Bošnjaci i Bošnjaštvo - Husein kapetan GradašÄević: Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!
U Äuvenom razgovoru Huseina kapetana Gradaševića sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će." GradašÄević mu je odgovorio sljedećim rijeÄima: "Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!"
UVOD: Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretiÄku, katoliÄku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda - Srblji (Srbi), Horvati (Hrvati), Albanezi (Albanci) itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jaÄanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve ÄešÄ‡e se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak... (*Isto procitaj: Kako se postajalo Srbinom u Srbiji?)
BOŠNJACI i BOŠNJAŠTVO: Bošnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno - politiÄkim kontinuitetom. Razne seobe, progoni, i ratovi utjecali su na geografsku rasprostranjenost Bošnjaka, kako na Balkanu, tako i po svijetu. Najveća koncentracija Bošnjaka (oko 2 miliona) je u Bosni i Hercegovini i Sandžaku (Srbija i Crna Gora), a veliki broj Bošnjaka (oko 300,000) može se naći i na ameriÄkom kontinentu (SAD i Kanada), zapadno-europskim zemljama, te u Turskoj (oko 5 miliona potomaka Bošnjaka, koji su se iselili za vrijeme Austro-Ugarske okupacije).
U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretiÄkog vjerovanja i nisu priznavali ni katoliÄku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjaÄke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretiÄkih Bošnjaka na katoliÄanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467 godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19 stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoliÄke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih politiÄkih misionara, odroÄ‘uju od bošnjaÄkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedniÄke vjeroispovijesti poÄinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katoliÄkim hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj oÄvršÄ‡ivanja jedinstvene bošnjaÄke nacije bio je osuÄ‘en na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora - Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907 godine.
Prof. Dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etniÄkom smislu bili Bošnjaci "i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja poÄinje od sredine 19 stoljeća, nije poÄela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike." Istaknuti bošnjaÄki intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i "katoliÄki i pravoslavni pisci u Bosni, naroÄito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima." Prof. Dr. Mustafa Memić se slaže, i istiÄe: "Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba meÄ‘u ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada poÄinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci... Taj proces se putem nacionalistiÄkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline."
Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio Äitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta meÄ‘u bošnjaÄkim pravoslavcima, ali i meÄ‘u dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi - Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Novak Kilibarda piše da je Petranović "cijenio ukazano povjerenje [vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno širio srpsku propagandu..." Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović "kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novÄane potpore nego ijedan drugi povjerenik."
Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade - Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta Äisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i politiÄkom smislu." Bitno je napomenuti da su i brojni katoliÄki misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretiÄko vjerovanje Bošnjaka. MeÄ‘utim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjaÄki katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjaÄki katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti meÄ‘u Bošnjake katoliÄke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.
ÄŒitav ovaj fenomen, u svojoj Äuvenoj pjesmi "Pjesma Bošnjaku," koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić rijeÄima:
Znas BošnjaÄe, nije davno bilo, / Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta, / Kad u našoj Bosni ponositoj, / I junaÄkoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome šire. [...] Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Naše ime ponosno i drago.
BošnjaÄki katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao oÄenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugoviÄne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca oÄistimo od predsudah, fatajmo za knjige i Äasopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."
Milovan Äilaš svjedoÄi o bošnjacima iz SandžaÄkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:
Taj naziv... je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naucio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar...uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžic je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci. (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašic; isto vidi: Polje, br. 36)
Prof. Dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se oznaÄava etnopolitiÄka koncepcija, kaže da je "suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etniÄkim, kulturnim, psihiÄkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime." (Polje, br. 36).
U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na NaÄertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu NaÄertanije on narod Bosne naziva bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji::: "Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva..." Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje poÄinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane NaÄertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: "...ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati poÄelo....K ovome treba dakle uÄiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obuÄavali i za takove Äinovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji nauÄili posle u svom oteÄestvu u djelo privesti mogli." Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljuÄivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka" i od strane "Äoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg." Meta njegovog programa bili su i katoliÄki Bošnjaci: "Na istoÄnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katoliÄki Bošnjaci zadobijedu. Na Äelu ovih stoje franjevaÄki fratri."
Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska - ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljeća, bila zemlja Bošnjaka razliÄitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historiÄara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITIÄŒKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE" (Zagreb, 1989.), nauÄno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:
....No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. MeÄ‘utim nekritiÄki izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zakljuÄke samo onom historiÄaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća.
...Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado uÄinio,onda kritiÄkom historiÄaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od poÄetka bila BOSANSKA.
Bosna i Hercegovina maternja država autohtonog bošnjaÄkog naroda (ma gdje on živio), dok je bosanski jezik maternji jezik svih Bošnjaka, bilo da oni žive u Bosni ili izvan nje. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su maternje države srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bošnjaÄkog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osuÄ‘ene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bošnjaÄkih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu, kao i korištenje historije u nacionalno-romantiÄarske, politiÄko-ideološke, svrhe uperene protiv naše zemlje i našeg naroda. Upravo, takvi potezi su me i ponukali da napravim ovu stranicu. Pošto su planovi ostvarivanja etniÄki Äiste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske još od poÄetka bili osuÄ‘eni na propast, šovinistiÄki nastrojenim intelektualcima i nije preostalo ništa drugo nego da prisvajaju bošnjaÄko nacionalno blago i nijeÄu historijsko pravo bošnjaÄkog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, književnost, tradiciju, i dr. Ukratko reÄeno, svako kreiranje lažne historije i nacionalni romantizam - u cilju asimilacije bošnjaÄkog naroda i pripajanja bošnjaÄkih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu - je krajnje reÄeno suludo i ništa drugo nego propagandni terorizam neviÄ‘eno podmuklih razmjera. Projekat Poznati Bošnjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bošnjaÄkog naroda, odnosno bošnjaÄkog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuća bošnjaÄkog naroda Bosne i Hercegovine i šire.