Analiza usvojena na Okruglom stolu u Atlanti, u povodu Centralne manfiestacije obilježavanja Dana neovisnosti Republike BiH
Republika Bosna i Hercegovina je historijska Äinjenica
Ova analiza je pripremljena u Äast dvadesete godišnjice Deklaracije neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina je podruÄje susreta raznih civilizacija i kultura, koje su na nju uticale i ostavile peÄat na njen kulturni, politiÄki i društveno-ekonomski razvoj. Svi raspoloživi dokumenti potvrÄ‘uju Äinjenicu da Bosna kao država, njen narod, teritorij i granice imaju dugi historijski i državno-pravni kontinuitet. Sredinom X stoljeća naše ere na prostoru oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne i okolnih krajeva postojala je zemlja i država Bosna i njeni stanovnici su se zvali Bošnjani
Historijski je utvrÄ‘eno da je najkasnije u X stoljeću postojala država Bosna, samostalna u feudalno-politiÄkom smislu ali je uvijek bila izložena pritiscima od Bizantijskog carstva u ranom period srednjovjekovne Bosne a kasnije pod većim pritiskom i uticajem od Rimo-katoliÄke crkve. U periodu srednjovjekovne neovisne Bosne, unatoÄ svim navedenim pritiscima, banovina i kraljevina Bosna je uspjela oÄuvati svoj suverenitet i teritorijalni integritet, sve do osmanske okupacije krajem 15-og vijeka. Historijske Äinjenice ukazuju da su vladari bosanske države, u više navrata, pod prijetnjom vojne agresije, zvaniÄno morali dati vjernost bizantijskoj ili katoliÄkoj crkvi. MeÄ‘utim, u praksi je Bosna imala svoju autohtonu Crkvu bosansku koja je bila predmet kritike, inkvizicije u cilju eradikacije tzv. heretika. UÄenje Crkve bosanske, strukturirano kao dio bosanskog identiteta i nosilac ideje samostalnosti, bilo je duhovni otpor prema katolicizmu i pravoslavlju i povod za brojne ratove na Bosnu.
MeÄ‘u dokumentima koji nedvosmisleno govore o politiÄkoj i svakoj drugoj neovisnosti Bosne i punom kapacitetu vladavine bosanskih vladara neizostavna je Povelja Kulina bana, izdata DubrovÄanima 1189. godine. Postoji veliki broj povelja i drugih isprava bosanskih kraljeva, kao i drugi izvori, koji potvrÄ‘uju postojanje bosanske države, njenu punu politiÄku nezavisnost, posebenost unutrašnjih odnosa i vjersku autohtonost i samostalnost.
Pored Povelje Kulina bana, historijskog dokumenta par excellence koji jasno potvrÄ‘uje postojanje bosanske države i njene nezavisnosti, drugi bitan datum bosanske historije je pad bosanske države 1463e godine. Iako je Bosna izgubila svoj suverenitet za vrijeme Osmanskog perioda, kontinuitet bosanske države se nastavio u naporima bosanskog naroda da unutar osmanskog administrativnog poretka održe teritorijalni integritet i osjećaj pripadnosti bosanskom narodu i državi. To je evidentno u samom unutarnjem poretku bosankog pašaluka i hercegovaÄkog sandžaka koji su služili kao osnova za moderne granice Bosne i Hercegovine.
Bošnjaci su pokušali da obnove bosansku državu 1831.-1832. godine, u vrijeme niza nacionalnih ustanaka na tlu Osmanske imperije, kada su autonomiju, nacionalnu i državnu, uz obilatu pomoć zapadnih zemalja, postigle Srbija, GrÄka, Bugarska, Vlaška i druge pokrajine Osmanskog carstva. Bosanski autonomni pokret je zaustavljen prvenstveno zbog nedostatka untarnje podrške od odreÄ‘enog broja Bošnjaka koji su bili lojalni Osmanskoj imperiji. Izostanak te podrške imao je obrnut efekt, jer je podržao aspiracije iz okolnih država prema Bosni, pa su i Srbija i Crna Gora, kao i Austro-Ugarska, nastojali destabilizovati stanje u Bosni, organizirajući ustanke i pokrete koji su imali za cilj da omoguće uspostavu srpske, crnogorske ili austrougarske dominacije u Bosni.
