciju, da li bi ona drastiÄno promijenila zakljuÄke do kojih ste došli u vašem izvještaju?" bilo je drugo pitanje" Džona Ostojića.
"Da, ali svi raspoloživi podaci govore suprotno," bio je odgovor.
Omarska, Keraterm, Trnopolje, samo su dio užasa prijedorskog ljeta 1992, kada je ovaj krajiški grad, u kojem su Bošnjaci Äinili većinu, pretvoren u kolektivno muÄilište. Zatvorenici su u tim logorima bili izloženi najsurovijem muÄenju, izgladnjivanju, premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju. Prema nekim procjenama, samo u logorima je ubijeno više od deset hiljada ljudi.
ZLOÄŒINCI U PRIJEDORU
Vladimir Arsić: Komandant 43. mehanizovane brigade. Kada je SDS preuzeo vlast u Prijedoru, Arsić, inaÄe pukovnik JNA, postao je Älan Kriznog štaba. Sredinom maja sela na Brdu dobila su ultimatum da predaju oružje. Nakon što je ultimatum istekao, a oružje nije predato, Arsić je naredio napad na ta sela (Hambarine, RakovÄani), što je za rezultat imalo masovan pokolj stanovnika ovih sela. Arsić je, tvrdi se, i danas oficir VRS-a.
Radmilo Zeljaja: Prijeratni kapetan JNA koji je i prije poÄetka rata otvoreno suraÄ‘ivao sa SDS- -om, zahvaljujući posredovanju Dragomira Kaurina, tadašnjeg direktora prijedorskog "Celpaka". Zeljaja je predvodio Vojnu policiju 43. brigade u napadu na ÄŒarakovce, Äije je stanovništvo takoÄ‘er masakrirano. Preživjeli su deportovani u Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Zeljaja je, takoÄ‘er, i danas oficir VRS-a.
Darko MrÄ‘a: Prijeratni koreograf u prijedorskom KUD-u, u ratu je bio pripadnik Vojne policije Pete kozarske brigade (pod komandom Pere ÄŒolića, koji je nakon umirovljenja postao vlasnik pilane na Palama, op.a.). Trojica koji su preživjeli masakr na Korićanskim stijenama, gdje je ubijeno oko 220 ljudi na putu iz Krajine ka Travniku i teritoriji pod kontrolom AR BiH, identificirali su ga kao jednog od poÄinitelja tog zloÄina. Živi u Prijedoru u ulici Tukovi, u strahu od hapšenja i suÄ‘enja u Haagu.
Najveći kreatori genocida na banjaluÄkoj regiji su general-pukovnik Momir Talić, komandant Prvog korpusa VRS, umro je 28. maja 2003. godine na VMA u Beogradu, dok je Radoslav BrÄ‘anin, predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, osuÄ‘en na 32 godine zatvora za ratne zloÄine u Bosanskoj Krajini od aprila do decembra 1992. godine, a osloboÄ‘en je optužbi za genocid i sauÄesništvo u genocidu zbog nedostatka dokaza. Njima uz rame bio je Stojan Župljanin, koji je bio u bjekstvu od 2001. godine, a uhapšen je 11. juna 2008. godine u PanÄevu. Župljanin je bio naÄelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci i najviši policijski funkcioner u Kriznom štabu Autonomne regije Krajina. On je imao operativnu kontrolu nad općinskim i regionalnim policijskim snagama, ukljuÄujući i one zadužene za logore u Bosanskoj krajini.