Iz ugla naseg iskustva!
?ovjekova borba protiv zlo?ina, posebno genocida, je borba pam?enja protiv zaborava. Za tu vrstu borbe potrebna je istinska podrška porodice, prijatelja, komšija, društva i države. Za javno iznošenje istine treba hrabrosti. Rizik postoji u svakom javnom iznošenju istine, ali rizik je ve?i u njenom prešutkivanju. Šutnja može voditi u ropstvo, u novi zlo?in, u novi genocid. Šutnja guši ljudsku dušu i slobodu, uti?e na kvalitet odnosa sa drugima, uti?e na fizi?ko i psihi?ko zdravlje. Šutnja tako?e podsti?e nepravdu i pogoduje nasilni?kim društvenim tendencijama tako što omogu?ava po?iniocima zlodjela da ostanu nekažnjeni, ?im žrtve ostaju sasvim nemo?ne, nezašti?ene i obespravljene u društvu. Odlukom da javno progovore, preživjele žrtve ne samo da sti?u svoj vlastiti glas, žrtve pri tom zajedni?ki stvaraju jedan novi društveni diskurs koji se suprostavlja pojedina?nom i kolektivnom poricanju nasilja i reprodukciji agresije. U slu?aju Bosne i Hercegovine podrška žrtvama je ostala na nivou pojedinca, porodice i prijatelja. Žrtve još nemaju podršku komšija, društva i države.
From the perspective of our experience!
Man’s struggle against power is the struggle of memory against forgetting. For this type of struggle is needed true family, friends, neighbours, society and the state support. Speaking out takes courage. There are dangers involved in speaking out, there are also dangers in remaining mute. Although silence may serve as a refuge, it is also a place of bondage. Silence stifles the soul, affects the quality of relationship with others, and affects one’s physical and mental health. It also reinforces an unjust and abusive system of power that renders the victim powerless, and enables abusers without holding them accountable. In the process of breaking silence, survivors are not only finding their own voices, they are also collectively creating new narratives that challenge the individual and collective denial of abuse and the reproduction of violence. In the case of Bosnia and Herzegovina support victims remained at the level of individual, family and friends. Victims do not yet have the support of neighbours, society and the state.