Ova nastojanja su dobila svoje finale na Berlinskom kongresu 1878, kada je Bosna i Hercegovina dodijeljena Austro-Ugarskoj, koja je dobila mandat da “okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom”, sa zadatkom da uvede red i mir, a ustvari je to bilo pokriće za kasniju inkorporaciju Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarsku carevinu. Bosna i Hercegovina je ostala u Austro-Ugarskoj monarhiji do 29. oktobra 1918, a 1. decembra iste godine ušla je u sastav novoformirane zajedniÄke jugoslovenske monarhistiÄke države (Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije). To je jedan od presudnih datuma u historiji Bosne i Hercegovine, koji, kao i prethodni datumi (1463. i 1878.), dokazuju da su postojale snage zainteresirane da se Bosna i Hercegovina kao historijski i politiÄki subjekt izbriše sa politiÄke karte Europe. UvoÄ‘enjem šestojanuarske diktature (1929.), u skladu sa velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom, razbijena je teritorijalna cjelovitost i posebnost Bosne i Hercegovine i kompaktnost bošnjaÄkog naroda. Srpsko-hrvatskim Sporazumom iz 1939. Bosna i Hercegovina je podijeljena izmeÄ‘u Srbije i Hrvatske, pri Äemu u toj podjeli nije uzimana u obzir uopšte Äinjenica da su Bošnjaci većinsko stanovništvo.
Raspadom i kapitulacijom monarhistiÄke Jugoslavije aprila 1941, u teškim uslovima fašistiÄke okupacije i komadanja Jugoslavije, proglašena je (10. aprila) okupatorska tvorevina, tzv. Neovisna Država Hrvatska, u Äiji je sastav, po odluci fašistiÄkih sila i volji hrvatskih fašista, ukljuÄena i Bosna i Hercegovina. Narodi i graÄ‘ani Bosne za takvo pravno-politiÄko ureÄ‘enje nisu ni pitani.
Uspostavljeni okupacioni režim rezultirao je opštim pogoršanjem prilika i uslova za život, a naroÄito teškim progonima i pogromima stanovništva. PovlaÄenje glavnih okupacionih snaga iz Jugoslavije na IstoÄni front, te smanjenje gustine okupacije na europski prosjek od 1 vojnika na 1 kvadratni kilometar okupirane teritorije, KomunistiÄka partija Jugoslavije je iskoristila za dizanje antifašistiÄkog ustanka. IzbjegliÄka vlada Kraljevine Jugoslavije se po potpisivanju kapitulacije sklonila pod zaštitu Velike Britanije, pri Äemu se nije odazvala na poziv AntifašistiÄke koalicije da u okupiranoj zemlji organizuje Pokret otpora. ÄŒetniÄki pokret Draže Mihailovića se pridružio ostalim kolaboracionistima u borbi protiv NarodnooslobodilaÄkog pokreta, vršeći genocid nad Bošnjacima i druge zloÄine nad borcima, pripadnicima i simpatizerima NarodnoslobodilaÄkog pokreta, kao i svim antifašistima.
Ustaški kolaboracionistiÄki režim više se oslanjao na nacistiÄki Treći Rajh i po ugledu na isti zaveo opšti progon nehrvatskog stanovništva. Na udaru ustaškog genocida prvi su bili Srbi, Jevreji i Romi, Äemu se već u julu oštro suprotstavila Islamska zajednica. Bile su to dobro poznate muslimanske rezolucije, koje su predstavljale jedinstvenu pojavu u Drugom svjetskom ratu. U Bosni i Hercegovini su voÄ‘ene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje su predstavljale prekretnicu na jugoslovenskom ratištu. Bosna i Hercegovina je u Drugom svjetskom ratu imala Äasno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašistiÄkoj borbi i osloboÄ‘enju zemlje.
U Bosni i Hercegovini je u toku antifašistiÄke borbe došlo do bitne promjene u politiÄkim odnosima. AntifašistiÄka borba protiv okupatorâ i njihovih kolaboracionista mogla je raÄunati na uspjeh samo pod uslovom da su svi stanovnici Bosne i Hercegovine i svi narodi koji u njoj žive bili uvjereni da će im ona donijeti ravnopravnost i slobodu. To je bio odluÄujući faktor koji je politiÄki život i mišljenje u Bosni orijentirao ka zajedniÄkim, a ne parcijalnim politiÄkim ciljevima. Iz te Äinjenice proizašao je stav da Bosna i njeni stanovnici, svi narodi koji u njoj žive mogu biti slobodni i ravnopravni samo pod uslovom da i Bosna bude jednaka i ravnopravna ostalim državama koje su nasta(ja)le iz NarodnooslobodilaÄke borbe. Tako je došlo do dominacije stava da je borba protiv fašizma i borba za ravnopravnost graÄ‘ana i naroda koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine moguća i efikasna samo pod uslovom da bude obnovljena bosanska država i da svi njeni narodi budu ravnopravni. Ta politiÄka platforma imala je apsolutnu i neupitnu podršku svih antifašistiÄkih snaga u Bosni i Hercegovini i predstavnika svih njenih naroda koji su 25. novembra 1943. donijeli Äuvenu Rezoluciju ZAVNOBiH-a, kojom je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, kao zajedniÄka država Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka).
