Naučna istraživanja
U Prijedoru je ubijeno 3.176 civila, me?u njima 102 djece.
?
U Prijedoru je ubijeno 3.176 civila, me?u njima 102 djece.
Godinama se vodi iscrpljuju?a rasprava o pravnoj kvalifikaciji prijedorskih zlo?ina.
A onda se pojavi dokument koji dolazi upravo iz sistema Vojske Republike Srpske.
U izvještaju Komande 22. lake pješadijske brigade Prvog krajiškog korpusa VRS od 21. augusta 1992. godine, koji potpisuje Boško Peuli?, za Kori?anske stijene doslovno stoji:
"Kolona se zaustavila na lokaciji Kori?anskih stijena i nad muslimanskim civilima je izvršen GENOCID, a u tome u?estvovale vojska i policija."
Prijedor je predstavljao nekažnjeni pilot-projekat genocidne namjere. U njemu su usavršavani logori, masovna protjerivanja, industrijska ubistva civila, eliminacija intelektualne elite, uništavanje kulturne baštine, prikrivanje tijela i proizvodnja kolektivne šutnje. Srebrenica je tri godine kasnije predstavljala završni ?in iste politike, njenu kulminaciju i kona?ni dokaz do kakvih razmjera može narasti ideologija kojoj se na vrijeme ne stane na put. Bez razumijevanja Prijedora nemogu?e je razumjeti logiku genocida, njegov razvoj, njegove metode i njegov završni ?in u Srebernici, u julu 1995. godine.
Jedna od najvažnijih lekcija naše historije je da se zlo nikada nije zaustavilo pred pognutom glavom. Svaka pognuta glava predstavlja novu dozvolu nasilniku, a svaka šutnja dodatni prostor za dželata. Kavazovi? je govorio o moralnoj budnosti, o zajedništvu koje nije politi?ki slogan nego pitanje biološkog opstanka naroda koji i danas traga za stotinama svojih nestalih.
Zlo?in se isplati. Što je ve?i, više se isplati. Najviše se isplati genocida kaže Nikolaidis.
Republika Srpska nakon genocida nije nestala; politi?ki je oja?ala. Ratni ciljevi etni?kog ?iš?enja preto?eni su u administrativnu stvarnost, teritorija osvojena masovnim zlo?inima i genocidom ostala je gotovo netaknuta, reparacija nema, politi?ke posljedice gotovo da ne postoje, dok ideologija koja je vodila rat nastavlja živjeti kroz institucije, udžbenike, medije i svakodnevni javni govor. Nekolicina pojedinaca završila je iza rešetaka, dok su rezultati njihovog zlo?ina ostali ucrtani na karti Bosne i Hercegovine
Takva poruka predstavlja brutalnu lekciju koju savremeni svijet šalje budu?im zlo?incima. Oni ne prou?avaju presude me?unarodnih sudova; mnogo pažljivije gledaju kartu i zaklju?uju da teritorija osvojena silom ostaje u rukama osvaja?a, dok kazna poga?a tek mali broj izvršilaca.
Zbog toga Nikolaidisova misao zvu?i toliko uznemiruju?e. Ona ne opisuje svijet kakav bismo željeli, nego svijet kakav su me?unarodna politika i me?unarodno pravo svojim odlukama oblikovali, tu prd našim o?ima i oborenim glavama, na šta ukazuje reis Kavazovi?.
?injenice NE MOGU SAME pobijediti laž
Prijedor je zbog toga najve?a masovna grobnica istine na Balkanu. U njegovoj zemlji zakopana su tijela hiljada ljudi, ali zajedno s njima i iluzija da ?e ?injenice same pobijediti laž, da vrijeme automatski donosi katarzu i da me?unarodna pravda sama proizvodi moral. Svake godine nekoliko tabuta razbije tu iluziju, dok ispod zemlje ostaju stotine onih ?ija imena još ?ekaju svoje kosti.
Najstrašnije pitanje ni danas nije koliko je ljudi ubijeno. Najstrašnije pitanje glasi: Ko zna gdje su njihove kosti?
Neko zna.
Neko je gledao kamione.
Neko je vozio bagere.
Neko je kopao.
Danas taj neko prolazi ulicom pored vas, kupuje hljeb, vodi unuke u školu i svake ve?eri liježe sa koordinatama masovne grobnice u glavi. Šutnja koje traje trideset ?etiri godine odavno je prestala biti ljudska slabost; ona je (p)ostala nastavak zlo?ina drugim sredstvima, saveznik ubica i posljednja zemlja koja još skriva njihove tajne.
Svijete, pristaješ li na zlo, pitaju Kami?ani?
Kami?ani zato svakog ljeta predstavljaju mnogo više od mjesta dženaze. Tamo se pod bijelim nišanima podiže optužnica protiv svijeta koji je pristao da masovne grobnice postanu geografski pojam, a pravda godišnji komemorativni govor. Prijedor i Kozarac odavno nadilaze geografiju. Oni predstavljaju ogledalo epohe u kojoj žrtve još tragaju za kostima svojih najmilijih, porodice za istinom, društvo za hrabroš?u, a me?unarodni poredak za izgubljenim moralnim autoritetom.
Dok posljednja kost ?eka svoje vezivno ime, posljednja grobnica svoju istinu, a posljednji nalogodavci i njihovi politi?ki nasljednici uživaju plodove projekta zbog kojeg su hiljade ljudi ubijene, svaka nova dženaza u Kami?anima postaje dokaz da zlo?in nije završio onoga dana kada su utihnuli pucnji. On traje kroz šutnju, kroz poricanje, kroz skrivanje masovnih grobnica i kroz politi?ke rezultate ostvarene etni?kim ?iš?enjem.
Upravo zato Prijedor i Kozarac ostaju moralni ispit Bosne i Hercegovine, ali i Evrope koja je godinama obe?avala da se nakon Drugog svjetskog rata takvo zlo više nikada ne?e ponoviti. Obe?anje je palo zajedno sa prvim logorima u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju, a potpuno se raspalo u julu 1995. godine u Srebrenici.
Zato posljednja re?enica ove pri?e ne pripada politici, sudovima ni diplomatiji. Ona pripada suštoj istini.
Ako je Srebrenica ime genocida, onda mu je Prijedor prezime.
Vijesti: