Odgovor istraživaÄa genocida na ÄŒovićevo odobravanje zloÄina paradržavne, zloÄinaÄke tvorevine Herceg – Bosne po uzoru mentora Milorada Dodika
Uz odobravanje hrvatskog poltiÄkog, akademskog, kulturnog, duhovnog establišmenta, ÄŒović je poćeo proces institucionalizacije secesionistiÄkih težnji tzv. Herceg-Bosne, zloÄinaÄka tvorevine nastale s ciljem razbijanja bosanskohercegovaÄke države. Radi se o zloÄinaÄkoj politici i praksi koja je imala za cilj podjelu države Bosne i Hercegovine, ubijanjem, mućenjem i protjerivanjem Bošnjaka i planskim preseljavanjem bosanski Hrvata u Hrvatsku i Hercegovinu sa ciljem stvaranja hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini.Paradržavna politiÄka tvorevina Herceg Bosna je sa svojom nacistiÄkom ideologijom proizvela straviÄne zloÄine u Bosni i Hercegovini. Idejni tvorci Herceg-Bosne su imali razraÄ‘en plan djelovanja u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Primaran cilj tog plana je bio da se Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj. Iako je njenim ideolozima bilo jasno da je realizaciju tog projekta moguće sprovesti samo na štetu većinskog bošnjaÄkog naroda, svjesno su ušli u njegovu agresivno genocidnu realizaciju.
Na Republiku Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasiÄna oružana agresija i od Republike Hrvatske, odnosno zloÄin protiv mira i sigurnosti ÄovjeÄnosti, što znaÄi da se radi o meÄ‘unarodnom oružanom sukobu. Na okupiranim teritorijama Republike Bosne i Hercegovine i gradovima u opsadi nad Bošnjacima je izvršen najteži zloÄin – zloÄin genocida. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima Äine suštinu zajedniÄkog zloÄinaÄkog poduhvata Republike Hrvatske, njenih rukovodstava i brojnih rukovodilaca politiÄkog, vojnog, policijskog i upravnog vrha, te njihovih petokolonaša, kolaboracionista i plaćenika. Namjera tog zloÄinaÄkog Äina, utemeljena na hrvatskom velikodržavnom projektu, imala je za cilj zauzimanje Republike Bosne i Hercegovine kao države, te istrjebljenje Bošnjaka ili njihovo svoÄ‘enje na beznaÄajnu etniÄku skupinu. U funkciju tih zloÄinaÄkih aktivnosti poslušno su se, kao saradnici i izvršioci, stavili servilni petokolonaši iz Bosne i Hercegovine (“Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna”} .
Radi ostvarivanja navedenog zloÄinaÄkog poduhvata preduzete su sljedeće aktivnosti: obnovljen je i eskalirao Velikohrvatski pokret, utvrÄ‘eni su metodi, mehanizmi i postupci planiranja i pripremanja zloÄina, postignut je naÄelan dogovor o uništenju Bosne i Hercegovine (marta 1991.), omeÄ‘avane su granice Velike Hrvatske; organizovana je i naoružana peta kolona ( velikohrvatska) komandovanje na okupiranim teritorijama objedinjeno je u rukama šefa Republike Hrvatske – okupacione sile, zauzete su polazne pozicije za agresiju i druge zloÄinaÄke aktivnosti, ukljuÄujući i genocid nad Bošnjacima.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima su isplanirani (intelektualno, ideološki, politiÄki, vojno, ekonomski, medijski, obavještajno, psihološki, itd.), sa jasno postavljenim ciljem, nareÄ‘eni sa nadležnih politiÄkih i vojnih mjesta i izvršeni planski, sistematski i organizovano. Poznat jeagresor – Republika Hrvatska, zatim ideolozi, planeri, naredbodavci, izvršioci i saradnici, te kako su zloÄini izvršeni i zbog Äega su izvršeni.
Prije 22. godine osnovana tzv. Herceg-Bosna: Tvorevina iza koje su ostali smrt, logori i uništeni hrvatsko-bošnjaÄki odnosi
Na današnji dan prije 22. godine, 18. novembra 1991, osnovana je tzv. hrvatska zajednica ”Herceg-Bosna” koja je 28. avgusta 1993. prerasla u samoproglašenu tzv. Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu (HZHB).
Prema tadašnjim odlukama, tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu su Äinile općine Jajce, Kreševo, BusovaÄa, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, ÄŒitluk, ÄŒapljina, Neum, Stolac, Ravno i Dobretići.
Ideja tzv. Herceg-Bosne na Äijem je Äelu bio Mate Boban rezultirala je meÄ‘unarodnom oružanim sukobom u kojem je uÄestvovala i Republika Hrvatska, što je potvrÄ‘eno, uz ostalo, prvostepenom presudom Haškog tribunala iz maja ove godine kojom su šestorica bivših Äelnika tzv. Herceg-Bosne za zloÄine poÄinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1991. do 1994. godine osuÄ‘eni na ukupno 111 godina zatvora. Iza te tvovrevine su, dakle, ostali smrt, logori, zlostavljani ljudi, uništena sela i gradovi, te narušeni hrvatsko-bošnjaÄki odnosi koji se tek sad polagano popravljaju.
Jednoglasnom odlukom sudija 29. maja ove godine bivši premijer Herceg Bosne Jadranko Prlić osuÄ‘en je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić i zapovjednici Hrvatskoj vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić na 16, a predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.