Na Drugom zasjedanju AntifašistiÄkog vijeća narodnog osloboÄ‘enja Jugoslavije, 29. novembra 1943. u Jajcu, donijeta je odluka o federalnom ustrojstvu nove Jugoslavije, sa Bosnom i Hercegovinom kao jednom od šest Älanica buduće federacije. Odlukama koje je ZAVNOBiH donio na svom Drugom zasjedanju, održanom u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944, Bosna i Hercegovina je u svojim povijesnim granicama pravno konstituirana kao država ravnopravnih graÄ‘ana Srba, Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odnosno kao federalna jedinica u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije. Sve je to potvrÄ‘eno Prvim Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije, usvojenim u Ustavotvornoj skupštini u Beogradu 31. janaura 1946. BiH je u tom prvom Ustavu FNRJ postala jedina Älanica Federacije bez nacionalnog predznaka, ali sa saÄuvanom državnošÄ‡u.
U meÄ‘uvremenu ZAVNOBiH je na svom Trećem zasjedanju, održanom u Sarajevu 26.-28. aprila 1945, rekonstruisan u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Istovremeno je izabrana prva narodna vlada Bosne i Hercegovine. Narodna skupština je pripremila izbore za Ustavotvornu skupštinu je poslije ratifikacije akata ZAVNOBiH-a, odnosno Narodne skupštine, Bosne i Hercegovine, koji su održani 13. oktobra 1946. Ustavotvorna skupština pripremila i 30. decembra 1946. donijela prvi Ustav Narodne Republike BOSNE I HERCEGOVINE.
MeÄ‘unarodnim priznanjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije i utvrÄ‘ivanjem njenih granica mirovnim ugovorom zakljuÄenim u Parizu 10. februara 1947. automatski su (argumento a minore ad maius) priznate i njene unutrašnje granice. Odatle se može samo zakljuÄiti da su granice Bosne i Hercegovine rezultat višestoljetnog politiÄkog, kulturnog i demografskog razvitka njene državne granice.
Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom periodu (1945.-1991.), na tekovinama NarodnooslobodilaÄkog pokreta i antifašistiÄke borbe, postigla znaÄajan privredni i kulturni razvoj, obezbjeÄ‘ujući, izmeÄ‘u ostalog, i nacionalnu afirmaciju Bošnjaka i pored Äinjenice da je dvije decenije insistirano na dva naroda (Srbi i Hrvati) i muslimanima obilježenim po vjerskoj (a ne nacionalnoj osnovi). Period njene renesanse i preporoda omogućio je stvaranje samostalne i nezavisne države Bosne i Hercegovine. U izuzetno teškim uslovima agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima (1993.) Bošnjaci su zamijenili dotadašnju vjersku osnovu svog identiteta (Musliman) sa identifikacijom kroz njihov historijski identitet, koji se temelji na postojanju zemlje i države Bosne i njenog naroda Bošnjana – Bosanaca – Bošnjaka.
*
* *
U općoj jugoslovenskoj krizi (devedesetih godina XX stoljeća), suverena Bosna i Hercegovina i njeni organi vlasti su u svim razgovorima o preureÄ‘enju ili razdruživanju zajedniÄke države zastupali stav o njenom opstanku, bez obzira na formu (federacija ili konfederacija), pristajući i na asimetriÄne varijante. Po izvršenom puÄu u Predsjedništvu SFRJ (3. oktobra 1991.) Skupština Bosne i Hercegovine je 14. oktobra usvojila Memorandum (Pismo o namjerama) i Platformu o položaju Bosne i Hercegovine i budućem ustrojstvu jugoslovenske zajednice. Zbog specifiÄnosti ovog multinacionalnog sastava, uslov svoga opstanka u jugoslovenskoj zajednici vidjela je samo u sluÄaju da u njoj ostanu i Srbija i Hrvatska. U uslovima tihe okupacije i pokrenute Haške konferencije (od 8. oktobra u naporima udružena sa specijalnim izaslanikom generalnog sekretara Ujedinjenih Nacija S. Vensa), Äitavih 100 dana Äekao se rezultat te konferencije i stav Evropske zajednice.
