Bošnjaci, a s njima i Bosanci i Hercegovci drugih nacionalnosti koji su se zalagali za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, proživjeli su sve najgore: dugogodišnje masovne egzekucije, koncentracione logore, masovna protjerivanja i silovanja, granatiranja opkoljenih gradova. Umirali su na cestama, ulicama i po šumama, a mnogi i od šoka nakon bijega i protjerivanja. Razoreni su stari gradovi sa spomenicima islamske arhitekture, srušeno je 1.188 džamija i medresa. U zaposjednutim podruÄjima samo je jedna džamija ostala netaknuta.
Nikada nećemo zaboraviti istaknute Židove koji su protiv tih zloÄina podigli svoj glas. Njihove jasne poruke nisu se mogle preÄuti. Spomenuti ćemo, meÄ‘u ostalima: Eliea Wiesela, Simona Wiesenthala, Roya Gutmana, Mareka Edelmana, Abrahama H. Foxmana, Georga Sorosa, Ignaza Bubisa, Ernsta Tugendhata, Daniela Cohn-Bendita, Milana Sterna, Alana Finkielkrauta, Bernarda Henrija Lévyja, Andréa Glucksmana, Susan Sontag, Henrya Siegmana i Alfreda Grossera.
Citiramo neke od njih:
Marek Edelmam, posljednji (nedavno preminuli) preživjeli komandant ustanika Varšavskog geta: "Europa nije ništa nauÄila iz holokausta. Ništa nije poduzeto da se sprijeÄi to ubijanje. Ono što se desilo u Bosni i Hercegovini, posthumna je pobjeda za Hitlera."
Simon Wiesenthal, "Budući da su u izvještajima o zloÄinima u Bosni i Hercegovini neprestano spominjana imena glavnih krivaca za ratne zloÄine, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, bio sam Ävrsto uvjeren da se te osobe moraju privesti pravdi jednako kao i nacistiÄki zloÄinci nakon Drugog svjetskog rata."
Henry Siegman, predsjednik American Jewish Congressa, u svom otvorenom pismu Billu Clintonu, objavljenom u New York Timesu od 20. aprila 1993, kaže sljedeće: "Ako nas prisjećanje na žrtve holokausta ne potakne na to da reagiramo na patnje Bosne i Hercegovine, kakvoga bi smisla ono uopće trebalo imati?"
Eli Wiesel, koji je i sam preživio holokaust i koji neprestano podsjeća na zloÄine holokausta da se ne bi ponovili, obraćajući se tadašnjem predsjedniku Clintonu 22. aprila 1993, rekao je: "Gospodine predsjedniÄe, moram Vam reći sljedeće: Bio sam prošle jeseni u bivšoj Jugoslaviji. Ono što sam tamo vidio ne da mi više mirno spavati. Kao Židov, mogu Vam reći da moramo nešto uÄiniti kako bismo zaustavili prolijevanje krvi."
Ipak, Evropa je ostala pasivna. Skoro Äetiri godine mirno je posmatrala što se dogaÄ‘a u Bosni i Hercegovini. Skupa s još nekim zemljama, NjemaÄka se zalagala za embargo na oružje koji je zapravo pogaÄ‘ao samo one koji su se branili od napada, ali ne i proizvodnju oružja u Jugoslaviji; ona je bila u srpskim rukama. Vlade Velike Britanije i Francuske, ali i Rusije, s mnogo velikih i malih inicijativa potpomagale su srpsku politiku i sudjelovale u brojnim planovima podjele Bosne i Hercegovine. Povremene inicijative koje su pokretale Sjedinjene AmeriÄke Države kako bi se genocid konaÄno zaustavio vojnom intervencijom, sustavno su odbijane, posebno od NjemaÄke. Sjetimo se da je zbog toga odstupio s dužnosti Christian Schwarz-Schilling.
Evropa je prihvatila etniÄko ÄišÄ‡enje, podjelu Bosne i Hercegovine i protjerivanja te na taj naÄin izdala veliki broj bosanskih Hrvata i Srba koje su predvodili Mirko Pejanović, general Jovan Divjak ili Stjepan Kljuić i drugi koji su dali sve za Bosnu i Hercegovinu.
11. jula 1995. poÄele su u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a, masovne egzekucije u kojima su srpske trupe generala Ratka Mladića ubile 8.372 djeÄaka i odrasla muškarca.
Rekonstruirani su posljednji sati Srebrenice i dijalozi generala UN-a koji su, u ime Vijeća sigurnosti UN-a, sprijeÄili akciju spašavanja toga grada u julu 1995. godine. Jer, upravo su Vijeće sigurnosti i već spomenute velike sile dopustile i potpomogle da se dogodi genocid. Velika većina država-Älanica UN-a izvan evropskog kontinenta nije odgovorna za te odluke UN-a. Naprotiv, meÄ‘u njima je Bosna i Hercegovina uživala velike simpatije.
Podsjetimo na tri generala UN-a i njihove propuste.
Prvi je general Philipp Morillon, koji je za vrijeme jedne zabave u Sarajevu dao pozvati ljude koji su pucali na Sarajevo i zabranio im da ih ometaju dok traje zabava. On je 1993. godine, na Äelu svojih trupa i u pratnji brojnih novinara, stigao u Cersku, koja je tada još bila opkoljena: "Poznajem miris izgorjeloga ljudskog mesa. Bio sam vojnik u Alžiru. Ovdje niko nije ubijen", izjavio je. Ipak, nešto dalje od njega srpske su milicije odvodile stanovnike grada. Danas znamo da je tu bilo oko 800 žrtava.
Kanadski general Lewis MacKenzie igrao je nogomet sa srpskim vojnicima koji su držali grad u opsadi, a u pansionu "Sonja" mjesecima je silovao mladu ženu obećavši joj oslobaÄ‘anje i odlazak u Sarajevo s malim djetetom.
I konaÄno, meÄ‘u njima je i britanski general Michael Rose, koji je branioce Sarajeva optužio da su granatirali svoje sugraÄ‘ane kako bi krivicu pripisao onima koji su mjesecima bili opkoljeni.
Bosna i Hercegovina, zemlja koja je žrtva genocida, danas je podijeljena. Polovinom zemlje, ukljuÄujući i dio teritorija na Drini i Srebrenicu, i danas upravljaju oni koji su poÄinili zloÄine agresije i genocida. SprijeÄen je povratak prognanih jer ga stalne Älanice Vijeća sigurnosti OUN nikada ozbiljno nisu ni namjeravale sprovesti.
Bosni i Hercegovini koja je bila žrtva agresije i genocida sraÄunato se uskraćuje prijem u Evropsku uniju, a njenim graÄ‘anima slobodno kretanje po svijetu. OdugovlaÄi se i s njenim prijemom u NATO, jednako kao i s obnovom i ujedinjenjem zemlje. Zapadne zemlje ne insistiraju ozbiljno na izruÄenju glavnoga odgovornog ratnog zloÄinca Ratka Mladića Tribunalu u Den Haagu.