Agresija na istinu o odbrani Republike Bosne i Hercegovine
Širenje negativnih predrasuda o Bosni i razvijanje antibosanskog stereotipa kao forme traje odavno, a jasno se raspoznaje već u 19. stoljeću u projektima destrukcije Bosne i njezinom potÄinjavanju etno-nacijskim pothvatima srpstva i hrvatstva. Kardinalni pothvat antibosanstva već u 19. stoljeću ogleda se u nezajažljivom preimenovanju prostora i naroda prema potrebama hegemonijskih ideologija. Tako se Bosna poÄinje smatrati “starom srpskom zemljom”, odnosno “povijesnim srcem hrvatstva”, a povijesno postojeći bosanski narod se postepeno iz religijske osnove etniÄki preusmjerava u srpstvo i hrvatstvo, te u jugoslovenstvo.
Velikosrbijanski antibosanski narativ možemo pratiti od 19. do 20. stoljeća kroz djela kvazi-znanosti, politike, diplomatije, militarnih pothvata i sliÄnih radnji u djelima Vuka S. Karadžića, Stanka Veselinovića, spisa-pamfleta NaÄertanije koji je priredio Ilija Garašanin, stavova Jovana Cvijića, ÄetniÄkog pokreta i tajne udruge Crna ruka, Srpskog kulturnog kluba, djelatnosti Bogoljuba Petranovića na srbizaciji bošnjaÄkih pravoslavaca, pisanja Vase Glušca o “bogumilima” u Bosni, historiografije Vladimira Ćorovića, Vase ÄŒubrilovića i Milorada EkmeÄića, srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića, pamfletistiÄko-propagandne djelatnosti Nenada Kecmanovića, Memoranduma II, deklaracijama i djelovanjima mnogih drugih liÄnosti i organizacija. Ovaj narativ odbacuje a priori sve bosansko, a naroÄito ideal zajedništva i postojanja u razlikama. On je postojan već preko 150 godina. S posebnom pažnjom provodi srbiziranje bosanskog srednjevjekovlja, ostrvljuje se na osmansko razdoblje u Bosni, negira period komunistiÄke Jugoslavije te danas provodi spornu rehabilitaciju ÄetniÄkog pokreta, Ä‘enerala Mihailovića i nacistiÄkog sluge M. Nedića. Miloševićev režim 1990-ih, nažalost, oživljava i nastavlja intencije Nedićeve Srbije i Mihailovićeve vojne doktrine. Iza cjelokupmog pothvata antibosanskog narativa srpstva kao temelji postavljaju se djela Njegoša i Andrića u kojima se “Äuva” istina o postojanju naroda na ovome prostoru i stvara negativan stereotip o muslimanima.
Velikokroacijski hegemonijski narativ o Bosni i granici Hrvatske na Drini odvija se u nadmetanju sa srpskim kao kroatiziranje Bošnjaka katolika (Klement Božić) i mediavalne Bosne (Dominik Mandić), u pravaškoj ideologiji Ante StarÄevića, projekcijama J. Štadlera i održavanju Prvog katoliÄkog kongresa u Zagrebu 1900. kada je odluÄeno da se bošnjaÄki katolici imaju zvati Hrvati, uspostavi NHD na Äelu s A. Pavelićem, radovima Dominika Mandića o etniÄkoj strukturi bosanskog naroda, pothvatima F. TuÄ‘mana 1993. koje je Haški tribunal okarakterizirao kao UZP, današnjim nebuloznim izjavama predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, A. Plenkovića ili njihovog hercegovaÄkog agenta D. ÄŒovića, te intelektulnih eskapada M. Kasapović, I. LuÄića, I. Vukoje, D. Citarskog i sliÄnih liÄnosti koji “znanstveno” pokušavaju dokazati stranaÄke ideologije koje slijede.