Za razliku od njih, po nalozima svojih poslodavaca iz Beograda i Zagreba, dva od tri koaliciona partnera vlasti, ne napuštajući svoje pozicije u njoj intenzivirale su svoju petokolonašku aktivnost i destrukciju Bosne i Hercegovine na svim nivoima. Briselskom Deklaracijom o Jugoslaviji od 17. decembra 1991. na osnovu preporuka Badinterove (Robert Badenteur) Arbitražne komisije od 7. decembra, konstatovana je disolucija (raspad) SFRJ i republike pozvane da se do 23. decembra 1991. izjasne o nezavisnosti, sa obećanjima da će ih priznati 15. januara 1992. Bosna i Hercegovina je blagovremeno podnijela Prijavu i odgovorila na Upitnik Arbitražne komisije, a do tog vremena bio je pripremljen i radni tekst Nacrta Ustava Republike Bosne i Hercegovine.
Tek tog dana (15. januara 1992.) objavljen je (novi) Izvještaj Badinterove Arbitražne komisije, u kome je konstituisanje Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države uslovljeno još jedino referendumom njenih graÄ‘ana, pošto su ostali uslovi iz decembarske Deklaracije Evropske zajednice ispunjeni. Na osnovu toga Skupština Bosne i Hercegovine je 26. janaura 1992. donijela Odluku o raspisivanju referenduma o budućem statusu Republike. Referendum je zakazan i održan 29. februara i 1. marta 1992.
Tako je pod meÄ‘unarodnom kontrolom, u uslovima praktiÄne okupacije zemlje, postignute povećanjem gustine posjedanja JNA i ilegalno naoružanih srpskih oružanih formacija, ukljuÄujući i djelovanje paradržavne tvorevine Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, u cilju “proglašenja Hrvatske države u Bosni i Hercegovini” i njenog “prikljuÄenja Republici Hrvatskoj”, odbijanja opština u kojima je “saoizacije” bila dovršena da uÄestvuje u pripremama i organizaciji referenduma, te pokušaja redefinisanja referendumskog pitanja za nezavisnost Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske demokratske zajednice za Bosnu i Hercegovinu (tzv. livanjsko pitanje) i drugih organizovanih oblika destrukcije Bosne i Hercegovine, izvršen znaÄajan pritisak na biraÄe. Na referendum se od 3,253.847 upisanih glasaÄa, uprkos opstrukciji i pritisku Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine i uspostavljenih nelegalnih organa Republike Srpske Bosne i Hercegovine u znaÄajnom broju opština, odazvalo 2,073.568 ili 64,31 odsto ukupnog biraÄkog tijela. Pozitivan odgovor na referendumsko pitanje (za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih graÄ‘ana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive) dalo je 2,061.932 ili 63,95 odsto od potencijalnog broja glasaÄa, odnosno 99,44 odsto od broja glasaÄa koji su pristupili referendumskom izjašnjavanju (protiv referendumskog pitanja je bilo svega 6.037 biraÄa ili 0,19 odsto glasaÄkog tijela Bosne i Hercegovine.
Nakon Referenduma i dužih konsultacija sa saveznicima Evropska zajednica je 6. aprila 1992. priznala nezavisnost i suverenitet Republike Bosne i Hercegovine, a dan nakon toga su to uÄinile i Sjedinjene AmeriÄke Države. Bosna i Hercegovina je time meÄ‘unarodno priznata i stekla potpunu državnu suverenost i meÄ‘unarodno-pravni subjektivitet. PolitiÄko-administrativne granice Republike Bosne i Hercegovine, kao jedne od šest federalnih jedinica SocijalistiÄke Federativne Republike Jugoslavije, postale su meÄ‘unarodne državne granice.
Srbija i Crna Gora i Republika Hrvatska su, u uslovima razbijanja Jugoslavije, formirali kolaboracionistiÄke, nacionalisticke tvorevine (Republika Srpska Bosna i Hercegovina, Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna i Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna), organizovano i sistematski izvršile sve pripreme (ideološke, obavještajne, politiÄke, vojne, medijske, pravne, ekonomske i dr.) za izvršenje agresije i drugih oblika zloÄina u Bosni i Hercegovini. Cilj agresije bio je osvajanje i uništenje Republike Bosne i Hercegovine i istrjebljenje Bošnjaka. Cilj je osvajaÄki rat za teritorije, za “životni prostor”, za otimanje tuÄ‘e - bosanske zemlje. Da se radi o planiranim zloÄinima protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava svjedoÄe brojni podaci - originalni dokumenti razliÄite provenijencije. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima Äine suštinu zajedniÄkog zloÄinaÄkog poduhvata..