Kako je konstatirano, sukob izmeÄ‘u HVO i Armije bio meÄ‘unarodnog karaktera. Dokazi su potvrdili da su se snage Hrvatske vojske (HV) borile zajedno sa HVO protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne.
Suci su, takoÄ‘er, utvrdili postojanje ”udruženog zloÄinaÄkog poduhvata” Äiji je cilj bio uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelomiÄno u granicama hrvatske Banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.
Prema presudi Haškog tribunala, dokazi pokazuju da su već u decembru 1991. godine Älanovi rukovodstva tzv. HZHB predvoÄ‘eni Matom Bobanom i Äelnici Hrvatske na Äelu sa predsjednikom Franjom TuÄ‘manom ”ocijenili da je za ostvarenje tog cilja neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. Herceg Bosni”.
Iz dokaza se, prema presudi, vidi da su od sredine januara 1993. godine Äelnici HVO i Republike Hrvatske imali namjeru da uÄvrste kontrolu na podruÄju na koje su smatrali da ”polažu pravo”, te da zapoÄnu njegovo etniÄko ÄišÄ‡enje kako bi ono postalo većinski ili gotovo u cijelosti hrvatsko. Uslijedile su vojne kampanje praćene iseljavanjem Bošnjaka i preseljavanjem hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu kako bi se ojaÄalo prisustvo Hrvata u tzv. HB. To potvrÄ‘uju i TuÄ‘manovi stenogrami gdje se neki od lokalnih Äelnika iz Hercegovine hvale predsjedniku Hrvatske da ”od Bune do Stoca više nema muslimana”.
ZakljuÄeno je da brojni zloÄini koje su snage HVO poÄinile nad Bošnjacima od januara 1993. do aprila 1994. godine ukazuju na oÄigledan “obrazac ponašanja”. U većini sluÄajeva zloÄine “nije nasumice poÄinila šaÄica neorganizovanih vojnika”. Naprotiv, zloÄini su bili ishod plana koji su pripremili uÄesnici u udruženom zloÄinaÄkom poduhvatu kako bi otjerali bošnjaÄko stanovništvo iz ”Herceg Bosne”.
Presudom su potvrÄ‘eni svi zloÄini iz optužnice protiv bivših lidera tzv. Herceg-Bosne poÄinjeni od formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosna 18. novembra 1991. godine do okonÄanja sukoba u aprilu 1994. godine u osam hercegovaÄkih općina, i to: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, ÄŒapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu.
Napad HVO-a na jedinice Armije Republike BiH zapoÄeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, Novom Travniku, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine udarom zgradu Komande ÄŒetvrtog korpusa Armije BiH u zgradi Vranica u Mostaru. Sukob se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.
Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjaÄkim stanovništvom trebali pripasti tzv. “Herceg-Bosni”, te je od Armije Republike BiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.
Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su odgovorne za brojne zloÄine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka, gdje su ukupno, u oba sluÄaja, stradale 154 osobe, meÄ‘u kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istoÄni Mostar i Gornji Vakuf tokom kojih je stradalo na stotine osoba.
Organizirano je oko 60 koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski muÄeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istoÄni dio Mostara je bio žrtva neviÄ‘ene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i Äuveni Stari most. Iako je Stari most ocijenjen kao legitimna meta, jer ga je koristila Armija RBiH, to ne umanjuje težinu izvršenog urbicida.
Prema presudi Prliću i ostalima napisanoj na ukupno 2.629 stranica i objavljenoj u šest tomova, uÄesnici udruženog zloÄinaÄkog poduhvata su, uz ostalo, osiguravali kadrove i koordinaciju za operacije na terenu i uspostavili sistem protjerivanja Bošnjaka putem ubistava, iseljavanja, uništavanja imovine, zlostavljanja, zlostavljanja civila u zatvorima i logorima.
Glavni cilj, a što je potvrÄ‘eno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje TuÄ‘mana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljaÄke stranke i SeljaÄko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vladko MaÄek. InaÄe, sporazum je doveo do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je podijeljena izmeÄ‘u dvije susjedne zemlje.
Paradržavna politiÄka tvorevina Herceg Bosna je sa svojom nacistiÄkom ideologijom proizvela straviÄne zloÄine u Bosni i Hercegovini. Idejni tvorci Herceg-Bosne su imali razraÄ‘en plan djelovanja u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Primaran cilj tog plana je bio da se Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj. Iako je njenim ideolozima bilo jasno da je realizaciju tog projekta moguće sprovesti samo na štetu većinskog bošnjaÄkog naroda, svjesno su ušli u njegovu agresivno genocidnu realizaciju.Haški sud utvrdio je prije tri godine da je postojao udruženi zloÄinaÄki poduhvat predvoÄ‘en hrvatskim predsjednikom Franjom TuÄ‘manom, Äiji je cilj bio etniÄko ÄišÄ‡enje takozvane Herceg-Bosne. Vojni i politiÄki lideri takozvane ''Herceg-Bosne'' proglašeni su krivim i osuÄ‘eni na ukupno 111 godina zatvora. Premijer "Herceg-Bosne" Jadranko Prlić osuÄ‘en je na godina 25 godina zatvora, ministar odbraneBruno Stojić na 20 godina zatvora, a zapovjednici Glavnog stožera HVO-a generaliSlobodan Praljak i Milivoj Petković osuÄ‘eni su, takoÄ‘er, na po 20, odnosno 20 godina zatvora. Zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić osuÄ‘en je na 16, a naÄelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića, koji je bio odgovoran za logore "Herceg-Bosne" na ukupno 10 godina.
Institut za istraživanje genocida, Kanada