Neki primjeri obmanjujućih pripovijesti o događajima u Bosni i Hercegovini iz perioda 1992-1995:
-istina o agresiji i odbrani Republike Bosne i Hercegovine falsificirana je već tokom rata 1992-1995 od strane Miloševićeve ratne mašinerije i njegovih agenata u Bosni; Karadžićevi Srbi su 1992. godine opkolili glavni grad države i granatirali ga do 1995. godine pred kamerama svih svjetskih TV-kuća i internacionalnih organizacija kakva je OUN; jasno je da je neko “pokrivao” Karadžićeve tobdžije u zloÄinu koji su provodili; na Äelu svih bitnih vojnih funkcija snaga UN stajali su francuski i britanski oficiri (UNPROFOR). Francuska stavlja veto na sve vojne intervencije protiv vojnika pod Karadžićevom komandom – i kad su upali u Srebrenicu. Francois Mitterand i premijer Edward Balladur su sve uÄinili da onemoguće vojnu intervenciju snaga UN u Bosni protiv Karadžićevih vojnika i srbijanskih osvajaÄa – tvrdi Guillamme Ancel u knjizi Ledeni vjetar nad Sarajevom (Vent glacial sur Sarajevo). U Bosni su štitili agresora sve do dolaska Amerikanaca koji su za 48 sati zaustavili rat i onda u Daytonu ispunili spisak Miloševićevih želja na okupiranoj teritoriji Republike Bosne i Hercegovine koju su podijelili prema ratnim dostignućima i nametnuli joj Ustav u Anex-u IV Općeg sporazuma o miru.
- legendarna vojna sila, pod imenom Armija Republike Bosne i Hercegovine, nije bila “takozvana” – to je bila legalna odbrambeno-oslobodilaÄka vojna sila Republike Bosne i Hercegovine koja se organizirala iz bosanskog naroda da spasi Republiku Bosnu i Hercegovinu od dvostruke agresije MilosÌŒevicÌevog i TuÄ‘manovog rezÌŒima 1992-1995. Mediji u danasÌŒnjoj BiH prenose podvale iz beogradskih medijsko-propagandnih i obavjesÌŒtajnih krugova da je neko ko je branio svoju drzÌŒavu “tzv.” ili tobozÌŒnji, a ne legalan drzÌŒavni sistem vojne odbrane. Takva morbidnost dolazi iz samog srca srbijanskog dvadesetostoljetnog Miloševićevog nacizma-fasÌŒizma i antibosanstva.
Pored toga, regularna, legalna vojna sila Republike Bosne i Hercegovine, Armija Republike Bosne i Hercegovine nazivana je ciljano i planski “muslimanska vojska”, “Alijina vojska”, “muslimanske snage”, “zelene beretke”, “islamski ratnici” i sliÄno, kako bi se krivotvorio karakter oružane sile Republike BiH i kako bi se ona posmatrala kao neka “religijska vojska”, privatna vojska ili sporedna vojna grupacija iza koje ne stoji država i koja ne brani državu napadnutu razornom agresijom vojne sile druge države.
Najvažnije je, meÄ‘utim, da Armija RBiH nije bila voÄ‘ena ideologijom genocida i etniÄkog iskorjenjivanja drugoga, da nije postojao nikakav plan da se uništi jedan narod, da se prave zloÄini i sliÄno. Takvo nešto nije postojalo na nivou države, politike i kulture; svi pojedinaÄni zloÄini koje je neko poÄinio, a želio bi se sakriti pod zastavu Armije RBiH, moraju biti sankcionirani i tretirani kao neplanski i neorganizirani od vojnih i politiÄkih vlasti Bosanske države.