Namjera tog zloÄinaÄkog Äina imala je za cilj osvajanje, podjelu i uništenje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te istrebljenje Bošnjaka ili njihovo svoÄ‘enje na beznaÄajnu etniÄku skupinu. Svi relevantni izvori potvrÄ‘uju da je prije izvoÄ‘enja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i izvršenja genocida nad Bošnjacima postojala dobro osmišljena namjera za izvršenje tih i drugih oblika zloÄina.
Radi ostvarivanja navedene genocidne namjere preduzete su sljedeće aktivnosti: razbijen je ustavni koncept odbrane SFRJ; smanjena je i razoružana Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine i još nekih konstitutivnih elemenata Federacije; Jugoslavenska narodna armija je, od antifašistiÄke i multietniÄke oružane sile, transformisana u velikosrpsku vojsku; isprobani su klasiÄni napadaÄki planovi Vojske Kraljevine Srbije prema Bosni i Hercegovini; obnovljeni su i eskalirali srpski i hrvatski ekstremni nacionalistiÄki pokreti; utvrÄ‘eni su metodi, mehanizmi i postupci planiranja i pripremanja zloÄina; postignut je naÄelan dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine izmeÄ‘u šefova susjednih država - Pakt Milošević - TuÄ‘man (marta 1991); omeÄ‘avane su nove granice; organizovana je i naoružana peta kolona u Bosni i Hercegovini; komandovanje na okupiranim teritorijama objedinjeno je u rukama šefova susjednih država - koje su se pojavile kao okupacione sile; zauzete su polazne pozicije za agresiju i druge zloÄinaÄke aktivnosti, koje omogućavaju efikasnu agresiju i genocid nad Bošnjacima.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu isplanirana je (politiÄki, vojno, ekonomski, medijski, obavještajno, psihološki, itd.), sa jasno postavljenim ciljem uništenja Bosne i Hercegovine. NareÄ‘eno je izvršenje ovog plana sa nadležnih politiÄkih i vojnih mjesta i on je planski, organizovano i sistematski izvršen. Poznate su države agresori, zatim ideolozi, planeri, organizatori, naredbodavci, izvršioci i saradnici ovog zloÄina.
Rat jeplaniran, pripreman i organizovan kao agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, rukovodjen i komandovan kao akt agresije; operativno planiran, pripreman, koordiniran, usmjeravali i preko svojih oficira vodili borbene operacije protiv Bosne i Hercegovine; osiguravali živu silu (starješinski i vojniÄki kadar), kompletnu logistiÄku podršku (tenkove, transportere, helikoptere, artiljerijsko i pješadijsko naoružanje, radarsko-raÄunarska sredstva, minsko-eksplozivna sredstva, municiju, gorivo i mazivo i druge strateške sirovine; sanitetski materijal; zdravstveno osiguranje i svu drugu vojnu opremu, zatim plate i penzije, te tako neposredno uÄestvovali u izvršenju genocida i dugih oblika zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava. Samo u periodu do 31. decembra 1994. Savezna Republika Jugoslavija je za izvoÄ‘enje agresije osigurala 89,4% pješadijske, 73% artiljerijske i 95,1% protivavionske municije. Navedene podatke je pravovremeno, još u toku sudskog procesa, posjedovao MeÄ‘unarodni sud pravde, ali ih, nažalost, kao i mnoge druge krucijalne dokaze o neposrednom uÄešÄ‡u i odgovornosti Savezne Republike Jugoslavije u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima, nije uzeo u obzir.
Oružana agresija, osvajaÄki rat protiv Bosne i Hercegovine, bila je sastavni dio Miloševićeve državne politike, u Äije je ime najveći dio Bosne i Hercegovine okupiran, a Bošnjaci ubijani, protjerivani i odvoÄ‘eni u koncentracione logore samo zbog njihove nacionalne, etniÄke i vjerske pripadnosti. Genocid nad Bošnjacima je, pored zauzimanja i podjele Bosne i Hercegovine izmeÄ‘u dva agresora, predstavljao instrument ostvarivanja osnovnog cilja agresije - širenje agresorskog Lebensrauma. Bitan uslov za ostvarenje tog cilja bilo je biološko i duhovno istrebljenje Bošnjaka. Neobjašnjiva pasivnost meÄ‘unarodne zajednice, neadekvatni odnos Ujedinjenih nacija, i nedjelotvornost meÄ‘unarodnog poretka omogućili su agresorima i njihovim kolaboracionistima da upravo tim instrumentom pokušaju ostvariti eksterminaciju Bošnjaka, pri Äemu su nad njima izvršili genocid.
