Sjećanje na holokaust i genocid u Bosni i Hercegovini

 

Sjećanje na holokaust i genocid u Bosni i Hercegovini

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je, jednoglasno usvojenom Rezolucijom, broj 60/7, od 1. novembra 2005. označila 27. januar MeÄ‘unarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta.

Prateći usvajanje Rezolucije, Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je s pravom ukazao na taj poseban dan kao dan koji je “važan podsjetnik na univerzalno proučavanje holokausta, jedinstvenog zla koje jednostavno ne može biti prepušteno prošlosti i zaboravu”. Strahote Drugog svjetskog rata podstakle su formiranje Ujedinjenih nacija. Ljudska prava za sve, bez razlike u rasi, polu, jeziku ili religiji, su jedno od temeljnih načela zabilježenih u njihovoj Povelji. Da li je to danas zaista tako?

Na ceremoniji u muzeju Yad Vashem, izraelskoj državnoj ustanovi smještenoj u Jerusalemu, koja istražuje, te muzejskim i naučnim radom čuva sjećanje na holokaust, marta 2005. generalni sekretar Kofi Anan podsjetio je da “svjetski značaj genocida - sistematskog ubistva 6.000.000 Jevreja i miliona drugih - je, takoÄ‘er, bila podsticajna snaga Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima”. S tim u vezi, Generalni sekretar je, pored ostalog, dodao da “Ujedinjene nacije imaju svetu obavezu da se bore protiv mržnje i netolerancije. Ujedinjene nacije koje propuste priliku da budu na čelu borbe protiv anti-semitizma i drugih oblika rasizma poriću svoju historiju i miniraju svoju buducnost”.

Podsjetimo i na to, da je jedan od prvih i danas u višestrukom smislu najvažnijih dokumenata novoformirane meÄ‘unarodne zajednice, utjelovljene u Ujedinjenim nacijama, upravo Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih meÄ‘unarodno-pravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva mežunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu, čiji je posebno značajni zagovornik bio Jevrej, poljski pravnik Raphael Lemkin, čija je skoro cijela porodica žrtva holokausta. Lemkinova želja je bila, izmeÄ‘u ostalog, da ubijedi meÄ‘unarodnu zajednicu u značaj čuvanja sjećanja na holokaust, kako se novi holokaust ne bi ponovio nijednom drugom narodu, obečanjem iskazano famoznom sintagmom “never again”.

U svim periodima historije vršeni su genocid i drugi oblici zločina protiv čovjećnosti i meÄ‘unarodnog prava, nanoseći velike gubitke čovjećanstvu. Samo u XX stoljeću desetine miliona ljudi je ubijeno na genocidnoj osnovi. Masakri i drugi zločini su, nažalost, dio ljudske historije od najranijih vremena.

Na osnovu raspoložive relevantne dokumentacije može se pratiti kontinuitet zločina u Evropi i drugim kontinentima, motivi za njihovo sprovoÄ‘enje i razlićiti načini ispoljavanja. Mnoge današnje liberalno-demokratske države su u odreÄ‘enom periodu svoje historije vršile zločine.

U temelje najpoznatijih i danas najstabilnijih nacionalnih država ugraÄ‘eni su vjerski, graÄ‘anski i osvajački ratovi, inkvizicije, reformacije i kontrareformacije, rekonkviste, genocid i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava. Svi ti pokreti ili institucije manipulisali su čovjekom, odnosno njegovim nacionalnim, etničkim i vjerskim obilježjem. Nisu to bile načelne ili apstraktne kontraverze, već konkretni obraćuni koji su raspolagali čak i strogo fomalizovanim metodama: lomačama, pokrštavanjima, deportacijama, prisilnim protjerivanjem, koncologorima, gasnim komorama, misionarstvom, svetim ratovima, svetim alijansama.

O holokaustu i genocidu moramo učiti da bi bili veći ljudi, nježniji, brižljiviji, saosjećajniji, vrednujući svaku osobu kao stvorenje neograničene vrijednosti, tako vrijedno da znamo da se takva zvjerstva neće više nikada desiti i da će svijet biti humanije mjesto koje je neprijateljski okrenuto prema takvim groznim dešavanjima.

 

Baš zato, danas je više nego ikada, kada zločini protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava postoje u svijetu, potrebno formirati i jačati historijsku svijest o Auschwitzu, Sobiboru, genocidu u Bosni i Hercegovini, što  zahtijeva da čuvamo sjećanje na žrtve (o njima treba govoriti plemenito, istinito, sa dignitetom i samo na osnovu društvenih činjenica sadržanih i iskazanih u relevantnoj dokumentaciji), kao i da se procesuiraju svi oni koji su odgovorni za stravične zločine.

 

Zločin genocida zaslužuje posebnu osudu. Njegovi planeri, naredbodavci i izvršioci identifikuju i odreÄ‘uju čitave grupe ljudi za istrebljenje. “Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnost, rase, etničke grupe i vjere, to je zločin protiv cijelog čovječanstva, a ne samo grupe koja je na meti uništenja” (ICTY, 2004). Stoga je sveti zadatak intelektualaca i odgovornost istraživača da naučno istražuju genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i meÄ‘unarodnog prava, na čemu se temelji istina i maksimalno sužava prostor za sve (i bilo kakve) aktuelne i potencijalne falsifikate, manipulacije i laži.

