Draga djeco, poštovani roditelji, cijenjeni u?itelji i doma?ini,

kada ?ovjek do?e me?u svoj narod daleko od domovine, onda shvati da Bosna nije samo zemlja izme?u rijeka i planina. Bosna je ono što ljudi nose u sebi. Nekad je to miris kahve koji majka skuha rano ujutro. Nekad pjesma koju nena tiho pjeva unuku. Nekad rije? izgovorena na bosanskom jeziku usred daleke zemlje. A nekad je to i sje?anje koje boli, ali koje moramo ?uvati da bismo ostali ljudi.

Danas smo se okupili zbog jednog takvog sje?anja.

Vidim bijele trake oko vaših ruku i vjerujem da mnoga djeca možda ne razumiju potpuno zašto ih nose. I to je prirodno. Djeca trebaju odrastati uz igru, knjige, prijatelje i osmijeh, a ne uz pri?e o mržnji i ratovima. Ali postoje neke stvari koje moramo prenijeti svojoj djeci, ne da bismo ih opteretili tugom, nego da bismo ih nau?ili koliko je važna ljudska dobrota i koliko je opasno kada ?ovjek zaboravi drugog ?ovjeka gledati kao sebi ravnog.

Prije mnogo godina, 1992. godine, u gradu Prijedoru i okolnim mjestima dogodilo se nešto što Evropa nije vjerovala da ?e više ikada vidjeti nakon Drugog svjetskog rata. Ljudi su morali obilježavati svoje ku?e bijelim ?aršafima, a oko ruke nositi bijele trake samo zato što su bili Bošnjaci ili Hrvati. Zamislite taj trenutak. Ju?er si bio ne?iji komšija, prijatelj, kolega iz škole ili s posla, a ve? danas neko ti govori da moraš biti ozna?en kao druga?iji.

To nije bio samo komad bijelog platna. To je bila poruka. Strašna poruka.

Historija nas u?i da zlo rijetko dolazi naglo. Ono najprije polahko ulazi me?u ljude kroz rije?i, podjele i strah. Najprije neko po?ne govoriti da je jedan narod manje vrijedan od drugog. Onda do?u uvrede. Onda šutnja dobrih ljudi. A nakon toga dolaze obilježavanja, progoni i nasilje.

I upravo zato je važno da danas govorimo o ovome.

Ne da bismo nekoga mrzili.

Ne da bismo djecu u?ili osveti.

Nego da bismo ih nau?ili da prepoznaju nepravdu onda kada se tek ra?a, dok još nije kasno.

Jer svaki veliki zlo?in u historiji po?eo je onog trenutka kada je neko uvjerio obi?ne ljude da njihov komšija više nije ?ovjek kao oni.

Isto se dogodilo Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata kada su morali nositi Davidovu zvijezdu. Mnogi su tada šutjeli. Mislili su da ih se to ne ti?e. A onda je šutnja postala sau?esnik zla.

Zato danas, kada nosimo ove bijele trake, mi ne nosimo simbol mržnje. Mi nosimo simbol opomene. Govorimo svijetu da nismo zaboravili nevine ljude. Govorimo da znamo koliko je opasno kada ?ovjek po?ne dijeliti ljude po vjeri, naciji ili imenu.

Djeco, možda ?ete jednog dana živjeti u razli?itim zemljama svijeta. Neki od vas ?e biti doktori, profesori, sportisti, možda pisci. Govorit ?ete engleski, francuski ili neke druge jezike. Ali nikada nemojte dozvoliti da izgubite ono najvažnije — sposobnost da u svakom ?ovjeku vidite ?ovjeka.

To je najve?a lekcija koju nam ostavlja Dan bijelih traka.

Nijedna vjera ne u?i da mrzimo.

Nijedna sveta knjiga ne u?i da je neko manje vrijedan zato što druga?ije klanja, druga?ije se krsti ili druga?ije zove Boga.

Mržnju uvijek proizvode ljudi koji žele mo? nad tu?im strahom.

A znate li ko im je najve?i neprijatelj?

Obrazovan ?ovjek.

Dijete koje ?ita knjige.

Dijete koje zna historiju.

Dijete koje zna postaviti pitanje.

Zato je važno što postojite vi i što postoje škole bosanskog jezika poput ove u Hamiltonu. Neko ?e možda re?i: “To je samo dopunska škola.” Ali nije. Ovo je mnogo više od škole. Ovo je most izme?u prošlosti i budu?nosti. Ovdje djeca ne u?e samo padeže i gramatiku. Ovdje u?e ko su, odakle dolaze i zašto je važno sa?uvati vlastiti identitet bez mržnje prema drugima.

Posebno mi je drago što sam danas ovdje kao bosanski književnik. Pisci imaju jednu veliku odgovornost. Kada mnogi zaborave — knjige pamte. Kada ljudi po?nu šutjeti — knjige govore. A narod koji prestane pri?ati svoju pri?u, prepustio je drugima da mu pišu sudbinu.

Zato vi, djeco, jednog dana pri?ajte svoju pri?u. Pišite. ?itajte. ?uvajte bosanski jezik. Jer jezik nije samo na?in govora. U jeziku živi duša jednog naroda. U njemu su uspomene naših majki, dov? naših djedova, pjesme naših krajeva i tragovi svih onih koji više nisu me?u nama.

Danas, dok gledam ove bijele trake na vašim rukama, ja ne vidim znak poraza. Vidim znak da istina još živi. Vidim djecu koja ?e, ako Bog da, biti bolji ljudi od generacija koje su dozvolile da se takvo zlo dogodi.

Možda je upravo to najve?a pobjeda nad svakim zlom — ostati ?ovjek ?ak i nakon svega.

I zato neka ovaj ?as historije bude više od pri?e o prošlosti. Neka bude zavjet da nikada ne?emo dozvoliti da bilo koje dijete na svijetu bude obilježeno zbog svog imena, jezika ili vjere.

Jer kada branimo dostojanstvo jednog ?ovjeka, tada zapravo branimo dostojanstvo cijelog ?ovje?anstva.