U toku obrambenog rata Republika Bosna i Hercegovina se odbranila od brutalne agresije. Odbrambeni rat je voÄ‘en prvenstveno vlastitim snagama i sredstvima, u uslovima višestruke nadmoći agresorâ i u situaciji kada je Bosni i Hercegovini, nezakonitim embargom na oružje, koga je Vijeće sigurnosti OUN-a usvojilo na zahtjev srpskog rukovodstva i liÄno Slobodana Miloševića 1991, priznatoj, nezavisnoj državi i Älanici Ujedinjenih nacija, faktiÄki oduzeto pravo da brani teritorijalni integritet i sigurnost svojih graÄ‘ana pred agresijom i genocidom, zagarantovano Poveljom Ujedinjenih nacija.
Mobilizirani rezervni sastavi policije i samoorganizirane grupe patriota pružile su prvi otpor i omogućili da se na osnovama Platforme za djelovanje Predsjedništva u ratnim uvjetima, kao najšireg okvira okupljanja svih patriotskih snaga, pod rukovodstvom Štaba teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, okupe znaÄajne, ali slabo naoružane snage, koje su u toku ljeta 1992. prerasle u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, koja je konstantno narastala, ali ostala nedovoljno naoružana. Od poÄetnih Äeta, bataljona, odreda i grupa Armija je transformirana u brigade i korpuse, ali su njene jedinice ostale vezane za odreÄ‘ene teritorije. Pored centralne slobodne teritorije bilo je više odvojenih slobodnih enklava. Do naoružanja se teško dolazilo, uglavnom plijenom od agresora i njihovih kolaboracionista.
Odbrambeni rat je voÄ‘en vlastitim snagama i sredstvima i u uslovima koji su se graniÄili sa nemogućim. Zemlja (i njena Teritorijalna odbrana) je prvo bila razoružana, pa okupirana i na njenoj trećini izgraÄ‘en efektivan okupacioni aparat, koji je, uz petokolonaško i zloÄinaÄko ponašanje i djelovanje više politiÄkih partija onemogućavao adekvatne pripreme za odbranu. Kao i u NarodnooslobodilaÄkom ratu, 1941.-1945. godine, poÄetak je bio veoma težak: raspoloživo, zaplijenjeno, u primitivnim radionicama izraÄ‘eno, i ponešto za skupe pare nabavljeno, oružje i municija daleko je premašeno brojem dobrovoljaca, pa ih se i po nekoliko služilo jednom puškom.
Dugotrajnim naporima, konstelacija odnosa u zemlji i svijetu se ipak promijenila. Iako svedene na manje od 30% ukupne državne površine i meÄ‘usobno izolirane, slobodne teritorije su nekako konsolidirane.
Odbrambeni rat je u ljeto 1995. bio na pragu potpunog uspjeha, baš zato što je bio odbrambeni, što nije težio osvajanju teritorija drugih država, nego samo za odbranu svojih teritorija i svoje suverene, meÄ‘unarodno priznate države, uz to Älanice Ujedinjenih nacija. Približavanje tom završnom uspjehu, bilo je, meÄ‘utim, vrlo muÄno i dugotrajno, ostvarivalo se iscrpljujući i posljednje atome snage i naroda i Armije. Kad je završni uspjeh bio na pomolu zaustavljen je Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je “legalizirao” osvajaÄki rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i genocid nad Bošnjacima, te nametnuo rješenja koja nisu u skladu sa meÄ‘unarodnim demokratskim standardima. Pokazalo se da su agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nagraÄ‘eni podjelom zemlje na dva entiteta od kojih je jedan ostao pod kontrolom onih koji su pokrenuli uništenje države. Posebno je nemoralno i ciniÄki degutantno da je region Srebrenice ostao u sastavu entiteta RS.