Smisao borbe za Bosnu i Hercegovinu ostvaruje se u principu koji glasi sloboda za sve ljude u Bosni. To je moralno i politiÄko polazište oÄuvanja istine o borbi za slobodu Bosne. Cjelina nesporazuma oko povijesti ili prošlih dogaÄ‘aja, koje producira historijska nauka, nastaju iz nacionalistiÄkih pretenzija da se povijest “prilagodi” zahtjevima politiÄkih i interesnih grupacija. O tome svjedoÄe brojni obmanjujući i sporni falsifikati u svakodnevlju, naprimjer: pokušaj pretvaranja entiteta “rs” u “srpsku dražvu” u Bosni i Hervcegovini, otvoreno negiranje genocida, patološka opÄinjenost nacionalistiÄkom ideologijom srpstva, proizvoljno tumaÄenje Ustava, svoÄ‘enje države na “dogovornu zajednicu”, izvrtanje Äinjenica o ratnim zloÄinima, izjednaÄavanje agresora i žrtve, prilagoÄ‘avanje interpretacija ideologijama antibosantva, etnoreligijski egoizam, ponižavanje graÄ‘ana... Naspram toga, postojana i neokrnjiva Äinjenica odbrane Bosne i Hercegovine i principa bosanstva od strane Predsjedništva RBiH, bosanskohercegovaÄke Vlade i Armije RBiH, ogleda se u dosljednom poštivanju svakog Äovjeka na bosansko-hercegovaÄkoj teritoriji na naÄin da nije postojala državna, politiÄka, vojna, partijska, kulturna ili neka druga koncepcija uništavanju bilo kojeg naroda ili narodne grupe u Bosni i Hercegovini. Dakle, moramo ponavljati, principi odbrane Bosne i Hercegovine apsolutno su suprotni agresorskom konceptu iskorjenjivanja, etniÄkog progona i genocida kao ciljeva agresije na Repubiku Bosnu i Hercegovinu. Oni ljudi i snage sa bosansko-hercegovaÄke strane bili su branitelji univerzalnih ljudskih vrijednosti i prava u viteškom odnosu prema borbi.
Danas je u toku plansko obilježavanje i denunciranje Bošnjaka kao islamista u hegemonijskom propagandnom ratu protiv Bosne.[1] Dva ratna projekta agresije nastavljaju u miru “denunciranje” Bosne u evropskom kontekstu, koja je bila predmet njihovih osvajanja, i predstavljaju je kao opasnost za Evropu u konstrukcijama islamofobije. To je vrhunac hegemonijskog fašizma i nihilizma na Balkanu. Mediji su najednom potisnuli sjećanje na genocid o Bošnjacima i postavili nam nove teme na dnevni red koje samo nastavljaju daljnje pripovijedanje o mržnji, podjeli, konfliktu.
Na kraju, mogući bošnjaÄki nacionalizam kao izraz primitivne imitacije srpskog i hrvatskog nacionalizma, ima takoÄ‘er pogubne posljedice po Bosnu i Hercegovinu, jer on onemogućava ideju o zajedniÄkom životu i jedinstvu u razlikama kao povijesnoj prepoznatljivosti bosanstva. Stoga je na bošnjaÄkoj politici, kulturi i znanstvenoj zajednici najveća odgovornost da vodi brigu o svojim bosanskim komšijama koji otvoreno iskazuju odanost Bosni i spremni su da se bore za nju. Oni primitivci u bošnjaÄkim redovima koji danas po Sarajevu, Tuzli, Travniku, Bihaću, Konjicu ili Zenici iskazuju nacionalistiÄke stavove prema srpskim i hrvatskim graÄ‘anima, koji su odluÄili da se bore za Bosnu i u njoj žive, prave zlodjelo protiv države i idu na ruku neprijateljima Bosne i Hercegovine. Dužni smo, kao ljudi i svjesni graÄ‘ani, da apsolutno osiguramo pravo svim našim sugraÄ‘anima bez obzira na njihovo etniÄko-religijsko odreÄ‘enje. To je osnovni princip željene graÄ‘anske države. To je, takoÄ‘er, nastavak praviÄne borbe za nezavisnost i slobodu Bosne i Hercegovine. Zato bi bošnjaÄka politika trebala biti, primarno, sekularna graÄ‘anska politika osloboÄ‘ena etniÄkog nacionalizma i ohrabrena za filozofiju etatizma i graÄ‘anskih vrijednosti koje podrazumijevaju Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. BošnjaÄka politika bi trebala biti zasnovana na graÄ‘anskoj ideji bosanstva i ne bi smjela zaboraviti da je u ratu, kada je bilo najteže, ostala moralno odgovorna i uspravna pred fašistima iz Miloševićevih i TuÄ‘manovih struktura boreći se za Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih i slobodnih graÄ‘ana i naroda.
[1] Medijski okvir ofanzive ide preko medija, naprimjer, Globus (ZG), Telegraf (BG), Informer (BG), Kurir (BG), VeÄernje novisti (BG), Blic (BG), Politika (BG), web portala i televizijskeih stanica.