Zašto je pao sudski proces u Osnovnom sudu u Banja Luci zastavi sa ljiljanima?
Zašto isticanje zastave sa ljiljanima koja je bila državna zastava Bosne i Hercegovine sve do 1998. godine ne izaziva kazneno djelo rasne, vjerske i nacionalne mržnje, zašto ista zastava ne istiće dominaciju jednog naroda? Zato što je to bila i treba biti zastava Bosne i Hercegovine.
Osnovni sud u Banjoj Luci oslobodio je Sejfudina Tokića i Adnana Bajrića optužbe za izazivanje nacionalne mržnje zbog isticanja zatave sa ljiljanima.
Pod zastavom sa ljiljanima su odbranjeni suverenitet, nezavisnost, samostalnost, sloboda države i graÄ‘ana Bosne i Hercegovine. Pod ovom zastavom su Ideja Bosne i Bosanski duh, taj posebni multidimenzionalni put egzistencije drugog i drugaÄijeg, put koga je ujedinjena Evropa prihvatla za sebe od ponosne Bosne i Hercegovine, pobjedili fašizam u Drugom svijetskom ratu i agresije 1992 - 1995. godine. Pod ovom zastavom hiljade bosanskohercegovaÄkih patriota je dalo svoje živote za slobodu svoje domovine u kojoj će drugo i drugaÄije, pod uslovom da prihvataju slobodu, nezavisnost, suverenost i jedinstvenu teritoriju unutar meÄ‘unarodno utvrÄ‘enih granica države Bosne i Hercegovine, biti priznato, poštovano, prihvaÄeno. Zastava koja je usvojena 4. maja 1992. godine za zastavu Republike Bosne i Hercegovine, zasnivala se na zastavi srednjovjekovne Bosne i bosanske dinastije Kotromanić. Ovu zastavu danas prihvata više od više od tri Äetvrtine graÄ‘ana Bosne i Hercegovine, ovu zastavu je na referendumu za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine 1. marta 1992. godine prihvatilo više od dvije trećine graÄ‘ana Bosne i Hercegovine, ovo je bila državna zastava Bosne i Hercegovine.
Prvi put je zvaniÄno predstavljena 22. maja 1992. godine ispred zgrade UN-a u New Yorku. Ova zastava, grb i himna “Jedna si jedina” bila je aktuelna sve do 1998. godine kada je odlukom Visokog predstavnika zamjenjena današnjom zastavom i himnom. Zastava je zamjenjena “jer se smatrala previše” bosanski orjentisana.
A , zar bosanska zastava ne treba biti potpuno bosanski orjentisana? Zar ljiljani koji svjedoÄe hiljadugodišnju bosanskohercegovaÄku tradiciju, kulturu, historiju, jezik, duhovnost koji svjedoće multidimenzionalnost bosanskog Äovjeka, bosanske žene, bosanske mladosti na Äemu se zasniva savremena civilizacija ne trebaju biti na zastavi i grbu, slobodne države Bosne i Hercegovine? Zar o zastavi i grbu slobodne, suverene, meÄ‘unarodno priznate države Bosne i Hercegovine ne trebaju odluÄivati njeni graÄ‘ani? Zar se uopšte može pomisliti suditi zastavi slavne narodno oslobodilaÄke Armije Republike Bosne i Hercegovine Äiji najbolji sinovi su dali svoje živote za slobodu svoje jedine domovinu. Istina, pravda i sloboda su najveÄe žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim graÄ‘anima.
Da li će krikovi preživjelih žrtava i svjedoka genocida u Bosni i Hercegovini, kojih je sve manje i manje, konaÄno biti poslušani od strane svakim danom kvantitetom i kvalitetom sve malobrojnih istinskih politiÄkih predstavnika žrtava i svjedoka genocida? Da li će krikovi biti poslušani i od strane onih koji su Dejtonskim sporazumom ponizili žrtve, humanost, ljudskost, meÄ‘unarodno pravo, ponizili hiljadugodišnju tradiciju bosanskohercegovaÄke države? Da li će krikovi žrtava probuditi uspavanu savjest pravnih auatoriteta i konaÄno presuditi genocid ne samo u Srebrenici, već i u cijeloj Bosni i Hercegovini? Da li će krikovi žrtava genocida konaÄno biti dovoljni da politiÄki vlasnici istine i pravde u i van Bosne i Hercegovine konaÄno zapoÄnu ukidanje legalizovanih rezultata agresije i genocida u državi bez Äije istinske slobode nema ni slobode Evrope i svijeta? Da li je moguće da ovi krikovi tuge, više dvadeset godina poslije, postanu krikovi nade za bolju budućnost Bosne i Hercegovine, ali i ćovjeka i civilizacije uopšte?
BosanskohercegovaÄka nada u bolje sutra leži u stećku i ljiljanu, simbolima bosanskoherceovaÄkog historijskog i kontinuiranog uzdizanja.
U Bosni i Hercegovini, gdje su se vijekovima sudarale egoistiÄne namjere razliÄitih kultura i civilizacija, grÄko-helenistiÄke i rimskoetrurske, gdje je bila granica IstoÄnog i Zapadnog rimskog carstva, gdje su u zagrljaju zauvijek ostali izmiješani islam, jevrejstvo i hrišÄ‡anstvo, tu je ostalo rasuto na desetine hiljada stećaka. To su nadgrobni spomenici koji nijednom carstvu ni uticaju nisu priklonili, već su ostali vjerni sebi i onome što su samo u sebi u Bosni i Hercegovini mogli naći. Na toj prostornoj vododjelnici civilizacija, kultova i religija oni su našli svoj put u mirenju nepomirljivog, u preplitanju i prožimanju onoga što je težilo potiranju svega što nije istovjetno. Nakon agresivno genocidnog iskustva u Bosni i Hercegovini vjerujem da oni koji su znali tako vjerovati, klesati, voljeti, pisati i umirati ne treba da se plaše nijedne budućnosti, ni oni ni one generacije koje su ih naslijedile.
Ljiljani su tokom Äetverogodišnjeg rata postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog narada. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena pobjeda što je spasilo Bosnu i Hercegovinu od nestanka. I to je razlog što su oni ušli duboko u srca svih kojima je Bosna i Hercegovina jedina domovina, i što se prema njima odnose s toliko ljubavi i emocija. Zato sastava sa ljiljanima ostaje trajni, nezamjenjivi simbol bosanskohercegovaÄke nade, simbol koga ni jedan sud, ni jedna politika, ideologija ili antobosansko isustvo mogu presuditi, uništiti.
Akademik Emir Ramić
.