Europska zajednica, Ujedinjene nacije i meÄ‘unarodna zajednica, iako su prihvatili rezultate referenduma za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i meÄ‘unarodno je priznali, nažalost, nisu adekvatno zaštitili Republiku Bosnu i Hercegovinu – svoju Älanicu, žrtvu oružane agresije i genocida. Umjesto toga, Vijeće sigurnosti, nažalost, , ne samo što je propustilo da brani Bosnu, već joj je uskratilo neotuÄ‘ivo pravo da se brani od agresije i genocida. Žrtve genocida (Bošnjaci) su, nažalost, lišene prava na samoodbranu embargom na oružje (25. septembar 1991.). Nametnut (SFR) Jugoslaviji, a ne Republici Bosni i Hercegovini, embargo je bio nezakonit i bez pravne snage, jer je lišio jednu suverenu zemlju, Älanicu UN-a, njenog prirodnog prava na samoodbranu. Ipak, Bosna i Hercegovina je opstala zahvaljujući hrabrom otporu njenih branilaca, voÄ‘enom na temelju steÄenog suvereniteta i neovisnosti 1992.
Dejtonskim sporazumom nagraÄ‘eni su agresori i njihovi kolaboracionisti i nacionalisti, koji su uništavali državu Bosnu i Hercegovinu i izvršili genocid nad Bošnjacima, za razliku od Drugog svjetskog rata, kada su i okupatori i kolaboracionisti vojno poraženi. Današnja dejtonska Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, od kojih je Republika Srpska ili srpski entitet, genocidna tvorevina velikosrpskog nacionalizma, nastala na teškim kršenjima meÄ‘unarodnog humanitarnog prava, obilježena i natopljena, uglavnom, bošnjaÄkom krvlju, te omeÄ‘ena i prekrivena brojnim masovnim grobnicama i koncentracionim logorima, u kojoj legalno djeluju cetnickeorganizacije. Tu genocidnu tvorevinu, meÄ‘unarodna zajednica je ugurala u dejtonski ustav koji Äini Anex IV sporazuma o miru što predstavlja apsolutno kršenje svih legalnih procedura o promjeni Ustava Republike BiH. PolitiÄko rukovodstvo i druge strukture entiteta Republika Srpska, u skladu sa velikosrpskom genocidnom ideologijom, politikom i praksom, na sve moguće naÄine prikrivaju, minimiziraju, relativiziraju i negiraju genocid nad Bošnjacima; permanentno i kontinuirano izjednaÄavaju žrtve genocida sa njihovim (svojim) izvršiocima (zloÄincima); osporavaju historijski, politiÄko-pravni i državni kontinuitet Bosne i Hercegovine, opstruiraju jaÄanje države Bosne i Hercegovine i konstantno sprovode secesiju, uništavanje i uništenje države Bosne i Hercegovine, negirajući mogućnost održanja, razvoja i unapreÄ‘enja kvaliteta zajedniÄkog života, Äime se najozbiljnije dovode u pitanje univerzalne ljudske vrijednosti, slobode i prava, civilizacijske i kulturne tekovine. Entitet Federacija Bosna i Hercegovina, Äiji je temelj Vašingtonski sporazum (18. mart 1994.), Protjerani bošnjaÄki narod se nije vratio u svoja prijeratna mjesta življenja i gradovi u kojima je nekada bio većina danas su potpuno promjenjene demografske strukture.
Krajnje je vrijeme i nužna potreba ujedinjavanja i ujedinjenja, te aktivnijeg angažovanja svih progresivnih patritoskih snaga u oÄuvanju i izgradnji Bosne i Hercegovine kao države svih njenih graÄ‘ana i naroda. Vrijeme je za Svjetski Bosnjacki Sabor da se zauzme zajednicki stav i platforma djelovanja za ubuduće.
Prof. dr. Smail Čekić
Direktor Instituta za istraživanje zloÄina protiv ÄovjeÄnosti i meÄ‘unarodnog prava Univerziteta u Sarajevu
Prof. dr. Senadin Lavić
Predsjednik BošnjaÄke kulturne zajednice Preporod, Sarajevo
Prof. Emir Ramić
Direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada
Mr. Haris Alibašić
Predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike
-------------
Bibliography
A partial bibliography on Bosnia and Herzegovina’s history, culture/ DjelomiÄna bibliografija o historiji i kulturi Bosne i Hercegovine
Allen, Beverly (1995) Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia and Herzegovina and Croatia. Minneapolis. University of Minnesota Press.
Benac, Alojz (1955) Kulturna istorija Bosne i Hercegovine. Narodna prosvjeta, Sarajevo.
Balić, Smail (1994) Kultura Bošnjaka: Muslimanska komponenta. Tuzla.
