Prvi i najveći problem je nepostojanje države BiH

Prvi i najveći problem je nepostojanje države BiH

 

Bošnjaci su nacija s najvećom traumom u Evropi od Drugog svjetskog rata. Pretrpjeli su genocid i agresiju s dvije strane. U ratu u BiH, poginulo je dvostruko više Bošnjaka nego Srba i Hrvata zajedno. Istodobno, postrojbe Armije BiH počinile su najmanje zločina. I usprkos tome ili baš zbog toga, do dana današnjega, Bošnjaci nisu postali ništa veći vjerski fundamentalisti od onih koji su ih napali, i sa istoka i sa zapada.

 

Prvi i najveći problem je nepostojanje države BiH. Taj problem nam je ispostavljen Dejtonskim ustavom koji ne preferira državu, već dijelove te države. Naime, različiti dijelovi bh države - entiteti, kantoni i opštine mogu funkcionisati sami za sebe. Ne treba im država jer je ovo bh državno ustrojstvo postavljeno naglavačke. Državne institucije nisu nadreÄ‘ene nižim nivoima vlasti nego je obratno - niži nivoi vlasti su zapravo viši. Upravo zato niži nivoi vlasti u svakom momentu mogu blokirati i paralizirati više nivoe vlasti a viši su nemoćni u odnosu na niže. Takav oblik hijerarhije vlasti ne postoji ni u jednoj zemlji u svijetu.

 

U osnovi BiH je jedan identitet i entitet, BiH nikada nije bila dijeljena po nacionalnim ključevima. Pa i sada se vidi da teritorijalna razdioba BiH na principu da na jednom njezinom dijelu jedan narod ima suverenu vlast donosi nesreću manjinskom narodu, a onom većinskom ne donosi sreću. Iz toga vrzinog kola teško je izaći. Ugovorom u Daytonu BiH je izbačena iz svog prirodnog ležišta i na nju je navučena luÄ‘ačka, pravno-ustavna i politička košulja.

Kad se govori o BiH, uvijek se ističe njena multikulturalnost. Ali, ja ne vidim ovdje baš neku pretjeranu multikulturu. Sve je to jedna BH kultura, sve je to jedan jezik. Recimo, književna scena u Njujorku je multikulturalnija od ove u Bosni i Hercegovini. Ja ovdje ne vidim neke velike razlike izuzev u religijskim obredima. Pretjerano insistiranje na multukulturalnosti podrazumjeva da smo različiti, a, kada smo različiti, onda je lakše okrenuti ljude jedne protiv drugih.

 

Ja smatram da postoji nešto što je bosanskohercegovačka raznolikost. Zašto bi raznolikost bila razlog da se ljudi ne trpe. Je se ne bojim različitosti. Cijeli život živim s tim i nemam zazora od nekog zato što je on drugačiji. Ljudima se nameće da su različitosti nešto što ih razdvaja.

 

Ako ja naučim od drugog nešto što do tada nisam znao, ja sam bogatiji. Bosna i Hercegovina je jedna specifična zemlja koju čini koloplet naroda i religija. To je ono što joj daje vrijednost, što je čini izuzetnom i to se osjeti i u našoj književnosti. Ja se mnogo bavim Bosnom i Hercegovinom zato što je ona moja velika ljubav i velika inspiracija. Ja sam dio te zemlje. Svi mi smo njen dio, ona nije neka apstraktna tvorevina. Bosna i Hercegovina je i moja velika bol zbog svega kroz šta je prošla, zbog toga što je ranjena i brutalno iskasapljena. I sad treba živjeti s tom boli i s tim trnom koji nosite u srcu. To je sudbina te naše zemlje i svih nas koji ovdje živimo. Zna mi ova zemlja nekada biti i tegobna, zna me tako pritisnuti da ne mogu da dišem, ali ja onda sebi kažem: Pa i to je Bosna.

 

Gore ne može biti nego što je sada. Ja očekujem nekakav rasplet. Ne treba odustajati, ne treba biti rezigniran. Treba dizati glas u svakom momentu. Bh političari su lukaviji od nas. Oni nam stalno nameću svoja pravila igre i neprestano nam postavljaju sve nove i nove zamke. ÄŒim sklonimo jednu, oni nam postave drugu. Stalno kaskamo za njima. Nikako ne uspijevamo da im nametnemo svoj tempo, da im mi ispostavljamo probleme koje oni moraju rješavati. U ovim vemenima nemamo pravo da šutimo. A, ako sada šutimo, onda nemamo pravo da se poslije žalimo. ÄŒak i ako nema šansi, treba gurati dalje, pa kako bude.

 

Da bismo imali ikakvu šansu, najprije treba da nas ostave na miru naši susjedi koji imaju svoje pulene u Bosni i Hercegovini. Te isturene političke figure, koje slušaju direktive naših susjeda, nosioci su politike prisvajanja. Nisu to skriveni centri moći, oni se mogu vidjeti i golim okom, ako čovjek želi da ih vidi. Ukoliko naši susjedi prestanu da vode politiku prisvajanja i ukoliko se primire strasti unutar Bosne i Hercegovine, onda ćemo imati neke šanse, ne samo u kulturnom, već i u svakom drugom smislu.

Ne samo da je u UN-u naišao na legalni zid, koji se u organiziranom sistemu ne probija bahatošÄ‡u, nego je i cijeli Dodikov koncept "paralelne diplomatije", na koji RS već dugo u Americi troši milione, u Njujorku doživio skoro totalni fijasko. Dodikova paralelna diplomatija razbila se na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u paramparčad, kada je visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko) zapravo dobio punu podršku za sprečavanje raspada BiH. A ne obrnuto, kako su to Dodik i nedovoljno obaviješteni mediji uspjeli plasirati - s rokom trajanja od svega nekoliko sati. Svi, pa čak i ruski ambasador Vitalij ÄŒurkin, sve do stalnog predstavnika Srbije u UN-u Feodora Starčevića (a njih dvojica jedini su podržali referendum u RS), bili su prinuÄ‘eni  ponoviti neprevaziÄ‘enu mantru i opet podržati teritorijalni integritet i suverenitet BiH. To je ta zajednička konvertibilna valuta u meÄ‘uregionalnoj saradnji, koju je, spominjući hrvatskog i srbijanskog predsjednika Josipovića i Tadića, u UN-u i Incko debelo potcrtao. Da nije sumnji da Dodik za ovom samodestrukcijom poteže kako bi godinama jednonacionalno usmjeravanom puku dodatno okrenuo pamet s finansijskih dubioza oko sebe, bilo bi zapanjujuće kako ovaj političar propušta prilike: da bude u vrhu onih koji bi Bosnu, u kojoj ima mjesta za sve, ako, naravno, niste ksenofob, onako pragmatično poveli ka Evropi. Ovako, posljednja sjednica Vijeća sigurnosti to definitivno raskrinkava, Dodik se odlučio na jeftino politikantstvo i folerska pisma - isključivo za domaću političku upotrebu. U tome mu je, kao, pomogla jedna velika svjetska, ruska diplomatija, koja takoÄ‘er ima svoj domaći politički teren.