EMIR RAMIĆ: BOŠNJACI SE NE SMIJU ODRICATI BOSANSTVA

U čuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka,  Huseine... Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će." Husein Kapetan GradašÄević mu je odgovorio sljedećim riječima: "Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!"

 Zbog neravnog hoda kroz historiju, zbog stalnih nesreća, zbog historijske kobi, nikad BiH nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu i ponosu roÄ‘enom i utemeljenom u ideji Bosne i Bosanskom duhu, tom bosanskom odgovoru na izazove budućnosti čovjeka i civilizacije, koja ima svoju izvjesnost samo u poštovanju, prihvatanju, priznavanju i tolerisanju drugog i drugačijeg.  Rijetko je ko bolnije i dramatičnije odreÄ‘en historijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodreÄ‘enosti, tuÄ‘e krivice, teške historije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošÄ‡u koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su raÄ‘ala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viÄ‘enju i po spoljašnjim utiscima.

Pjesma o Bošnjaku 

Znas Bošnjače, nije davno bilo, / Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta, / Kad u našoj Bosni ponositoj, / I junačkoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Obra stranca ko u svome šire. Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetlije blago, Naše ime ponosno i drago.Safvet – beg Bašagić

Ja sam Bošnjak

Ja sam Bošnjak - dičan junak: , Vjeran svetom domu svome,  Vjeran slavi svojih djeda,  I narodu Bošnjačkome! / Njegov ponos na mom srcu,  Ko amanet sveti stoji; Ponos koji nigdje ne da,  da se Bošnjak lava boji!... / Majka me je Bošnjakinja,  Zaklinjala svojim mlijekom, Za čast ove časne grude, Da proljevam krvcu r`jekom; / Da joj služim, košto služi, Rob svojega gospodara, Da je branim od dušmanskih,  Bojnih koplja i handžara! / Na tvoj poziv, evo s`mačem,  Na mejdan ti stupam smjelo: U poganoj Tvojoj krvi, Da trijumfa vežem djelo. / S`Tvojom krvi da sapirem, Crnu ljagu s`roda svoga, Crnu ljagu - što j`rodio,  Izdajicu prokletoga! / Izdajicu uspomeni, Svojih djela slave stare, Što se drzn`o blatnom rukom, Da svetinje njine tare! - - / Al ` što rekoh o mejdanu?...Ne, nikada s`hrgjom takom: Bošnjak junak bojni mejdan,  D`jeli samo sa junakom! / A Ti sakri mrsko lice,  spred sv`jeta cijeloga: U podzemlje mračno bježi, Izdajico roda svoga! / Jer nad Tobom rodnog neba, Zlatnog sunca plaću zrake, Plaće jasna mjesećina,  I treptanje zvjezde svake, / Plaće svaki zemni atom, Na kog Tvoja noga stane; Svaka travka tebi kliće: Izdajica, nak propane! / Sakri lice izdajico, Nek ne pljuju ljudi na Te, A znaj I to: Izdajicu I pod zemljom klevete prate!...  Musa  ÄŒazim ÄŒatić

Bošnjaci su ničiji

''Mi smo ničiji .Uvijek smo na nekoj meÄ‘i ,uvijek nečiji miraz .Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo ,uskoro nećemo znati ko smo .Živimo na razmeÄ‘u svjetova ,na granici naroda ,uvijek krivi nekome .Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu .Otrgnuti smo ,a neprihvaćeni .Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka ,ni ušÄ‡a ,suviše malen da bude jezero ,suviše velik da ga zemlja upije .Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo .Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo .Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje ,a sve se plaća pa i ova ljubav .Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća .Kakvi su ljudi Bosanci ?To su najzamršeniji ljudi nasvijetu ,ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom .Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo ,a nismo postali ni nešto drugo .S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva ,nećemo da gledamo unazada ,a nemamo kad da gledamo unaprijed .Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi ,raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodreÄ‘enosti, zašto?Zato što nam nije svejedno .A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni ,svaka čast našoj ludosti !''Meša Selimović

Šta su onda Bošnjaci?

Bošnjaci, čudan soj ljudi, koji se nije nikada mješao sa okupatorom. Nikad ni jedna grupa ljudi u historiji nije ostala usamljenija nego što su Bošnjaci. Nisu prišli tuÄ‘inu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov historijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni i Hercegovini, najzatvorenija je bila bošnjačka. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošÄ‡u (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli čisu Bosnu i Hercegovinu. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je odreÄ‘eno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liće na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve poćne da ih se tiće, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju nićeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Ćudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to Bošnjaci i sve izmeÄ‘u toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Bošnjaci nisu ničiji, uvijek su na nekoj meÄ‘i, uvijek nečiji miraz. Zar je onda ćudno što su siromašni? Stolječima se traže i prepoznaju, uskoro neće znati ni tko su, zaboravljaju već da nešto i hoće, drugi im čine last da idu pod njihovom zastavom jer svoje nemaju, mame ih kad su potrebni a odbacuju kad odsluže, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gube svoje lice a tuÄ‘e ne mogu da prime, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji su rod, i onima koji ih u rod ne primaju. Žive na razmeÄ‘i svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na njima se lome talasi historije, kao na grebenu. Sila im je dosadila, i od nevolje su stvorili vrlinu: postali su pametni iz prkosa. 

Šta su onda Bošnjaci? Lude? Nesrečnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim historija nije napravila takvu šalu kao s njima. Do jučer su bili ono što žele danas da zaborave. Ali nisu postali ni nešto drugo. Stali su na pola puta, zabezeknuti. Ne mogu više nikud. Otrgnuti su, a nisu prihvačeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušÄa, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osječanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, neće da gledaju unazad, a nemaju kamo da gledaju unaprijed, zato zadržavaju vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru ih i brača i došljaci, a oni se brane ponosom i mržnjom. Htjeli su da se sačuvaju, a tako su se izgubili, da više ne znaju ni šta su. Nesreća je što su zavoljeli ovu svoju mrtvaju i neće iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar su oni slucajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenade svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanju za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti? Zar bez razloga puštaju da život prelazi preko njih, zar se bez razloga uništavaju, ali isto tako sigurno. A zašto to čine? Zato što im nije svejedno. A kad im nije svejedno, znaći da su pošteni. A kad su pošteni, svaka im čast njihovoj ludosti!