Balić, Smail. (1952). EtiÄko naliÄje bosansko-hercegovaÄkih muslimana. Gottstein.
Banac, Ivo (1984) The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Ithaca. Cornell University Press.
Banac, Ivo Nation and Ideology: Essays in Honor of Wayne S. Vucinich (eds. Banac I., Ackerman J. G., and Szporluk P.). Boulder. East European Monographs, # 95.
Bašeskija, Mula Mustafa Sevki (1987) Ljetopis: 1746 - 1804. [Chronicle: 1746 - 1804.] Sarajevo. Veselin Maslesa.
Binga, Tone (1995). Being Muslim the Bosnian Way [Paperback]. Princeton University Press.
Cigar, Norman (1995) Genocide in Bosnia - The Policy of 'Ethnic Cleasing'. Texas A&M University Press.
Cushman, Thomas and Mestrovic, Stjepan (1996) This time we knew - Western Responses to Genocide in Bosnia.New York University Press.
ÄŒekić, Smail. (1995) Causes, objectives and extent of the aggression against Bosnia and Hercegovina 1991.-1995. Vijeće Kongresa bošnjaÄkih intelektualaca.
Čekić, Smail. (2009) Research of genocide victims with a special emphasis on Bosnia and Herzegovina: problems and issues in scientific theory and methodology. Institute for the Research of Crimes against Humanity and International Law of the University of Sarajevo.
Čekić, Smail. (2005) The aggression against the Republic of Bosnia and Herzegovina: planning, preparation, execution, Book 1. Institute for the Research of Crimes against Humanity and International Law of the University of Sarajevo.
Dizdarevic, Zlatko (1993) Sarajevo, A War Journal. New York. Fromm International.
Donia, Robert (1981) Islam Under the Double Eagle: The Muslims Of Bosnia and Herzegovina, 1878 - 1914. [East European Monographs #78]. Boulder. Columbia University Press.
Donia, Robert and Fine, John (1994) Bosnia and Herzegovina, A Tradition Betrayed. New York. Columbia University Press.
Doubt, Keith (2000) Sociology after Bosnia and Kosovo. Rowman & Littlefield Publishers
Filipović, Muhamed (2004) Historija bosanske duhovnosti (4 sveske), Svjetlost, Sarajevo
Fine, John (1975) The Bosnian Church: A New Interpretation. Boulder. East European Quarterly.
Franjevci Bosne i Hercegovine na Raskrscu Kultura i Civilizacija: (1988) Katalog Izlozbe. [Franciscans of Bosnia and Herzegovina at the Crosroads of Cultures and Civilizations -- Catalogue of the Exhibition)]. Zagreb. MGC.
Friedman, Francine. (1996). The Bosnian Muslims: Denial Of A Nation [Paperback]. Westview Press.
Gutman, Roy (1993) A Witness to Genocide. New York. Macmillan Publishing Company.
Ibraković, Dželal (2008) Bosna, islam – Bošnjaci (etnološko-povijesne skice). Faukultet politiÄkih nauka, Sarajevo.
Imamović, Mustafa (1998) Historija Bošnjaka. BošnjaÄka zajednica culture. Sarajevo.
Karahasan, Dzevad (1994) Sarajevo, Exodus of a City. New York. Kodansha.
Klaić, Nada (1989) Srednjovjekovna Bosna: Politicki Polozaj Bosanskih Vladara do Tvrtkove Krunidbe, 1377 G. GrafiÄki zavod Hrvatske.
Kirsch, Jonathan. Turning a Blind Eye to Genocide in Bosnia. Los Angeles. Los Angeles Times (review)
Kurspahic, Kemal (1997) As Long As Sarajevo Exists. Stony Creek. The Pamphleteer's Press.
Malcolm, Noel (1994) Bosnia:A Short History. London. Macmillan.
Norris, Harry, T. (1993) Islam in the Balkans: Religion and Society between Europe and the Arab World. Columbia.
Pinson, Mark (ed.) (1993): The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. Cambridge. Harvard University Press.
Purivatra, Atif (1970) Nacionalni i Politicki Razvitak Muslimana [Muslims: Their National and Political Development]. Sarajevo. Svjetlost.
Rieff, David (1995) Slaughterhouse: Bosnia and the Failure of the West. New York. Simon and Schuster.
Stiglmayer, Alexandra (1994) Mass Rape - The War Against Women in Bosnia and Herzegovina. Lincoln. University of Nebraska Press.
War Crimes in Bosnia and Herzegovina - Volume I and II. Helsinki Watch.