 

Dvadeseto stoljeće je obilježila monstruozna neljudska težnja da se istrijebe cijele nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve, da im se onemogući biološki, kulturni, socijalni i ekološki opstanak.

 

Bosna i Hercegovina je višestruko historijsko svjedočanstvo da je dvadeseto stoljeće - stoljeće genocida

 

Njega je obilježila monstruozna neljudska težnja da se istrijebe cijele nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve, da im se onemogući biološki, kulturni, socijalni i ekološki opstanak.

 

Iz nacističkog holokausta čovječanstvo još uvijek ima mogućnost izvući historijsku pouku i poruku, te osigurati bolju budućnost mada je genocid u Bosni i Hercegovini, koga je generirao srpski i hrvatski nacizam i na kostima ubijenih žrtava inaugurirao genocidne tvorevine, pokazao ogromno negativno iskustvo.

 

Ovo je iskustvo još negativnije, ako ga posmatramo iz svjetla poricanja genocida i holokausta - “historičari” poput Davida Irvinga, Richarda Harwooda, Bredleya Smitha i danas pišu knjige, organizuju simpozije i uporno tvrde kako je smrt miliona ljudi ustvari samo farsa i zavjera odreÄ‘ene grupice. Nije teško shvatiti kako su destruktivne posljedice ovog razmišljanja danas na poimanju genocida u Bosni i Hercegovini, koji sve više postaje meta ne samo negatora genocida, već i takozvanih istraživaća koji istinu o genocidu prodaju za laž o njemu.

 

Politike agresije i genocida

 

Na Bosnu i Hercegovinu i njene graÄ‘ane nastavljaju se, nikada prekinute,  Miloševićeve, TuÄ‘manove, Karadžićeve i Bobanove politike agresije i genocida. Više se to i ne krije, kao što se radilo nekih poslijeratnih godina. To se sada radi javno. To je stalni proces legitimizacije agresije i genocida u političkom, duhovnom i intelektualnom polju, otimanjem teritorije nezavisne, suverene, jedinstvene države BiH i otimanjem prava graÄ‘anima Bosne i Hercegovine da žive u demokratskoj državi, po mjeri koju oni samo odrede.  Proces legitimizacije agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad njenim graÄ‘anima, posebno Bošnjacima vode agresori Srbija, Crna Gora i Hrvatska. Radi se o ujedinjenom političkom, intelektualnom, vjerskom, srpskohrvatskom establišmentu protiv države Bosne i Hercegovine i njenih graÄ‘ana i posebno njenog bošnjačkog naroda.

 

Ideje “Velike Hvatske” i “Velike Srbije” na račun porobljavanja teritorije države Bosne i Hercegovine  posebno na račun čišÄ‡enja Bosne i Hercegovine od Bošnjaka traje kontinuirano do danas. Dokaza za to ima više.

 

Biskup Rimokatoličke crkve u Banja Luci, monsinjor Franjo Komarica, primio je ¨Orden časti¨  Republike srpske.  Odluka zločinačke tvorevine Republike srpske da odlikuje monsinjora, te da isti primi to odlikovanje je jasan znak da je Hrvatska imala uticaja u zločinačkom poduhvatu, ne samo Herceg bosna, već i Republika srpska.

U decembru 2011. ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, Vesna Pusić je najavila ukidanje tužbe Republike Hrvatske protiv SRJ (Srbije i Crne gore) odnosne  njene pravne nasljednice Republike Srbije na Internacionalnom sudu pravde u Den Haagu.  Republika Srbija je odbila tružiti Republiku Hrvatsku za pogrom srpskog naroda iz Hrvatske tokom augusta 1995. 

  Politika Srbije i Crne Gore prema Bosni i Hercegovini  jasno pokazuje namjere da se u dejtonskom miru dobije sve ono što agresijom i genocidom nije uspjelo da se osvoji. Srbija se ne može pomiriti sa činjenicom da je izgubila Crnu Goru i Kosovo i da je zahvaljujući Miloševićevoj politici iz devedesetih svedena na užu Srbiju. ​​Zbog toga se Srbija danas prema Bosni i Hercegovini  odnosi sa imperijalnim težnjama. Osnova tih imperjalnih težnji je potpuna ovisnost Republike srpske o Srbiji. Tadić i Dodik gledaju na Bosnu i Hercegovinu kao mehanički zbir dva entiteta koja su države na čekanju, prije svega Republika srpska kao država na čekanju meÄ‘unarodnog subjektiviteta i legitimiteta.

Sa osjećanjima iskreno dubokog bola danas se podsjećamo na žrtve holokuasta, na nevino i najbrutalnije načine ubijene Jevreje, žrtve nacističkog genocida u Drugom svjetskom ratu, ali i na stotine hiljada Bošnjaka, žrtava agresije Srbije, Crne Gore i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i nacističkog zločina genocida nad graÄ‘anima Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjacima.

Emir Ramic